Enver Čolaković: Zatomljeni pjesnik Bosne, književnik svijeta

Svjedočiti epohu u, takoreći, sopstvenom odsustvu i izgnanstvu iz prostora memorijalizacije kulturnog naslijeđa naroda kojem pripadate, uprkos činjenici da u fundamentima njegove kulture počivaju vaša djela kojima bi se ponosilo svako savremeno i sebe svjesno evropsko društvo, bila je sudbina mnogih velikana pisane riječi našega podneblja.

Piše: Mr. Alen Zečević, za portal Radiosarajevo.ba

Neke od njih su sa teškim iskustvom privremenog, ili pak potpunog iščezavanja iz kolektivne memorije, suočila zbivanja koja su svoje uzuse imala u tekućim povijesnim zbivanjima. Tako je bilo moguće da stvaralački i životni vijek Envera Čolakovića, koji su koincidirali sa nastajanjem i nestankom političkih sistema 20. stoljeća na južnoslavenskom prostoru, donoseći zakašnjelu piščevu slavu bivaju razotktriveni tek pojavom njegovih brojnih i decenijama prešućivanih izvanrednih književnih djela.

Između dva zavičaja

Životni put odredila su mu dva grada. Prvi, Budimpešta u kojoj je 27. maja 1913. godine rođen, i Sarajevo, koje je oblikovalo i do smrti davalo duhovni sadržaj njegovom intelektualnom opusu. Njegov otac, Vejsil-beg Čolaković, bio je ugledni i dobrostojeći sarajevski poduzetnik, a majka Mađarica Ilona, kasnije Fatima-Zehra, iz porodice Mednyánszky. U obitelji je, od najranijeg doba njegova djetinjstva, maternji jezik bio mađarski, ali iskustvo dva zavičaja omogućilo mu je prisnije upoznavanje bosanskog jezika. Odgajan u okrilju dvije kulture i identiteta, Čolaković je školsku dob upamtio po slučajevima marginaliziranja i izopćavanja od strane svojih vršnjaka u školi. "Već u prvom razredu osnovne škole", prisjećao se, "mene je stala mučiti moja dvojezičnost. Učitelju sam na postavljena pitanja odgovarao tako lošim jezikom i tako krivim naglaskom, da mi se razred smijao". Nakon srednje škole koju je završio u Sarajevu, upisao je u Budimpešti i Beogradu studij matematike i fizike. To, kako se pokazalo, nisu bili životni pozivi koji su mogli vjerno odražavati njegove svjetonazore. Tu prazninu, mnogo kasnije, ispunilo je diplomiranje na studiju povijesti u Zagrebu 1959. godine.

'Postati pjesnikom Bosne'

Prema nekim izvorima, još kao dječak sa trinaest godina, Enver Čolaković je 1926. godine u renomiranom časopisu Nyugat publikovao svoju prvu pjesmu na mađarskom jeziku. Ovaj period njegovog života, zajedno sa možebitnim prvim pokušajima amaterskog pjesničkog rada, ostavlja nam više pitanja nego odgovora. Ništa određeniji u tom smislu nije bio ni sam Čolaković koji je, komentirajući karakter svojih prvih pjesama u autobiografskom tekstu Knjiga majci, zapisao:

"Svoje prve pjesme nisam ni napisao (…) To su nedonoščad moje poezije, prve brazde na njivi mog pjesničkog iživljavanja, najčišće moje 'subjektivne' pjesme, ali vjerojatno moja najslabija intimna lirika. Ipak ih volim kao drage pokojnike."

Mađarsku poeziju, koja mu je dugi niz godina bila jedina relevantna književna preokupacija, postepeno je potiskivao proučavanjem, upoznavanjem i intimiziranjem sa bosanskom prošlošću. To je objasnio potrebom i željom da, kako je tvrdio, 2pomalo utrnem svoju mađarsku literaturu i da je pretočim u jezično more moje velike ljubavi – Bosne!" Riječ je, dakle, o spoznaji širine koju u sebi ima jezički kod svojstven Bosni, kojeg je Čolaković sa snažnim senzibilitetom i svjesnosti o vlastitom identitetu prepoznao kao resurs svoje poezije i književnosti. Pisao je:

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

"Primijetio sam u svojoj mađarskoj frazeologiji da ona zvuči nekako 'balkanski', zato sam odlučio postati pjesnikom Bosne (bijene i ponosne) i sve druge jezike eliminirati iz svoje poezije."

Ova odluka, kojom ga je tadašnja književna kritika gurnula na periferiju hrvatske i mađarske književnosti, plaćena je visokom cijenom. Nju je pratilo i Čolakovićevo preseljenje u Sarajevo, u kojem ostvaruje najbolje i najzrelije plodove svog rada. Time ne prestaje da postoji interkulturalna i transliterarna dimenzija njegove književnosti. Naprotiv, izučavanje bosanske povijesti, tradicije i identiteta bosanskog čovjeka kao kreatora njene ukupne materijalne i duhovne kulture, učinilo je novi piščev književni izraz cjelovitijim. Svoj odnos prema bosanskom jeziku, te onome šta on za njega kao čovjeka i književnika znači, objasnio je riječima:

"Često nastojim da zastarjele provincijalizme, samo ako su našeg jezičkog korijena i specifično naši (bosanski) oživjeti i – upotrebljavam ih. U mojim pjesmama (a osobito u prozi), u kojima opisujem svoju Bosnu, mnogo je slaviziranih turcizama i nemodernih provincijalizama. Namjera mi je, majko, da bar u literaturi sačuvam jezik svojih pradjedova, jer on naglo umire."

U intervalu od 1936. do 1939. godine Čolaković objavljuje ciklus novela Bajram, Buđenje i Lokljani, koje predstavljaju estetski najuspješnije novele. Svoje planove povjeravao je prijatelju i kolegi Maku Dizdaru, ne krijući da su put u Sarajevo i "razgovor sa Makom Dizdarom" dali važan poticaj da "završim davno otpočeti ciklus pripovjedaka o mom Muji Halvadžiji".

Kob vremena: Legenda o Ali-paši i stigmatizacija

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se pod patronatom nacističke Njemačke formirala tzv. Nezavisna Država Hrvatska i instalira marionetska ustaška vlast, Bosna i Hercegovina se suočila sa izazovom političkog nestanka. Bosanskohercegovački muslimani, kao jedan od državotvornih elemenata bosanskog društva, ustaškom politikom tretirani su kao pripadnici hrvatskog naroda.

To je, istovremeno, na njegovu sreću ili nesreću, bilo najproduktivnije doba Čolakovićevog rada na polju književnosti. Najprije, 1943. godine, uzimajući u obzir mišljenje književne kritike Matica Hrvatska nagrađuje ga nagradom za najbolji roman, a godinu kasnije, završava i objavljuje svoj najznačajniji roman Legenda o Ali-paši. Međutim, kontekst sticanja nagrade, kao i činjenica da je izvijesno vrijeme djelovao kao povjerenik Vlade NDH za kulturnu razmjenu u Mađarskoj, u jugoslavenskom društvu nakon Drugog svjetskog rata kreirali su atmosferu njegovog osuđivanja kao 'saradnika okupatora'. Posljedice za Čolakovića su bile vrlo teške. Odlukom novih vlasti mu je zabranjeno objaljivanje književnih radova i prijevoda istih u trajanju od dvije decenije. Drugi, pak, koji su ga poznavali, i nakon rata zastupali su mišljenje o Enveru Čolakoviću kao čovjeku sa izraženim humanističkim i antifašističkim stavovima.

Djelo Legenda o Ali-paši, uprkos svemu, svrstano je u red najuticajnijih romana jugoslavenske književnosti 20. stoljeća. Po ocjenama mnogih radi se o djelu izvanredne romanistike, bosanskog književnog formata, najboljem literarnom djelu svoga vremena i najtoplijem opisu Bosne. Ona je, kako stoji u uvodnom dijelu, 'legenda, hikjaja, ono što je moglo nekada i biti, ali je vjerovatno - sigurno čak- nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova (…) Njezin cilj, je ukratko, da vas, dragi čitatelji, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo zato da se uživa život, a ne da stječe i gomilaju milijuni, položaji i medalje'.

Melun

Romanu Legenda o Ali-paši, nesporno vrhunskom djelu bošnjačke književnosti, prethodio je, što se danas malo zna, jedan drugi, punih devedeset godina prešućivan rukopis potpisan imenom i prezimenom istog autora davne 1934. godine – Melun (prokletnik). Prošao je, kao i njegov vlasnik, vrlo težak i neizvijesan put. Od zaplijene i izvijesnog nestanka spasio ga je Hamid Dizdar, pjesnik, stariji brat velikog Maka Dizdara i jedna od najvažnijih ličnosti bosanskohercegovačke i bošnjačke kulture 20. stoljeća, o čemu je u prologu svog rukopisa zabilješku ostavio Enver Čolaković:

"Kada sam, negdje u prvim mjesecima 1934. godine, počeo pisati svoj drugi roman Melun (Prokletnik), nisam ni slutio da će ta moja knjiga u neku ruku doživjeti kob svoga naslova"! Moj prvi poletarski roman Žuti karanfili – izgubljen je. Nestao je zajedno s mojim roditeljima u ratu. Melun je skoro doživio istu sudbinu. To, što ga ipak mogu pružiti čitatelju, zahvaljujem svom danas već pokojnom prijatelju, književniku Hamidu Dizdaru, koji je nakon pogibije mojih roditelja i svih stanara u ulici Jezero, br. 9 u Sarajevu "provalio u moju nezaključanu kuću" i "pokupio" moje rukopise. Na žalost – ne sve!"

Roman Melun je, nakon skoro cijelog jednog stoljeća, štampan 2023. godine, kada se navršilo 110 godina od rođenja Envera Čolakovića. Zahvaljujući izdavačkoj kući Connectum iz Sarajeva, koja čini velike napore na polju afirmacije kulturnog naslijeđa, bosanskoherecgovačkoj javnosti je predstavljen i iz zaborava izbavljen iznimno vrijedan historijski roman. Time je u život vraćeno i ukupno Čolakovićevo životno djelo kojeg nismo bili svjesni i kojeg, kako se čini, tek otkrivamo.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba