Faruk Šehić: Tamne mrlje

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Bio je maj 1992. kada su prvi pripadnici Teritorijalne odbrane iz Prijedora i okolnih gradova počeli dolaziti na područje Okruga Bihać pod kontrolom Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine.

Piše: Faruk Šehić za portal Radiosarajevo.ba

Sjećanje se veže za maj, ljeto, vrućine i priče ljudi koji su nam govorili nešto čemu nismo htjeli do kraja vjerovati. Do nas su dolazili vojno sposobni muškarci u najboljim godinama. Oni koji su se mogli probiti kroz neprijateljsku teritoriju, kroz desetine kilometara šuma, brda, planina; prelazeći rijeke za koje počesto nisu ni znali kako se zovu.

Tako su preplivali rijeku Krušnicu misleći da je Una i izašli na Velike Ade, ali one su bile minirane, jer su bile pod srpskom kontrolom ali i pod našom vatrom. Prema priči znam da su tu neki ostali bez nogu a neki su poginuli. Većina je nakon toga preplivala rukavce Une i došla na našu teritoriju.

Istina o genocidu

Od njih smo čuli priče o zvjerstvima u i oko Prijedora. Bilo je to nešto zbog čega smo se sramili i osjećali stid, jer je lakše takvu vrstu terora sagledati kroz prizmu vojnog poraza. Lakše se pomiriti da si izgubio neku teritoriju i grad nego da su tamo bili koncentracioni logori. Prvi na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Poslije su vojnici i civili koji su se probili do nas oformili bataljon i zatim cijelu brdsku brigadu. Njima je komandant bio Amir Avdić. Prethodno je on s grupom svojih boraca zarobio srpske oficire i vojnike na okupiranoj teritoriji, pa su dogovorili da ih puste na našu teritoriju a oni će osloboditi zarobljenike. Tako je i bilo. Neke od njih sam lično poznavao i znam kako su prekaljeni borci bili. Zvali smo ih Sanjanima, iako ih je bilo dosta iz Prijedora i Ključa, Bosanskog Novog, Dubice…

Poznavao sam jednog Ključana, koji je kundakom ubio neprijateljskog vojnika u borbi prsa u prsa. Za to je dobio Zlatnog ljiljana. Sanjani ili Prijedorčani su, isto kao i mi, žarko željeli da se vrate u svoje gradove. U Cazinu smo i mi i oni bili izbjeglice, a među takvima se uvijek stvara osjećaj bliskosti i solidarnosti.

Pravu istinu o genocidu u Prijedoru, okolnim selima i gradovima saznaću tek iz medija debelo nakon rata. O jednom genocidu koji nije sudski priznat, ali time ne znači da se nije desio. O selu Briševu gdje su ubijeni svi stanovnici tog sela, koji su bili Hrvati, katolici, i koje nijedna hrvatska politička stranka nikad nigdje nije spomenula.

Postoji još selâ i mjestâ koja su zbrisana s lica zemlje; gdje su pobijeni svi ljudi. Mržnja koja je tu izbila na svjetlo dana može obasjavati tuđi sram do Sudnjeg dana, jedini problem je što "tuđi sram" skoro da nije ni vidljiv. Tek tu i tamo poneki usamljeni glas u gradu s najviše ratnih zločinaca (Prijedor) pokaže da tog srama, ipak, ima.

Ne ide to tako...

Neću se ja valjda stiditi i izvinjavati u ime ubica, jer su oni činili zločine nad nevinim ljudima prijedorske opštine.

Svašta se očekuje od ljudi koji su izgubili svoje najmilije. Od njih se očekuje da pružaju nekakvu ruku pomirenja. Od njih se očekuje da se ponašaju onako kako drugi ljudi misle da se oni trebaju ponašati. Hajde što ne razumiju bol žrtava, nego im se uskraćuje pravo na bijes, frustraciju, na očaj, rezignaciju. Ljudi sa strane ih posmatraju i rado bi voljeli kada bi nekako oni mogli određivati emocije žrtava i nas koji smo preživjeli – preživitelja.

Jedino ja u kosmosu imam pravo na svoju bol, i imam pravo da je upakujem u šta god hoću, taman da je to izrazito negativna emocija. Jer nismo mi stali na ekser lutajući po nekoj njemačkoj baušteli pa nas, eto, malo boli stopalo. Neko, zločinac, ti je u nekoliko minuta izbrisao cijeli život (koliko je trebalo da vatra uradi "posao"), i ti sad treba da mu oprostiš. Ne ide to tako.

Ljudi sa strane, posmatrači, žele da meni i tebi odrede šta ćemo mi misliti i osjećati, kako da se ponašamo a pri tome nisu nikad osjetili na svojoj koži ni hiljaditi dio onoga što smo mi prošli.

501 krug prijedorskog pakla

Da li biste se vi bavili pomirenjem da su četiri godine naše granate lupale Beograd pod opsadom; bez hrane, vode, struje? Jeste li sigurni da bi imali tu snagu da nas zovete u postratni Beograd ili Užice (koje smo mi razorili) da širimo pomirenje? Pomirenje je, naravno, nužno kao zrak i voda, ali ne po cijenu ponižavanja žrtava, a ono traje od kraja rata naovamo.

Da li biste voljeli da mi vama određujemo kako ćete "upakovati" svoju bol? Kako ćete njome rukovati? Ima tu sijaset pitanja koja bih mogao nabrajati cijeli bogovetni dan, ali nema smisla. Ljudi koji hoće da razumiju tuđu bol i patnju, oni je već razumiju, ne treba im ništa objašnjavati.

Jedno je imati empatiju za smrt vrapca u gradskom parku, a drugo je istinski razumjeti razaranje ove zemlje i uništenje njenih stanovnika. Svaki stanovnik je ovdje bio jedna planeta, galaksija. I kada jednu uništiš to je nepovratan proces. Ne možeš nikada oživjeti nijednog nevino ubijenog civila, kako god da se on zove. Žrtve nemaju naciju ni vjeru, iako su u Prijedoru ljudi ubijani upravo i samo zbog toga.

Ako se ja ne budem sjećao strašnih zločina koji su se desili tokom rata, ko će onda to raditi u moje ime?

Nekad se čovjek zasiti silnih datuma, crnih godišnjica, ali sve to su datumi iz nečijih stvarnih života, i teško se je pretvarati da se to desilo nekim nepoznatim ljudima. Bilo čija tragedija se odražava i na živote ljudi koji nisu imali tragičnu sudbinu, ili su je imali u manjoj mjeri. Tuđa nesreća se uvijek ulijeva i u naše živote.

Zemlja u kojoj su ratni zločinci idoli i heroji, u kojima je društveno prestižno biti ratni zločinac nema nikakvu budućnost, osim toga da će stalno biti zarobljena u teškoj prošlosti. Oni koji ne daju ovoj zemlji naprijed su oni koji podržavaju i veličaju ratne zločince i negiraju genocid u Srebrenici.

Brojke su neumoljive i kažu da su posmrtni ostaci Prijedorčana nađeni na 501 lokaciji u 73 masovne grobnice u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Više od 3.000 civila je ubijeno od toga se 600 još vode kao nestali. Više od 32.000 Prijedorčana je prošlo kroz 58 koncentracionih logora i drugih mjesta zatočenja. Lista užasa je preduga, ali pamtim kako mi je jedan logoraš pričao kako su čuvari znali zapaliti kamionske gume (od velikih rudarskih kamiona u Omarskoj) i onda u krug guma ugurati logoraše da izgore u najgorim mukama.

Zavjetnici šutnje

Pamtim i kako je jedan sjedokosi, pijani, valjda čovjek, iskočio pred naše novinarsko auto i stao te rekao vozaču: "Polako, na mojoj si teritoriji."

A tada smo išli raditi reportažu povodom godišnjice zatvaranja logora Omarska. Dugačka kolona vozila se kretala kroz mjesto Omarska uz policijsku pratnju. Nije to bilo predaleko u prošlosti, tek 2012.

Pamtim i savršeno sređene žive ograde i ukrasno drveće podrezano u estetiziranim oblicima. Isto ovako bilo je i u Weimaru, gradu klasične njemačke ljepote i značaja, a samo nekoliko kilometara dalje na planini Ettersberg se nalazio konclogor Buchenwald.

Međutim, niko ništa nije čuo ni vidio. Ni onda (WWII) ni sada. Cvijeće u dvorištima je bitno, kosti mrtvih nisu. Crveni, čisti krovovi koji se presijavaju na suncu su lijepi za oko, a otkopana masovna grobnica nije lijepa ni za jedno čulo. Oni koji su ćutali saučesnici su u zločinu, otud zavjet ćutnje. Otud ljepota hortikulture. Poricanje koje se vidi u laticama mirisnog cvijeća.

Zato je moje sjećanje bitno. Naša sjećanja su bitna, jer su jedina protivteža zločincima, negatorima zločina, zavjetnicima šutnje. Jednom kad dođu neki novi ljudi, možda će tada pomirenje imati veću šansu. Do tada svi zajedno treba da uživamo u ljepoti vrtova, trave, drveća i cvijeća Omarske, i sličnih tamnih mrlja na atlasu ove zemlje.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.