Dragan Bursać: Ne smeta bratiji što je Slaven Kovačević Hrvat, nego što nije HDZ-ov Hrvat!

"Zašto je Slaven problem? Zato što nije HDZ-ov Hrvat. A u Bosni i Hercegovini, to je istinska jeres. Biti Hrvat, a ne biti u HDZ-u, pa to je kao da vas nema! Zavladala je panika sistema koji se zakleo da će 'građansku državu' braniti samo dok je ta država po mjeri Dragana Čovića. Onog trenutka kada se građansko i ustavno pravo sudari s interesima HDZ-a, vlast kukavički podvije rep."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Nedavno me kontaktirao poznanik i pitao zašto bi Slaven Kovačević bio kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda na predstojećim izborima? Gotovo uplašeno je konstatovao da to "ljuti Hrvate". Odgovorio sam mu da je Slaven Hrvat i da je to potvrdio ni više ni manje nego HDZ – stranka koja po sopstvenom priznanju, ali i nalozima visokog predstavnika ima ultimativni muhur da određuje ko je Hrvat, a ko nije. Pa je sada pomalo seljački i ofirno čovjeku spočitavati hrvatstvo kad su mu do prije dvije sedmice isto to hrvatstvo na sva zvona potvrđivali HDZ-ovi bojovnici na baterije.

Dalje, rekao sam da se svako može prijaviti za "predsjedničku utrku" iz tri naroda u skladu s Ustavom, kad već "ostali", opet u skladu sa Ustavom, nemaju tu privilegiju. I na koncu, kazao sam da će Trojka, valjda, imati svog kandidata ili kandidatkinju, da će se fokusirati na nju ili njega i ostaviti Slavena Kovačevića na miru. Osim ako Trojka po svom ustaljenom submisivnom obrascu neće da se "ne miješaju u posao" HDZ-u. Što nas dovodi do ultimativnog zaključka da izgleda samo Hrvati iz HDZ-a mogu biti "legitimni" inače su trn u oku i HDZ-u i satelitima HDZ-a i dobrom dijelu međunarodne zajednice. Ušutio je. 

I tu, u toj tišini, stala je cijela Bosna i Hercegovina. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Jer, čim je Demokratska fronta saopštila da će Slaven Kovačević biti kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, krenula je poznata, patetična, ustavnooktrisana galama: od Zagreba do sarajevskih priznatih i nepriznatih filijala HDZ-a, od "ugroženog hrvatstva" do navodne "blamaže države". A zapravo, ništa se novo nije desilo.  

Da raščistimo odmah: Slaven Kovačević je Hrvat. To nije rekao DF. To nije izmislio Željko Komšić. To je administrativna, politička i pravna činjenica potvrđena u sistemu, a istu su kao papige ponovili i HDZ i njihovi saveznici i medijski emisari. I sada, kad isti taj čovjek koristi pravo koje taj ustavni sistem dopušta – da se kandidira – odjednom više nije "dovoljno Hrvat", odjednom je "prelivoda". Postao je problem. Postao je prijetnja. Postao je hereza. 

Zašto? 

Zato što nije HDZ-ov Hrvat. 

A u Bosni i Hercegovini, to je jedina istinska jeres. Biti Hrvat, a ne biti u HDZ-u, pa to je kao da vas nema. I opet, ne kažem to ja, pitajte visokog predstavnika koji je onomad, operacijom naživo Ustava BiH u noći izbora stvorio ovaku nakaradnu izbornu klimu.  

Pa onda napadi koji dolaze iz NiP-a, a posebno iz usta Elmedina Konakovića, nisu politička analiza. To je čista nervoza. To je panika sistema koji se zakleo da će "građansku državu" braniti samo dok je ta država po mjeri Dragana Čovića. Onog trenutka kada se građansko i ustavno pravo sudari s interesima HDZ-a – Trojka staje mirno, spušta pogled i počinje objašnjavati kako je problem u onima koji se kandiduju, a ne u sistemu koji diskriminiše-"ostale" na primjer. 

Paradoks je gotovo savršen: čovjek koji je Evropskom sudu za ljudska prava ukazao na diskriminaciju sada je optužen da tom diskriminacijom manipuliše. Ne zato što diskriminacija ne postoji – jer je Sud u više presuda potvrdio da postoji – nego zato što je "pogriješio" u najvećem grijehu BiH politike: dirnuo je u monopol etničkih kartela. 

Da budemo brutalno iskreni: Kovačevićev "grijeh" nije u izjašnjavanju, nego u neposlušnosti. U tome što ne traži dozvolu za hrvatstvo iz Zagreba. U tome što ne kleči pred Čovićem i zapadnim Mostarom. U tome što ne priznaje da je "legitimitet" privatno vlasništvo HDZ-a i njihovih jastrebova. 

Zato su reakcije histerične. Zato se potežu pasoši, vijećnička izjašnjavanja, birokratski obrasci. Zato se izmišljaju narativi o "sramoćenju države", dok se istovremeno država godinama sramoti time što joj Ustav proizvodi građane prvog, drugog i trećeg reda. 

Ja sam sasvim siguran da Trojka ima kvalitetnog kandidata za predsjedništvo iz reda hrvatskog naroda! 

A najogoljenija je uloga Trojke. 

Jer, da se ne lažemo, NiP-ovo saopštenje nije nikakav ideološki stav – to je lojalistička poruka HDZ-u. Poruka koja glasi: "Ne brinite, mi nećemo remetiti vaše planove." I tu pada svaka priča o građanskoj Bosni i Hercegovini. Jer građanska država ne pita ko se kome sviđa u Zagrebu ili Beogradu, nego ko ima pravo da se kandiduje. 

Dženan Đonlagić je, htjeli to priznati ili ne, pogodio u srž: NiP se ponaša kao sarajevska filijala HDZ-a. Ne zato što dijele ideologiju, nego zato što dijele interes – očuvanje etničkog monopola uz minimalne kozmetičke izmjene koje će se prodavati kao "reforme". 

Slaven Kovačević, u toj priči, nije svetac. On nije mesija. On nije rješenje svih problema-daleko od toga. Ali on jeste ultimativni test. 

Test da li u ovoj zemlji postoji ijedna funkcija na koju se može kandidirati neko ko ne dolazi iz etničke centrale moći. Test da li je "legitimno predstavljanje" zaista ustavna kategorija ili samo politički bat blizanac kojim se mlati sve što izviri iz torova. 

I zato je važno da se ova kandidatura desi. 

Ne zato da bi "ljutila Hrvate", nego da bi se konačno reklo da Hrvati nisu vlasništvo HDZ-a, kao što ni Bošnjaci odavno nisu vlasništvo SDA, a Srbi su još uvijek u moći SNSD-a. I da država, ako misli preživjeti, mora biti veća od stranačkih pečata i etničkih šalter-sala. 

Na kraju, ostaje ona tišina s početka razgovora. Tišina čovjeka koji shvati da pitanje nije "smije li Slaven Kovačević biti kandidat", nego ko nam je uopšte dao pravo da ikome to osporavamo.  A kad to shvatimo, sve postaje jasno.  Zato je ova kandidatura važna. Ne zbog DF-a. Ne zbog Željka Komšića. Nego zato što razotkriva ono čega se političke etnonacionalne elite najviše boje – da bi se neko mogao kandidirati bez njihove dozvole i amina. 

I to je, u Bosni i Hercegovini, još uvijek revolucionaran čin.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba