Estetičke notacije (VII) | Senadin Lavić: Bosanski um pod rafalnom paljbom

"Continental European thinkers – from Valery and Heidegger to Sartre, Levi-Strauss, and Michel Foucault – have cast serious doubts on the value of a specifically "historical" consciousness, stressed the fictive character of historical reconstructions, and challenged history's claims to a place among the sciences. At the same time, Anglo-American philosophers have produced a massive body of literature on the epistemological status and cultural function of historical thinking, a literature which, taken as a whole, justifies serious doubts about history's status as either a rigorous science or a genuine art. The effect of these two lines of inquiry has been to create the impression that the historical consciousness on which Western man has prided himself since the beginning of the nineteenth century may be little more than a theoretical basis for the ideological position from which Western civilization views its relationship not only to cultures and civilizations preceding it but also to those contemporary with it in time and contiguous with it in space. In short, it is possible to view historical consciousness as a specifically Western prejudice by which the presumed superiority of modern, industrial society can be retroactively substantiated…"[1]

Piše: Senadin Lavić, za portal Radiosarajevo.ba

Poneričke sile i zloupotreba religije

Racionalni ljudski individualiteti često ne shvataju, nažalost, da barbari bez ikakvog problema bacaju civilizaciju "pod noge" i "gaze" po njoj. Izopačenje religijske forme porađa monstruoznu instrumentalizaciju religije u službi sile i zla. Religija kao instrument agenata moći nad masama ljudi potpuno raskriva svoje tajno lice manipulacije i banalne zloupotrebe narativa o božanskom. Sveštenici postaju proste sluge političkih prevaranata i rade na njihovom "svetom" kultu ličnosti preko kojeg se osvaja vlast i moć nad narodima. Preporučuje se da svi moraju slijediti vođu jer je on volja "Bogova", glas Božiji, zastupnik Boga, odabrani Spasitelj izgubljenih masa bez svijesti i znanja. Sveštenici postaju najprofitabilnija propagandna mašinerija za nametanje religiozne ideologije opravdanja vlasti i moći. Novoprobuđeni američki kršćani, katolibani, židovski cionisti, pravoslavni militarni svetosavci i islamski fundamentalisti pretvaraju religijske tekstove u borbene pamflete prostačkih naracija o "sukobu" civilizacija. Tako se mračna ideja odvija pred očima zbunjenog čovječanstva kao samoispunjavajuće proročanstvo (self-fulfilling prophecy iz kabineta vojnog stratega, generala ili foreign office). Ideja Boga pretvara se u svjetleću ikonu u sumraku svijeta kojom se Bog reducira na plemenskog Boga ("Bog je Srbin", čuje se 1990-ih godina). Na taj način, u razvijenim dijelovima svijeta kapitalizam i njegov imperijalni pohod na resurse (nafta, plin, plemeniti metali, minerali), i istovremeno dijelovi današnjeg svijeta koji su predmet pljačke i potčinjavanja, okončavaju milenijske religijske tradicije i raskrinkavaju ih kao vazale moći i obmana. Bolesne psihopate na vlasti predstavljaju se kao zastupnici Isusa (a.s.), kao perfidni znakovi Božije volje, kao oni koje je Bog "pomilovao" i nametnuo. U tome poslu nametanja vladara, stoljećima odano služe sveštenici sa svojim mitovima o porijeklu i zastupništvu! Ratovi koje vode "kraljevi" za svoje "svete loze" samo iznova potvrđuju pad u barbarstvo čovjeka kao racionalnog bića. Sveštenici su tu da oplakuju mrtve i uvjere preživjele da je sve to bilo "u ime Boga"!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

"Sultani" ratova, "kraljevi" pokolja, "voždovi" masovnih grobnica, predvidljivo koriste religiju kao okvir koji daje svetost njihovim i besmislenim i kontekstualno nužnim militarizacijama religije u najprimitivnije svjetove svrhe. Takva profanizacija svetosti religijske naracije poprima perverzne razmjere opće desekularizacije zaostalih društava koja ponovo padaju u feudalizam dok nad njima tehno-feudalne oligarhije uspostavljaju moć i nude im društvene mreže besmisla da na njima iskaljuju svoju povijesnu beznačajnost i potpuno psihičko rasulo. Zato se današnji narodi pretvaraju u zbijenu gomilu jednoumaca, koji nisu u stanju da misle građansku slobodu i individualnost, pod dominacijom bijede ljudskog. Poluobrazovani licemjeri kao glasnici jednodimenzionalne dogme izriču postapokaliptička prokletstva i prijetnje neistomišljenicima i proglašavaju se svetim čuvarima posljednjih istina čovječanstva. U mračnom globalistanu velike sile na lokalnom nivou postavljaju vlade koje će im vazalski služiti.

Svi su filozofi pritom oklevetani i škiljavi sveštenički pogled ih urokljivim okom prati da bi upozorio gomilu na "opasne" misli. "Protjerajte filozofe i njihova skeptička pitanja" – poručuju sveštenici s balkona i tribina. Zato su "Crkve postale grobnice Boga" (F. Nietzsche). Društvima više ne trebaju filozofi, sociolozi, antropolozi, kulturolozi, etnolozi, književni teoretičari i slični znanstveni profili koji nisu pod komandom vlasti ili sile koja kontrolira svijet. Zato nestaje ona vrsta ljudi koji kritički misle i dezavuiraju ponore u koje su ljudi savremenog doba bačeni bez pardona od strane neotesanih, pobješnjelih primitivaca i pljačkaških skupina kapitalizma na drumovima svijeta. I Habermas je na kraju šutio pred zlom i genocidom nad djecom Gazze!

Pod rafalnom paljbom "šuplje tastature"

Bosanci bošnjačke narodne grupe nikada se ne smiju pomiriti s pokušajem, niti ga prihvatiti kao neku nužnost, da im neko izvanjski propisuje "obavezujuće" elemente identiteta i otkida ih od Bosne i vremena u kojem žive. Njihov stari kulturni identitet izvire iz Bosne i kristalizira se u političko bosansko biće koje je internacionalni poredak priredio i prepoznao kao nacionalnu posebnost. Trutovi što su zasjeli oko kazana "bošnjaštava", koje smatraju svojim vlasništvom, navikli su da opušu sve sa sinije u epskom zanosu vlastitih lažnih konstrukcija povijesti u kojoj su bili "paše i veziri" a ne obični kozari i katunari, stražari i čarkadžije. Po tastaturama udaraju te "gumene" glave sasvim udaljene od "grmljavine" i sklonjene na sigurnu poziciju, daleko od prvih linija "fronta". Neznanje i nerazumijevanje povijesnog časa je katastrofalno. U aktualnom povijesnom stanju ne mogu poluobrazovani diletanti definirati etnicitet preko samovolje "šupljih tastatura", jer se on ne može reducirati na religijsku formu ili epsko-guslarske pripovijesti. Svoditi jednu kulturnu cjelinu (narod i njegovo povijesno postojanje) na jednu dimenziju ili element te cjeline, dakle, religijski sadržaj, znači: etnicitet podvesti pod religiju – a religija je uvijek samo dio kulturne forme jedne narodne, društveno-povijesne grupe!

Pokušaj da odmetnuta grupica trutova propisuje "ko je pravi a ko nepravi Bošnjak" ili "šta je Bosanac", u vremenu općeg napada na Bosnu, može se smatrati apsolutnim znakom bezobrazluka i drskosti, neobrazovanosti i podlosti, neznanja i glupavosti. Samo neobrazovana gomila trutova pokušava pogaziti svoje profesore ("Dosta je vala i tebe profesore…" - uzvikuju grlati bekani), inžinjere, biznismene, ljekare, vizionare, ideologe, stvaraoce, umjetnike, književnike,  jer ih ne može razumjeti sa svojim ćepenačkim mentalitetom koji nije u stanju da prihvati drugačije mišljenje o nečemu. I, što je prava realnost –   ne može ih kontrolirati. Odmetnuta grupa trutova se malo očeše o "Stranku" malo o "religijsku instituciju" i umisli da može nesmetano, inkvizitorski sijačem smrti raspaliti po društvenoj zbilji. Ko god se ne uklapa u kriterije poluobrazovanosti postaje "legitimna meta", jer "legitimni čuvari" pravog identiteta (bošnjačkog, srpskog, hrvatsko…) sami sebi daju pravo da krstare hodnicima društvenog labirinta s pendrecima i udaraju nepodobne s leđa. Naravno, i sa sigurne udaljenosti! Usput, najviše vole "fondove za kulturu"!

Narod je uvijek kulturna forma koja izvire iz dubina vremena i u sebi sadrži mnogo više nego što jedan lijeni mentalitet može zamisliti. Jalovi, neuki, lijeni trutovi pokušavaju vladati nad jednim narodom glorificirajući ispodprosječnost, poluobrazovanost, neznanje, lažne interpretacije prošlosti, sporne insignije, površnost, spletkarenje, ponižavanje oponentnih mišljenja, i pritom svodeći cjelinu na infernalno jednoumlje. A to je proces rušenja jedne kulture koja je najšira osnova uspostavljanja države, ekonomije, vladavine prava, nacije i njezinih savremenih sadržaja. Još se mlati o identitetu u epskim kategorijama, jer se ne vidi da (nižerazredna) "književnost" nije bitna za identitet  čovjeka ovoga doba, to jeste, možda je bitnije razvijati "ekološku svijest" kod ljudi, svijest o nužnosti vladavine prava i poštivanju zakona, svijest o praćenju znanstveno-tehnoloških civilizacijskih dostignuća, svijest o uključenosti u poredak stvari primjeren 21. stoljeću i tako redom. Bošnjaci ne bi smjeli dozvoliti da ih neki trut odvuče u prošlost i tamo zarobi u ahistorijsku izmaglicu!

Medijski sudar bošnjačkih i antibošnjačkih trutova zamajava javnost svojim smiješnim, suspektnim i skarednim interpretacijama društvene zbilje kao da ne postoje već dva-tri stoljeća velika i važna djela humanističkih i društvenih nauka u Evropi! Ali, ko će to sad čitati! Lakše je pokušati bosanski um uprljati i zatrovati prizemnim narativima našeg plemena. Lahkoća lupetanja i laganja je mentalitet i karakter mnogih ližisahanovića koji nisu naučili lekciju o "oblicima društvenosti".

S druge strane, istovremeno, opanjkavanje bošnjačkog naroda kao "islamističke opasnosti" postepeno se objektivira u društveno povijesnoj situaciji kao osmišljen projekt velikosrpskog i velikohrvatskog etnofašizma. To bijedno opanjkavanje se potpuno poklapa s difamacijskim torturama neistomišljenika unutar bošnjačkog naroda koje sprovode suspektni doušnici, petokolonaši, fondadžije, hipokrizijski oblikovani jadnici, neobrazovani i bijedni u svojim dnevnim nesrećama. Ova dva komplementarna procesa sinhronijski i dijahronijski se mogu pratiti pri čemu se otkriva mjesto preko kojeg se bosanska državna struktura drži pod kontrolom.

Nikada se nije pojavio nikakav plan, nacrt ili pamflet među Bosancima, Bošnjacima ili muslimanima u Bosni kojim bi se podsticala neka forma tzv. "islamske države". To je čista podvala srbijanske ili hrvatske antibosanske politike i etnofaulizma prema bosanskom čovjeku. Glavna optužnica velikosrpskog antibosanskog projekta je "islamska država" koju navodno hoće da naprave Bošnjaci. Tu laž treba raskrinkati jednostavnom tvrdnjom: Bosanci Bošnjaci ne žele nikakvu "islamsku državu", ali neće dopustiti da im velikosrpski nacističko-ekspanzionistički projekt uništi državu Bosnu i Hercegovinu.

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, strateški antibosanski pothvat preko Hrvatske sprovodio se uvođenjem tzv. "mudžahedina" u Bosnu u času kada ni muha nije mogla proći kroz teritoriju pod kontrolom HV i HVO. Kasnije će se ta podvala Armiji Republike BiH iskoristi u optužnicma protiv generala R. Delića i generala M. Alagića – da su radili na islamizaciji i radikalizaciji Armije – u cilju izjednačavanja "tri strane" pri čemu bi se sakrili agresori i ignorirala agresija, te inaugurirala krivotvoreća naracija o tzv. "građanskom ratu" i "islamskoj državi". Na taj način, sva istina o agresiji iz Srbije i Hrvatske na internacionalno priznatu  državu Bosnu i Hercegovinu, sakrila bi se medijsko-propagandnom halabukom o opasnim mudžahedinima koji šire "islamski terorizam" u Evropi.

[facebook]https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/esteticke-notacije-v-senadin-lavic-reduciranje-civilizacije-na-religijsku-sliku-svijeta/627631[/facebook]

Islamofobija, rasizam i populističke difamacije

Estetika imperijalne forme podrazumijeva vrhunsko egzistencijalno iskustvo porobljenih i potčinjenih osvajačima koji im mogu ponuditi samo laž i obmanu. U tom kontekstu pojavljuje se prvorazredni mit o tome kako se demokratija može povezati samo sa zapadnim društvima kao da je ideja demokratije izumljena na Zapadu, a ne u antičkoj Grčkoj. S Huntington je bezobrazno odricao mogućnost i sposobnost arapsko-muslimanskog svijeta da uspostavi demokratski poredak.[2]

Izvikani S. Huntington sa svojim neorginalnim razmišljanjima koja se zasnivaju na rasizmu iz 19. vijeka preuzima brojne naracije i prilagođava ih novom dobu. Suštinski ne ide dalje od Gobinovog Eseja o nejednakosti rasa (1854). Naravno, nije S. Huntington izmislio povezivanje antiznanosti, antidemokratije i despotizma s islamom i Orijentom. Taj model interpretacije islama i muslimanskog društava vuče svoje korijene iz sedamnaestovjekovnih evropskih prikaza Osmanskog carstva kao velike opasnosti za Evropu. Huntington, dakle, samo papagajski ponavlja staru "pjesmu". Prije narativa iz doba prosvjetiteljstva, pojavljuje se Antoine Boulanger koji će tim propagandnim predrasudama pokušati dati "auru znanstvenog autoriteta" u knjizi Recheres sur les origines du despotisme oriental (1761). Moderni orijentalizam je rođen u 18. stoljeću u Evropi. S time je, zasigurno, otvoren prostor i ponuđen predložak za "maštovite" pseudo-znanstvene konstrukcije koja će se same od sebe pokretati i perpetuirati predrasudu. Narativ o tome kako "islam nije sklon demokratiji"  i kako je "povezan s despotijom" preuzima i Elie Kedouire, koji je podržavao kolonijalnu vlast na Bliskom istoku. O ovome sjajno piše Joseph A. Massad.

Iz te mračne dionice povijesti pojavljuju se antisemitski, danas islamofobni i antimuslimanski, huškači i propagandni plaćenici, koji u sopstvenom islamofobnom ludilu pretvaraju Bosnu u "islamsku državu" ne bi li većinski narod Bosance Bošnjake pretvorio u predmet mržnje. Pored opanjkavanja, difamacije kao metode rada antibosanskog kolonijalnog Levijatana, razvija se tehnika prisiljavanja na relanost koja je dana. U tome pogledu posebno se ističe D. Tanasković iz Beograda koji misli da Bosanci moraju pristati na "stvarnost" koju je Srbija nametnula u Bosni razornom agresijom na Republiku BiH 1990-ih godina i genocidom nad Bošnjacima. Tanasković je već dočekao da vidi i shvati da nikada neće biti uspostavljena "Velika Srbija" ili "srpski svet" na račun Bosne, Kosova, Hrvatske i Crne Gore. Ono što izluđuje Tanaskovića i velikosrpske papagaje jeste činjenica da njihov narativ ("srpska priča") nikom bitnom u Bosni više ništa ne znači. Oni su žalosno smiješni i postali su predmet sprdnje u sarajevskoj čaršiji i "političkom Sarajevu". Psi laju po beogradskim ulicama a karavane nezaustavljivo prolaze!

Konsocijacija za naivce

Danas se više ne krije da je konsocijacija ustvari model za podjelu države na etničke teritorije. Dakle, akcenat je na podjeli državnog prostora prema etničkom kriterijumu. Tu je riječ o "zagrebačkoj interpretaciji" konsocijacije. Time se potpuno dovodi u pitanje državna vlast na velikom dijelu teritorije, jer etničke grupe pokušavaju preuzeti suverenitet i vladati teritorijom bez poštivanja države. Etničko-religijske grupe su same sebe proglasile "nacijama" i pjevaju pobunjeničke pjesme pod patronatom susjedne Srbije i Hrvatske.  

Konzervativni desničari u humanističkim disciplinama poput slabovidih epskih guslara "poje" o konsocijaciji kao daru besmrtnih Bogova s Olimpa. U zagrebačkoj interpretaciji, konsocijacija se svodi na puko ovladavanje teritorijem kao vlasništvom etničke grupe, neovisno od države i pravnog poretka. Zagrebački patentirana konsocijacijska "podjela vlasti" reducirana je na podjelu vlasti "između etničkih grupa", a ne spominju se političke partije. Pojam konsocijacija služi kao "ozbiljan teorijski konstrukt" koji nužno opravdava ratna teritorijalna osvajanja koja se smatraju neupitnim, dostignutim rezultatom rata. Sud u Haagu je pokušaj "oblikovanja monoetničkih teritorija", tzv. Herceg-Bosna, usmjeren iz Hrvatske putem ratnih zločina u Bosni,  okarakterizirao i sankcionirao kao udruženi zločinački pothvat (UZP). Slatkorječivi dušebrižnici zagrebačkog hegemonijskog projekta, za Bosnu imaju sve moguće prigovore, ali ne vide fašistoidne dogovore psihopata Tuđmana i Miloševića, ne vide zločine koji su ostali u Bosni poslije "milosrdnih" intervencija JNA. Dakle, ne bi mogao Milošević napasti na Bosnu i voditi višegodišnju agresiju i etničko čišćenje prostora bez apsolutne Tuđmanove podrške. Agresija na Republiku BiH, u tom pogledu, bila je koordinirana akcija velikosrpskog i velikohrvatskog ekspanzionizma. To ne može sakriti čak ni pjesmom opjevana "slava" crnokošuljaške ideologije iz čavoglavskog svjetonazora. Za njene potrebe napravljene su vojne postrojbe koje su imale etničko-religijsku definiciju i nisu se odlikovale ciljevima odbrane države Bosne i Hercegovine.

Soundtruck tuđmanizma i država bez građana

Primitivni i neobrazovani ljudi javno izriču stavove koji su za njih suštinski nejasni. Oni su uklete neznalice, ali govore o kršćanstvu, islamu, državi naciji, narodu, Evropi, politici – oni ustvari razaraju pojam znanja. Zbog toga, naprimjer, Bosanci ne smiju šutjeti pred lažima i u zahtjevu  za samorazumijevanjem Evrope koja se našla na vjetrometini povijesti.

Država se koristi kao instrument etničko-političkih oligarhija, marioneta sinarhije, koje su pljačkaški nastrojene i ne osvrću se na opći interes. Zato se onemogućava pojava suverenih građana koji bi preuzeli odgovornost  za vlastitu državu. Fašisti ne priznaju niti išta pitaju građane, a narodi su izgubljena masa zombija, puki podanici političara (i sveštenika) koji ih obmanjuju o svetoj vlasti "u ime našeg naroda". Država kao instrument autokratije psihopata i etnopolitike odmetnutih grupa moći ne može se razvijati do forme političke zajednice slobodnih i ravnopravnih građana. Osporiti Bosni mogućnost da zamijeni etničko-religijski koncept vlasti onim nacionalnim (državljanskim ili bosanskohercegovačkim) konceptom suverenih i jednakopravnih državljana – znači: prosto onemogućiti i ne dozvoliti konstituciju države povrh provincijalno-tribalističke predstave o vladavini koju nameću dvije agresivne politike susjeda. Dakle, to je strateški interes Srbije i Hrvatske: održati u Bosni model etničke vlasti i etničkih odnosa općenito.

HDZ pokušava "građansku" politiku predstaviti kao paritetno etničko predstavljanje. To kazuje da ta politika ne zna i ne razumije građansko demokratsko društvo ili se namjerno pravi naivnom i nevještom u okviru vlastitih etničko-religijskih predrasuda i obmana. Osnova antibosanske politike koja dolazi iz države Hrvatske kao predložak rada bh Hrvata, sabijenih pod hadezeovski čador, pokazuje se u namjernom, svjesnom i planskom iskrivljavanju pojmova političkog djelovanja i krivotvorenju sadržaja društvenog života narodnih grupa. Na taj način u društvu se stvara haotično stanje i neprecizan odnos prema "stvarima" u društveno-povijesnom procesu. Zato neznalice i kriminalci postaju gospodari ljudskih života! A sve politike u kojima se nameće dominacija etničke grupe kao političkog subjekta, to jeste etnopolitika, s pozicije etnicizma, prelaze u etnofašizam i međuetnički konflikt. One počinju kao stupidna politika getoiziranja plemena u dogmu i svešteničke mitove i objektivira se kroz tompsoniziranje plemena kao nacije.

Čuju se konstatacije ražalovanih hrvatskih "oficira" kako je Bosna "otrgnuti hrvatski prostor". Stoga, onda opet, Hrvatska ima pravo "ponovo je osloboditi" od "Turaka". To je famozna reqonkvista. Zato je Thompsonov zvuk, ustvari, zvuk hrvatskog hegemonizma u Bosni ili, bolje rečeno, soundtruck tuđmanizma koji vraća agoniju i povijesne mitove na scenu kvazi-identiteta i patentiranog hrvatstva. Čemu danas masovna homogenizacija hrvatskog naroda kad nema nikakve ratne opasnosti od srpskog osvajačkog pothvata? Thompson je, činjenično, soundtruck hrvatskog ekspanzionizma na dio Bosne. On se pojavljuje kao dio hrvatskog projekta "ugroženosti" kršćana od muslimana i nužnosti uspostave "trećeg entiteta".

Zarobljene u nerealne slike povijesnog događanja i lažne interpretacijske konstrukcije historijske znanosti o njima, plutaju narodne grupe po dinarsko-balkanskom bespuću. Samo oni koji imaju program budućnosti moći će sudjelovati u povijesnim događanjima sutrašnjice. Oslobađanje od suspektne historijske slike povijesti i prošlog vremena kao plemensko-etničkog pravolinijskog progresa i veličanstvene pripovijesti o tom izuzetnom događanju, kao i odbacivanje prevaziđenih političkih modela (npr. konsocijacija) koje nude fašisti, rasisti, šovinisti i religijski fundamentalistički maloumnici, trebalo bi postaviti kao vrhovni zadatak obrazovnih sistema dinarsko-balkanskog svijeta uništenih vazalskih grupa.

_{[1] White, Hayden (1973). Metahistory. The historical imagination in nineteenth-century Europe,  Baltimore – London: The Johns Hopkins University Press, str. 2. ("Mislioci kontinentalne Evrope – od Valéryja i Heideggera do Sartrea, Lévi-Straussa i Michela Foucaulta – izrazili su ozbiljne sumnje u vrijednost specifično "historijske" svijesti, naglašavali fiktivni karakter historijskih rekonstrukcija i dovodili u pitanje tvrdnje historijske znanosti o mjestu među znanostima. Istovremeno, angloamerički filozofi su oblikovali veliki literaturni opus o epistemološkom statusu i kulturnoj funkciji historijskog mišljenja, literature koja, uzeta u cjelini, opravdava ozbiljne sumnje u status historije kao rigorozne znanosti ili genuine umjetnosti. Učinak ove dvije linije istraživanja bio je stvaranje dojma da historijska svijest kojom se zapadni čovjek ponosi od početka devetnaestog stoljeća može biti tek nešto više od teorijske osnove za ideološki stav s kojeg zapadna civilizacija promatra svoj odnos ne samo prema kulturama i civilizacijama koje su joj prethodile, već i prema onima koje su joj savremene u vremenu i susjedne u prostoru. Ukratko, moguće je posmatrati historijsku svijest kao specifično zapadnjačku predrasudu kojom se pretpostavljena superiornost modernog, industrijskog društva može retroaktivno potkrijepiti… ")}

_{[2] Huntington, Samuel P. (1984) Will More Countries Become Democratic?, Political Science Quarterly}

_{Vol. 99, No. 2 (Summer, 1984), pp. 193-218. ("Među islamskim zemljama, posebno onima na Bliskom istoku, izgledi za demokratski razvoj čine se niskima. Islamski preporod, a posebno uspon ši'itskog fundamentalizma, izgleda da dodatno smanjuju vjerovatnost demokratskog razvitka, posebno zato što se demokratija često poistovjećuje s samim zapadnim utjecajima kojima se preporod snažno protivi. Osim toga, mnoge islamske države su vrlo siromašne. S druge strane, one koje su bogate to su zbog nafte, koju kontrolira država i time povećava moć države općenito, a posebno birokratije. Saudijska Arabija i neke od manjih arapskih zemalja bogatih naftom, s vremena na vrijeme su činile skromne geste prema uvođenju demokratskih institucija, ali one nisu daleko otišle i često su bile poništene".  "Will more countries become democratic?", str. 216.)}

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba