Dragan Bursać: Sankcionisan, opran, pa vraćen - BiH opet po mjeri Dodika?

“Dodik više ne mora da se vidi da bi vladao. On sada gradi nešto trajnije od funkcije – sistem u kojem je njegova partija produžetak njegove volje. SNSD nije samo stranka, to je mehanizam. Svaki kadar, svaki odbor, svaka institucija nosi njegov DNK: poslušnost, lojalnost, hijerarhiju. Amerikanci govore o 'realizmu' i 'stabilnosti'. To im zvuči moralno, a zapravo je samo pragmatično. U njihovom vokabularu 'stabilnost' znači 'ne talasaj dok traje mandat'. Dodik to razumije bolje od svih. Ponajbolje."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Na kraju svake bosanske političke drame u zadnjih četvrt vijeka ostaje ista scena: Milorad Dodik, nasmijan, umiven, s pečatom pobjednika na čelu, ponovo "konstruktivan partner".

Onaj kojeg su prije samo koju sedmicu proglasili političkim mrtvacem, danas, kako se čini zaslugom Washingtona, ponovo diše punim plućima. A svijet, u svom beskrajnom cinizmu, gleda u njega kao u novog/starog garanta "stabilnosti".

O tempora, o mores!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Američki blagoslov Dodikovog vaskrsnuća

Da ne bude zabune – ovo nije samo nova Dodikova politička taktika, nego resetovana i ponovljena formula: pravovremeno povlačenje, kratko mirovanje, potom povratak uz blagoslov onih koji su ga prvo izmislili, pa potom proglasili problemom.

Američka administracija, ta ista koja je Dodika sankcionisala, sada s njim "razgovara" i još važnije -bez navodnika - pregovara s njim. Ne zvanično, ne pred kamerama, ali sasvim dovoljno da mu vrati puni legitimitet.

Mediji pišu da je "američki dogovor s Dodikom" već realnost — sankcije se revidiraju, komunikacijski kanali su otvoreni, a Dodik je ponovo "neizbježni politički faktor". Njegova v.d. predsjednica potpisuje dokumente, Skupština RS-a povlači neustavne zaključke, a Washington to tumači kao "znak konstruktivnosti".

On je samo prihvatio igru. A što ne bi? Jer ako američki izaslanik klimne glavom, a domaći partneri zašute i pognu glavu – ko će više uopšte pitati za sankcije?

Politički feniks iz Laktaša

Milorad Dodik je majstor političke mimikrije. Ponajbolji na ovim prostorima. Napisao sam to davno pa ću ponoviti:

Dodik je kao džuboks.

Ubaciš novac, utipkaš pjesmu — i on zapjeva.

Od mladog socijaliste, preko Markovićevog reformiste, do nezavisnog poslanika i "daška svježeg vjetra" Medlin Olbrajt i USA, zaključno sa statusom četnika - Putinovca u službi srpskog sveta.

Biće sve — samo da ostane na vlasti. Ili makar blizu nje.

A ostali u entitetu?

Svi oko njega, svi ti "vladajući" ili "opozicionari" svi ti Stanivukovići, Stevandići, Trivićke i Vukanovići — mogu biti samo jedno: neočetnici.

I to je ta razlika koju Dodik pravi u svoju korist.

Dalje, on je odavno shvatio da međunarodna zajednica ne traži pravdu, nego stabilnost.

Igrao je uloge velim: socijaliste, žrtve, autokrate, federaliste, separatiste – serijski, ovisno o publici. Njegova najveća pobjeda nije što je preživio sankcije, nego što je uvjerio Washington da bez njega nema Bosne i Hercegovine.

U zemlji u kojoj se moral zove "politička naivnost", Dodik je jedini koji nikad nije vjerovao u moral.
I zato pobjeđuje. Zna pravila-da nema pravila- osim pukog etičkog egoizma.

Realnost zvana Dodik

Dok su drugi izmišljali reforme, Dodik je izučio realnost.

Zna da Bosna i Hercegovina ne funkcioniše na idealima, nego na strahu i mehanizmima moći. Zna da stranci žele stabilnost, a domaći žele moć. I između te dvije želje – on živi.

Za njega, povlačenje neustavnih zaključaka nije poraz, nego investicija. Privremena tišina pred novi talas.

Dodik nikad ne gubi ratove – on ih zamrzava.

Uloga EU i domaćih aktera

Evropska unija može impotentno izraziti zabrinutost, ali teren uvijek crta Washington. Komesarka za proširenje Marta Kos poručuje da "Dodik ruši institucije BiH", ali kad se američki ton promijeni, evropski se priguši.

Unutarnji akteri — stranke iz Federacije i RS-a — već su dovedeni pred svršen čin.

"Stranke iz FBiH su u šoku, jer će SNSD ponovo biti nužni partner", javna je tajna.

I tu se završava svaka iluzija o reformskom putu bez Dodika.

On je, htjeli to priznati ili ne, ponovo ključ koji otvara vrata državnih institucija.

A dok se u Briselu prepričava o "planu rasta", Dodik je već pronašao svoju novu nišu – niže tonove saradnje, ali istu suštinu moći.

Dodik iz sjene – politički algoritam

Milorad Dodik više ne mora ni da se vidi da bi vladao.

On sada gradi nešto trajnije od funkcije – sistem u kojem je njegova partija produžetak njegove volje. SNSD nije samo stranka, to je mehanizam.

Svaki kadar, svaki odbor, svaka institucija nosi njegov DNK: poslušnost, lojalnost, hijerarhiju.

Ako ga formalno sklone s političke scene, ostat će mreža ljudi koji misle i govore kao on, koji znaju gdje su dugmad moći i koje konce treba povući.

To je njegova stvarna moć – institucionalizovana nevidljivost.

U tom modelu Dodik može i da "nestane" iz medija, ali će njegov politički odraz ostati u svakoj odluci, u svakom glasanju, u svakoj koaliciji.

On više ne mora ni da govori — dovoljno je da se SNSD usmjeri u pravcu koji mu odgovara.

To je njegova tiha republika unutar entiteta.

Stari vuk koji ostaje u toru

Zato i ne treba očekivati nove teatralne istupe. Dodik zna da je iscrpio scensku energiju, da mu sada koristi tišina.

Povremeno će se pojaviti, da podsjeti da je živ, ali će djelovati diskretno, poput reditelja koji upravlja predstavom iz mraka.

Njegovi kadrovi, njegovi zakoni, njegovi mediji — to su mu produžene ruke.

Ako ga ne vidite, ne znači da ga nema. Naprotiv – to znači da mu sve ide po planu. 

Washington diktira, a Dodik prevodi

Amerikanci govore o "realizmu" i "stabilnosti".

Kažu da se radi "s izabranim predstavnicima", ne "o osobama".

To im zvuči moralno, a zapravo je samo pragmatično.

U njihovom vokabularu "stabilnost" znači "ne talasaj dok traje mandat".

Dodik to razumije bolje od svih. Ponajbolje.

On zna da su njihove crvene linije nacrtane grafitnom olovkom.

Zato ih i briše kad god zatreba.

A kada EU kasni s reakcijom, on već igra novu partiju, ovaj put bez reflektora, ali s jednakim rezultatom.

Da li je ovo Dodikova konačna pobjeda?

Ne, jer za Dodika nema konačnosti.

Njegov sistem opstanka zasniva se na ciklusu: kriza – izolacija – dogovor – amnestija – povratak.

On ne gubi, on se reciklira.

Svaki poraz je predah, svaka osuda – prilika.

I dok drugi troše godine da objasne svoje stavove, Dodik ih promijeni za jedno popodne.

Zato je on tu već trideset godina, a svi drugi – prolaznici u njegovoj političkoj geometriji.

Dodik kao zla paradigma jednog vremena

Možda je vrijeme da priznamo: Milorad Dodik nije anomalija, on je naše ogledalo. Na žalost!

On je destilat ovog društva – tvrdoglavog, sitno prevarantskog i nepodnošljivo pragmatičnog za svoju stražnjicu.

Njegova politička karijera je zapravo precizan prikaz naše nemoći da se promijenimo.
Ako iko zna kako da preživi u tom sistemu – to je on. Jer on jeste sistem.

A svi drugi, uključujući i njegove trenutne "protivnike", samo su statisti u njegovom beskrajnom političkom performansu.

Zato, ako se pitate ko je pobjednik najnovijeg "dila" – odgovor je jasan: Onaj koji više ne mora ni da glumi da je poražen.

Milorad Dodik.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.