Dragan Bursać: Poslije Schmidta nema skrivanja - ili će biti građanska BiH ili etnički kokošinjac!

"Bosanci i Hercegovci svih imena i prezimena moraju konačno pružiti jedni drugima ruke. Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Ostali, ateisti, vjernici, svi kojima je ova zemlja u srcu i duši, a ne samo na papiru. Svi koji žele državu u kojoj će pasoš značiti slobodu i ponos, a ne geopolitičku kaznu. Pod jednom zastavom! Bez entitetskih šavova i kantonalnih rovova. Jer rezervne države nemamo!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Odlazak Christiana Schmidta nije samo kraj jedne epizode međunarodnog tutorstva nad Bosnom i Hercegovinom. To je trenutak brutalnog razgolićavanja svih nas, naših istina i zabluda. Trenutak kad se više niko neće moći sakriti iza fraza o "stabilnosti", "balansu", "konstitutivnosti" i ostalim birokratskim opijatima kojima se ova zemlja decenijama truje k drži u političkoj komi. Sad se konačno vidi ko je za cjelovitu, građansku Bosnu i Hercegovinu, a ko za nacionalne dejtonske torove. Ko je za državu građana, a ko za etničke prćije u kojima se ljudi broje po imenima i prezimenima, krvnim zrncima i porijeklu djedova. 

Dosta je više tog ponižavanja! 

Dosta je više da se Bosna i Hercegovina tretira kao neuspješni  eksperiment ludih hemičara iz Daytona, u kojem su ljudi svedeni na nacionalne kartone, a država na etno-kokošinjac u kojem susjedne i komšijske lisice drže predavanja o bezbjednosti lokalnim kokoškama. Dosta je da nas uvjeravaju kako je normalno da čovjek u vlastitoj zemlji mora dokazivati "pripadnost" da bi bio politički relevantan. Dosta je da se građanin smatra prijetnjom, a etnički aparatčik garantom mira.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!  

Schmidt odlazi, ali mnogo važnije od njegovog odlaska jeste pitanje: šta ostaje iza njega? 

Ostaje zemlja rasparčana na entitete, kantone, torove i feudalne zabrane. Ostaje politički sistem koji je napravljen da nikad ne proradi kao država nego kao stalna krizna tripartitna zona. Ostaje matrica u kojoj Dodik nekažnjeno glumi državnika rušeći državu, Čović glumi evropskog političara crtajući treći entitet, a bošnjačke nacionalne elite često pristaju na igru u kojoj je etnička matematika važnija od čovjeka glumeći korisne idiote. 

I sad dolazimo do zida istine. 

Ko je spreman da kaže jasno i glasno: Bosna i Hercegovina pripada svim njenim građanima jednako? Ko je spreman reći da dijete iz Bihaća vrijedi isto kao dijete iz Trebinja, Gruda ili Brčkog, bez prefiksa, bez torovskih markica i bez etničkog pečata na čelu? Ko je spreman reći da ova zemlja nije ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka prćija nego zajednička kuća svih njenih građana koji u njoj žive? 

E, tu nastaje panika nacionalnih elita. 

Jer građanska Bosna i Hercegovina za njih je najveći horor. Veći od bilo kakvog spoljnog neprijatelja. Građanin je opasan zato što ne glasa po komandi plemena. Građanin postavlja pitanja. Građanin ne mrzi komšiju po službenoj dužnosti. Građanin ne sanja etničke granice nego normalan život. 

A nacionalnim vođama normalan život nikad nije bio cilj. 

Njima treba permanentni strah. Treba im stalna prijetnja ratom, raspadom, majorizacijom, unitarizmom, islamizmom, separatizmom, ustašama, četnicima, vehabijama i svim drugim avetima kojima hrane biračko tijelo. Jer gladan, preplašen i zavađen narod najlakše se vodi kao stado. 

Zato je krajnje vrijeme da pogledamo jedni drugima u oči. Da se prebrojimo. Ne po vjeri i naciji, nego po ljudskosti.

Koliko nas ima koji vjerujemo da Bosna i Hercegovina može biti normalna, građanska država? Koliko nas ima koji ne želimo živjeti u dejtonskoj ludnici sa desetinama vlada, stotinama ministara i beskrajnim etničkim ucjenama? Koliko nas ima kojima je muka od toga da nas politički lešinari dijele na "naše" i "njihove", dok zajedno pljačkaju i raseljavaju ovu zemlju? 

Vrijeme je da se otrijeznimo. 

Jer dok mi šutimo, domaći izdajnici uz asistenciju anemične međunarodne zajednice komadaju državu dio po dio. Odsijecaju ud po ud. Danas je to institucija. Sutra teritorija. Prekosutra identitet same države. I svaki put nas ubjeđuju da je to "kompromis". 

Nije kompromis kad se država rastavlja da bi etničke elite opstale na vlasti. To je politička amputacija. Nije kompromis kad čovjek u 21. vijeku ne može biti biran jer se "pogrešno" zove ili živi na "pogrešnom" mjestu. To je aparthejd upakovan u evropski birokratski celofan! Nije kompromis kad mladi odlaze glavom bez obzira iz zemlje u kojoj ih uče da prvo moraju mrziti da bi pripadali. To je kolektivni poraz. 

Zato ovaj trenutak mora biti prekretnica, ali i prilika.  

Bosanci i Hercegovci svih imena i prezimena moraju konačno pružiti jedni drugima ruke. Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Ostali, ateisti, vjernici, svi kojima je ova zemlja u srcu, a ne samo na papiru. Svi koji žele državu u kojoj će pasoš značiti slobodu, a ne geopolitičku kaznu. Pod jednom zastavom. Bez entitetskih šavova i kantonalnih rovova. Jer rezervne države nema. 

Nema druge Bosne i Hercegovine osim ove. I svaki čovjek koji ovu zemlju doživljava kao svoju mora to danas reći glasnije nego ikad. Ne zbog Schmidta. Ne zbog međunarodne zajednice. Ne zbog Bruxellesa, Moskve ili Washingtona. Nego zbog nas samih. 

Jer, ili ćemo konačno postati politička zajednica građana ili ćemo ostati kolonija etnonacionalnih kartela koji nas hrane mržnjom dok nam djeca odlaze u Njemačku da peru tuđe staračke domove i grade tuđe autoputeve. Ovo je poziv na političko punoljetstvo države i nas samih.

Vrijeme je da se kaže dosta.
Dosta entitetskih ucjena.
Dosta kantonalnih feuda.
Dosta etničkih torova.
Dosta političkih pacova koji se predstavljaju kao zaštitnici naroda dok narod nestaje. 

Bosna i Hercegovina može preživjeti samo kao zemlja slobodnih građana. Sve drugo vodi ili u tihi raspad ili u vječnu agoniju. A dosta je više agonije! 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.