Dragan Bursać: "Svadba" je "Žikina dinastija" koja nam je bez srama trebala!

"Ako je 'Žikina dinastija' bila komedija o socijalističkoj srednjoj klasi koja vjeruje da ide naprijed, 'Svadba' je komedija o postranzicijskoj visokoj klasi koja zna da je zapela između nostalgije i kapitalizma; između dugova i dogovorenog braka, između rodnog sela i fakultetske kupljene diplome... Nekad se smijalo jer se vjerovalo u budućnost. Danas se smije jer se iskreno želi pauza od surove realnosti. Publika na Balkanu već tri decenije živi, bolje kazano životari, između historije i tranzicije. Između prošlosti koja ne prestaje i budućnosti koja nikako da dođe. Između vijesti koje zvuče kao rat i života koji izgleda kao pauza između kriza. U takvom prostoru smijeh postaje bijeg. A svadba makar filmska – savršena metafora normalnosti. I da, sjajno je urađena!"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Postoji posebna vrsta filmskog uspjeha koja se ne mjeri festivalskim nagradama, nego redovima pred blagajnama i onim jednim pitanjem koje publika postavi čim se upale svjetla u sali: kad će nastavak? Film Svadba hrvatskog reditelja Igora Šeregija ušao je upravo u tu kategoriju. U prvoj sedmici u Srbiji – 206.000 gledalaca. U jednom danu – preko 40.000 ljudi u kinima. A onda dolazi prava slika fenomena: od zagrebačke premijere 20. januara do 1. februara film je u Hrvatskoj pogledalo 374.213 gledatelja, a u Bosni i Hercegovini 132.956. Ukupno više od pola miliona ljudi za svega nekoliko sedmica. Naravno da brojke nisu konačne i da je ovo tek početak.

To više nije uspjeh. To je društveni događaj. To je, već sad možemo kazati, kulurološki fenomen.

I tu se već nazire odgovor na pitanje zašto je Svadba postala fenomen u postjugoslovenskom prostoru. Zato što to nije samo komedija. To je povratak jedne filmske tradicije za koju smo mislili da je umrla zajedno s državom koja ju je rodila.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer Svadba je, bez okolišanja, Žikina dinastija koju smo čekali tri decenije i koja nem je bez blama i krindža trebala.

Igor Šeregi je sa filmom Svadba uspio ono što nije uspjelo silnim nastavcima Žikine dinastije u predratno i poratno doba: napravio je tačno onakav nastavak te franšize kakav je zapravo trebalo da postoji. Imamo dva prijatelja, antiintelektualca-oba su Žika, dok je elitista Milan rezervisan za nižerangirane u glumačkoj postavici. Samo što se ovaj put, umjesto ideološkog okvira najave ratova i velike Srbije sa centralom u Moskvi, stvara jugonostalgičarsko ozračje jednog – kako se to voli reći – zajedničkog i relaksiranog prostora. I Šeregi i ekipa to rade briljantno!

Šta ćemo sa dvojicom Žika?

U sat i po filma nema stereotipa koji nije taknut, nema opšteg mjesta koje nije pomenuto i nema arhetipa koji nije naglašen. I ništa novo ne treba dodavati: to nam je trebalo. Svima, koliko god se branili intelektualštinom jer je ona ovdje zapravo dio malograđanskog snobizma.

Tu su dva prijatelja, homo-balkanikusa Srbin i Hrvat, koje sjajno nose Rene Bitorajac i Dragan Bjelogrlić, uz pratnju ekipe na čelu sa Vesnom Trivalić i Sekom Sablić. Tu su i mladenci – digitalna generacija postjugoslovenskog prostora koji se ne upoznaju u "studenjaku", nego u Londonu kako i priliči skorojevićkoj klasi djece. I ono najvažnije: sve to radi.

Radi toliko dobro da je već sada jasno da će Svadba 2, kako god se bude zvala, biti još gledanija. Ova je već sad oborila sve rekorde. Kad se u radnju uključe Bosanci i Heregovci, Crnogorci, Slovenci, Albanci i Makedonci, biće to pogodak na pogodak. A pitanje TV serije već lebdi u zraku. I bit će i serije i nastavaka, jer se ovakva zlatna koka ne ispušta.

