Avdović iz SAD za Radiosarajevo.ba: Ovo nije „historijski sporazum“ bilo koje vrste

“Postoje dvije maksime u koju vjeruju gotovo svi Amerikanci: Prva je da „ništa nije gotovo dok sve nije gotovo“. A druga, da „onome kome je sve isto važno – ništa nije važno“. Pod tom bi se lupom morao sagledati i ovaj „historijski sporazum“, između Kosova i Srbije.

Piše: Erol Avdović iz SAD, iz New Yorka

Drugim riječima, iako je predsjednik Donald Trump, ovaj brzopotezni samit u Washingtonu, sasvim očekivano već nazvao historijskim, on je mršava varijanta velikih očekivanja, već u samom startu.

Džaba su krečili

Kroz ogoljelu izbornu retoriku Trumpovog osobnog opunomoćenika, bivšeg ambasadora u Njemačkoj, Richarda Grenella, koji je u Berlinu zatvorio mnoga diplomatska vrata – vidi se neutemeljenost želje, da se distancirani susret Aleksandra Vučića i Avdullaha Hotija, dakako u moćnoj i raskošnoj političkoj koreografiji Bijele kuće – prikaže kao „povijesni pomak“. Onima koji su politički pismeni jasno je kako se iz još jednog višedecenijskog balkanskog ćorsokaka nemože izaži brzopoteznim pomjeranjem pera. Ovim se najviše cimentira uvjerenje, da ova administracija u Washingtonu nije ni imala ozbiljne namjere za rješavanje odnosa između Prištine i Beograda.

Ili, kako to tvrde izuzetno dobro obavješteni i nepristrasni američki analitičari stanja na Balkanu, poput Edwarda Josepha iz Centra za transatlanske odnose (Center for Trans-Atlantic Relations) u Washingtonu, Trumpova administracija je izbjegla da ponudi stvarni dokument o priznanju Kosova od strane Srbije. Taj je problem još jednom samo pometen pod ćilim i opet odložen za neko vrijeme. A stavljanje ekonomije u prvi plan, uz reciklažu dogovora koji su između Beograda i Prištine potpisani prije godinu dana, a da do dan danas nisu implementirani samo je dokaz te nemarnosti. Jer, ekonomija, kako to tvrdi upravo Joseph „nije religija“ u koju treba slijepo vjerovati. Ljude na Kosovu ne pritišće samo loše ekonomsko stanje, već ih tišti i politička neizvjesnost i regionalna nesigurnost, iza koje stoji udruženi rukopis Srbije i Rusije. To je dakako iznova aktualizirano nakon izbornog zemljotresa u Crnoj Gori.

Ko je na kojoj strani

Umjesto da se razgovara o tome, Trumpova ekipa, na stol je poput nekakve iznenadne šok terapije, stavila papir na kome je sasvim stidljivo provučena potreba obostranog priznanja. A odmah zatim, na insistiranje delegacije iz Beograda, praktično bezpogovorno povukla spornu „tačku 10“, o čemu je, bez uvida javnosti u te dokumente, veoma teatralno u Washingtonu govorio predsjednik Vučić. Da drama bude veća, ova američka administracija je na taj način – predsjedniku Srbije ponudila alibi, nažalost i dodanu nacionalističku municiju, koju sada, u dodatnim količinama može da koristi u regionu. I to je dodatni nemar ove administracije u Washingtonu, znajući za nemila dogadjanja i šovinstičke ispade u Crnoj Gori. Ne sumnje da će biti onih koji bi sve to mogli protumačiti pogrešno - da je Amerika sada „na srbijanskoj strani“, što se obilno i koristi u Beogradu.

Nije do kraja jasno ni šta je značilo Trumpovo odobravanje uz riječi „good job“ (dobar posao) koje je uputio okrenuvši se Aleksandru Vučiću, dok je u isto vrijeme prijekornim pogledom - na aplauz natjerao Avdullaha Hotija.

No, kako u Americi dolaze predsjednički izbori, i kako bi se, ako je vjerovati anketama u Bijelu kuću, u januaru naredne godine mogao useliti Joe Biden, koji problem Kosova rješavao ne bi rješavao na brzinu, površno, i kratkovido, kao što to pokušava Trump – bez dosluha s evropskim saveznicima, važi ono da ništa nije gotovo dok sve ne bude gotovo. A to što su Trumpu izgleda svi podjednako „važni“ – doista je dokaz da mu niko nije važan. Osim vlastitog reizbora u Bijelu kuću“.

Nelegitimni sporazum?

“Na koncu, čak i za Aleksandra Vučića koji je Amerikance u Bijeloj kući molio za „samo pet minuta nasamo s predsjednikom Trumpom“, da mu, vjerovatno obeća glasove američkih Srba, ovaj potpisani dogovor nema legitimitet. Da ironija bude veća, sporazum između Prištine i Beograda na kome se još nije osušila tinta, upravo je Vučić još u Washingtonu proglasio ništavnim. Jer, po njegovim riječima - Republiku Kosovo, koju je priznalo oko sto svjetskih država i vlada - on smatra međunarodno nepriznatom zemljom“.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.