Faruk Šehić: Ljudi praznih šaka

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Šta god Milorad Dodik izjavi, ma koliko izjava bila zapaljiva, opasna, prijeteća, Nermin Nikšić će odgovoriti u mikrofone, više kao da sebi objašnjava, kako to Dodik samo pokušava slati poruke međunarodnoj zajednici.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba.

To njegovo mrmljanje, pričanje sebi u njedra, odnosno u podvaljak, nije nimalo ohrabrujuće spram svih onih koji planiraju živjeti u Bosni Hercegovini. Moji planovi su još takvi ali sudeći prema ovakvim izjavama ljudi koji se samoproglašavaju nekakvim našim 'osloboditeljima' od jarma nacionalista (iako su u koaliciji s njima) moraću i ja praviti rezervne planove za život u drugim zemljama.

Koji su to bili naši ideali?

Još manje samopouzdanja svojim licem, stavom, izjavama ulijeva ministar 'inozemnih' poslova.

Svaka njegova izjava me tjera na razmišljanje zašto smo se mi uopšte borili od 1992. do 1995.? Koji su to bili naši ideali? Kakvu smo sliku i viziju gajili u glavama dok smo slabo naoružani odoljevali četničkim napadima na Hasinom Vrhu, kada je u jednom danu četa kojoj sam pripadao prestala da postoji?

Naravno, ovo su retorička pitanja, nema odgovora na njih. Niti smo na ratištima razmišljali o viziji postratne države, ali jedno je sigurno: nismo očekivali da će vodeći ljudi ove vlasti (koja je otela volju svojih birača) davati ovakve izjave. Svaka njihova izjava osnažuje bahatost neprijatelja ove zemlje.

Svaka njihova izjava poništava godine rada na kulturi sjećanja jer su potkapacitirani (politički i intelektualno) stranački ljudi počeli da politički izjednačavaju zločine agresora sa zločinima koje je uradila Armija RBiH.

Davno prije njih sam pisao o zločinima vojske kojoj sam pripadao. Imaju moje knjige pa mogu to provjeriti, kao i činjenicu da je najveće poglavlje u 'Knjizi o Uni' upravo i posvećeno ovakvim zločinima. Treba čistiti u svojoj avliji, dakako, ali izjednačavati 'strane' (u ratu uvijek postoji samo jedna strana, ona na kojoj trebaš i moraš biti) tako što ćeš sve žrtve strpati u ustu jamu zaborava i relativizacije politički je jadno i imbecilno. Za preživjele žrtve to je stavljanje soli na otvorene rane. 

Mujo i Zlatni četnik

Ne znam da li je nedostatak empatije urođen nekim pripadnicima sarajevske fine urbane raje, ali znam ih dosta koji nemaju organ zadužen za samilost prema drugima, za mogućnost da osjetiš bol drugog kao svoju vlastitu. Koliko sam samo puta čuo od ovakvih dvonožaca bez perja kako su im se smučili šleperi koji iz Sarajeva kreću put Srebrenice.

Šleperi sa posmrtnim ostacima ubijenih u genocidu. Kako im se gade preživjeli Srebreničani, jer "oni smetaju našem progresu i napretku".

"Kako ćemo u budućnost ako nam je stvarnost pritisnuta težinom zelenih tabuta?"

Tako bi se neki od njih zapitao. I bilo bi to čak i razumljivo da se iza ovakvih izjava ne krije bezdušnost i kulturrasizam spram ljudi iz istočne Bosne i drugih papaka.

Koliko sam puta čuo vic o Muji koji je uhvatio Zlatnog četnika a ovaj mu rekao: "Pusti me ispuniću ti tri masovne grobnice?"

Stavljati sve žrtve u istu jamu, kao da su ubijene istom rukom neće pomoći nikakvom pomirenju. Nikakva rekoncilijacija neće doći nakon ovakvih floskula stranke za čije kandidate sam i ja glasao u raznim izbornim ciklusima. Oni su oteli moju biračku volju i pretvorili je u jednu relativizatorsku samovolju. Moja je krivica jer sam glasao za ljude koji mi se nikad nisu politički sviđali.

Ponekad pomislim da množini političara iz Sarajeva BiH kao zemlja, kao jedan kulturološki, civilizacijski prostor uopšte nije zanimljiva. Oni je ne poznaju niti osjećaju osim na anegdotalnoj razini, a ta je priprosta i reducirana na stereotipe.

Tzv. Trojka i banditi iz SDA

Svaka izjava vodećih političara takozvane Trojke me tjera na razmišljanje da napustim ovu zemlju. Ne vidim sebe u državi kako su je oni zamislili. To neće biti moja država ni zemlja, ni moj grad. To što oni rade ne može se opravdati kako su nam na leđima jahali banditi iz SDA, pa je sad došlo vrijeme da jašu drugi. Ne želim da iko jaše na mojim leđima, ni za kakvu viziju lažne, u ružičasto obojene budućnosti. To što su vam obećali stranci iz međunarodne zajednice neće se desiti nikada!

Zato predsjednik najjače stranke Trojke mrmlja sebi u podvaljak dok priča pred kamerama i mikrofonima. A trebao bi vrlo razgovjetno da kaže kako Dodikove riječi nisu bezazlene (o čemu pišem godinama i pisaću uvijek!), jer svaka njegova riječ postaje šaka, palica koja će udarati po tijelima povratnika u takozvani manji entitet.

Zanimljivo je da se državni ministar za ljudska prava oglasio dvadesetak dana nakon što su pretučeni starci povratnici u takozvanom manjem entitetu. Eto, da se ne zamjere koalicionim partnerima.

Klekni u Ahmićima

Jer sad se zamjeranjem shvata ukoliko odeš u Ahmiće i tamo položiš vijenac mučki ubijenim civilima, djeci, starcima. Samô sjećanje na nevino ubijene ljude može 'derelaksirati' odnose sa HDZ-om, jer znamo da se iz ove stranke ni(t)ko nikad nije ni za šta izvinio, pogotovo zbog činjenice da je njen kompletan vojno-politički vrh osuđen na stotinu godina zatvora pod kvalifikacijom udruženog zločinačkog projekta (UZP) ratne im paradržavice.

Zato će se kultura sjećanja gurati pod tepih, biva, da se ne uznemire koalicioni partneri koji su politički i pravni nasljednici hrvatskih i srpskih zločinačkih ratnih politika. Nastranu, što su im već isporučili sve poluge moći u državnoj vlasti.

Od ovakvog poništavanja kulture sjećanja gore su samo parolaške foskuletine stranačkih saopštenja koje piše neko čiji mozak je ostao u Socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije, da ne uvrijedim potonje.

Neće nas u nikakvu budućnost povesti zastarjeli ljevičari iz osamdesetih, koji nemaju nikakvu socijalnu svijest i nisu nikad ništa učinili da nama, građanima, olakšaju svakodnevni život.

Dobro je rekao Nermin Nikšić kako "neće imati ko da uzore tamo neke ledine" (aludirajući na državnu imovinu kao beznačajnu stvar), ali sad će ljudi državu napuštati zbog njih a ne SDA.

Jednu stvar znam: ne želim se opet probuditi sa spoznajom da moram napustiti svoj stan, ulicu, grad. Ne želim biti izbjeglica. Da ostanem u odjeći kao jedinoj imovini. Ne želim uopšte da imam takve misli u glavi. A vama ako je dobro, onda niKšta.

*** Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.