Da se smijemo našim šefovima

Ali da bi se razumjelo zašto film ovako funkcioniše, mora se napraviti još jedan korak dalje – u sociologiju i politiku svakodnevice. Jer Svadba je komedija o klasama.

Na prvi pogled, riječ je o dvije imućne porodice, luksuzu, glamuru i jadranskim razglednicama. Međutim, publika ne navija za elitu. Nikada i nije. Publika navija za plebs koji gleda elitu kako se raspada pod vlastitom teatralnošću. Elita u filmu nije uzor. Ona je karikatura same sebe. Njena funkcija je da bude ismijana, raskrinkana i svedena na ljudsku mjeru. Spoiler alert: Što reče jedna protagonistkinja, meni je muž kupio diplomu, a ti si odustala od fakulteta - to znači da smi mi iste! E to je ključ uspjeha!

Balkan ima duboko ukorijenjen anti-elitizam. Historijski, politički i kulturološki. Elita je uvijek doživljavana kao otuđena, pretenciozna i pomalo smiješna kasta u ovim našim blatnjavim bespućima. Publika želi gledati bogate kako se svađaju oko stolnjaka, tableta za dijabetes, statusa i reputacije, jer to razbija mit o njihovoj superiornosti. Smijeh postaje društvena osveta i mikrokatarza.

U tom smislu, Svadba je klasna komedija prerušena u romantičnu priču.

Publika ne dolazi gledati savršene ljude. A ne! Dolazi gledati bogate koji su jednako nespretni, nesigurni i emotivno nezreli kao i svi ostali. I još gori. I to je oslobađajuće. Jer komedija ovdje postaje mehanizam izjednačavanja. Smijeh briše hijerarhije. Zato su elite karikaturalne – i zato to funkcioniše.

Jer svadba je jedini događaj na Balkanu koji još uvijek ima iluziju sretnog kraja.

Radnja filma je jednostavna: dvoje mladih se zaljube, ona zatrudni i počinje sudar porodica. Shakespeare je to napisao davno prije nas. Razlika je u tonu. U prepoznavanju. Od Capuletia i Montecchia do Žike i Milana – uvijek je isto. Samo treba pogoditi žicu. A Šeregi ju je pogodio savršeno.

Film koristi, kažem, stereotipe bez griže savjesti. Balkan ih ne doživljava kao uvredu nego kao zajednički jezik. Šeregi od njih pravi celuloidno bratstvo-jedinstvo-vodvilj ukrašen razglednicom Jadrana. I opet – sve radi. Jer publika ne traži realizam. Traži verziju sebe koja je smiješna, a ne tragična. Nema transfera blama i neprijatne napetosti lošeg humora Naprotiv!

Tržište je uvijek bilo i ostalo tu

Uspjeh filma govori i nešto mnogo ozbiljnije: zajedničko tržište kulture nikada nije nestalo. Politika može crtati granice, ali kino blagajne crtaju mapu koja izgleda kao Jugoslavija. Publika koja puni sale od Triglava do Đevđelije ne postoji slučajno. Ona postoji jer se razumije bez prevoda. I ne, ne radi se (samo) o jeziku.

A to je možda najvažnija, politička, dimenzija ovog filma: pokazuje koliko je kulturni i mentalitetski prostor otporniji od političkog. Države su se raspale. Humor nije. Čak su po mentalitetu najsličniji oni koji se upinju da budu najrazličitiji, dakle političari i tajkuni. Isti su!

Kad izađete iz kina, pitate se kad će nastavak. To je trenutak kada film postaje franšiza, bez i da je snimljen drugi dio. A Balkan voli franšize jer franšiza znači kontinuitet. Stabilnost. Poznat svijet.

Veliki film dobije nagrade. Veliki hit dobije publiku. A Balkan je, nakon svega, samo to i želio – da se smije zajedno.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba