Dragan Bursać: Dodik sa američkim ministrom, Bećirović sa Ramom Isakom!

"Cvijanović i Dodik sa američkim ministrom. Bećirović sa Ramom Isakom. Jedna slika govori o današnjoj geopolitici. Druga o provinciji. Jedna o međunarodnim odnosima. Druga o lokalnim relacijama. Jedna o moći. Druga o iluziji. I to je možda najtužniji rezime današnje Bosne i Hercegovine. Država koja još uvijek misli da se politika vodi saopštenjima, dok se svijet bavi sebičnim interesima. A interesi nikad ne čekaju one koji kasne. Nikad."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Gledam Dodika u Vašingtonu pa se sjetih kako su me prošle godine iz Sarajeva zvali pojedini liberali da meni u Banjaluci pojasne kakva je situacija u toj istoj Banjaluci i da "ne histerišem" jer će Dodik koji je "stjeran uz zid sam da se preda policiji kad shvati da nema kud". Uglavnom, Knicksi pobijediše Wizardse.

Pa dobro vam jutro svima, ako je dobro!

Jer dok je Dodik bio "gotov", "sankcionisan", "izolovan", "na korak od zatvora" i "politički mrtav", on je u međuvremenu stigao od Banjaluke do Vašingtona, od Izraela do Molitvenog doručka, od crne liste do sastanaka sa američkim ministrom odbrane. I sad šeta Amerikom polako, zadovoljno i bez ikakve panike.

U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina izgleda kao ona žabokrečina koju niko ne dira jer se svi boje da će nešto iskočiti iz mulja.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I sad ide ono najzanimljivije: Dodik i Cvijanović razgovaraju s američkim ministrom odbrane Peteom Hegsethom. Razgovaraju i s ministrom trgovine. S kongresmenima. S republikanskim političarima. S ljudima koji su, kako bi rekao jedan zabrinuti građanista, "MAGA Trumpovi ljudi". Na što ide pitanje moje stoljeća: a ko je trenutno na vlasti u Americi?

Da, upravo ti ljudi.

Ali ništa, kaže dio sarajevske scene: nema veze, to se ne računa, Dodik je sebi kupio karte.

Naravno da se računa. Računa se itekako. I politički, i simbolički, i psihološki.

Jer politika nije matematika nego percepcija moći i bivstovanja u trenutku.

A percepcija je trenutno brutalna: Dodik je u Vašingtonu. A Sarajevo je na Instagramu i TikToku.

Dini i Sabini

Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković inače "autor digitalnog sadržaja" kako veli Instagram, kaže da Dodik "ne može diktirati tempo nikada više". I to zvuči lijepo. Ohrabrujuće. Motivaciono. Skoro kao digitalni fitness citat na LinkedInu.

Samo postoji mali problem.

Ako Dodik ne diktira tempo, kako onda stalno svira svoju muziku i kako uvijek igrate po njegovim unjkavim tonovima?

Jer Dodik već godinama radi isto: napravi politički incident → Sarajevo reaguje → Dodik reaguje na reakciju → međunarodna zajednica reaguje na reakciju reakcije → svi pričaju o Dodiku.

Tempo je definisan.

Ritam je jasan.

Dirigent je poznat.

A orkestar? Orkestar li svira. A budale su tu da se čude, kao i uvijek.

Sabina Ćudić javlja iz Washingtona: američki zvaničnici su svjesni šta rade političari iz RS-a.

Naravno da jesu. To im je posao.

Ali postoji razlika između "svjesni smo" i "nećemo vas primiti".

A Dodik je primljen, saslušan i uvažen.

I to je cijela priča.

Jer međunarodna politika nije moralna filozofija nego tržište interesa. Nema tu kazne, pokajanja i pravde. Postoje samo kalkulacije.

I kad se geopolitički vjetar okrene, moral nestane brže nego struja u zimskom nevremenu.

Dodik je to shvatio prije svih.

I zato je danas u Vašingtonu na izvoru moći.

Sjećate li se narativa od prije godinu? Sankcije. Izolacija. Kraj karijere. Pravna država. "Niko nije iznad zakona."

Sjećate li se kako je to zvučalo ozbiljno?

E pa sad imamo nastavak filma.

Dodik govori američkom ministru o "odbrani hrišćanskih vrijednosti". Čovjek koji je godinama Amerikance nazivao imperijalistima sad im govori o zajedničkim vrijednostima.

I gle čuda – to prolazi. Itekako!

Jer ideologije su privremene. Interesi su trajni.

A Balkan je uvijek bio prostor gdje se principi prodaju po promotivnoj cijeni. Dok Dodik i Cvijanović obilaze Vašington, Sarajevo proizvodi saopštenja.

Dok oni razgovaraju o investicijama, Sarajevo razgovara o narativima.

Dok oni grade percepciju moći, Sarajevo objašnjava da moći nema.

To je kao da gledate dva paralelna univerzuma. A neko laže! Jer nemogući da su obje strane u pravu!

U prvom univerzumu političari lobiraju, pregovaraju i sastaju se. U drugom univerzumu političari objavljuju FB statuse.

Denis i Ramo, sastanak na nivou

I onda dolazimo do scene godine.

Denis Bećirović – član Predsjedništva Bosne i Hercegovine – sastaje se s Ramom Isakom.

Ne u Vašingtonu. Ne u Briselu. Ne u Berlinu.

U Sarajevu.

I javnost dobija informaciju: "Sadržajan razgovor."

Sadržajan.

O čemu?

Ne zna se.

Zašto?

Ne zna se.

Kakav je rezultat?

Ne zna se.

Ali znamo da je bio sadržajan.

U državi koja se raspada od političkih kriza, najveća diplomatska vijest je sastanak člana Predsjedništva s ministrom entitetske policije.

To je kao da Real Madrid objavi da je odigrao prijateljsku utakmicu s kvartovskim timom i nazove to međunarodnim uspjehom.

Razlika između ove dvije slike govori sve o stanju države.

Jedni grade međunarodne kontakte, za sebe ako ništa-šta ih briga- dok narod glasa i puši tu priču. Drugi grade domaće Instagram-fotografije.

Jedni igraju geopolitiku. Drugi igraju lokalnu burlesku za siromašne.

Jedni šire prostor djelovanja. Drugi su ga suzili na Instagram i par filtera.

I to nije ideološka kritika. To je opis realnosti.

Odgovori u stilu "vid’ mu glave"

Najopasnija stvar u svemu nije Dodikov odlazak u Vašington.

Najopasnija stvar je reakcija Sarajeva.

Jer reakcija je infantilna i može se opisati sa "vid’ mu glave" kad ne znate šta da radite sa oponentom koji vas je predriblao više puta, bavite se njegovim kačketom i sakoom.

I umjesto da se zapitaju kako je moguće da čovjek koji je godinama bio pod sankcijama danas razgovara s američkim ministrom, dio političke scene odlučuje objasniti da to nije važno.

To je kao da gledate protivnika kako postiže gol, a vi objašnjavate publici da je lopta zapravo okrugla propaganda.

Rezultat je i dalje na semaforu.

Istina je brutalno jednostavna.

Dodik se vratio u međunarodnu igru i međunarodnu ligu.

Možda privremeno.
Možda pragmatično.
Možda iz interesa.

Ali se vratio.

A politika je igra percepcije, a ne moralnih presuda.

I kad jednom ponovo sjednete za sto, više niste izolovani.

Zato je naslov ove priče savršen u svojoj groteski:

Cvijanović i Dodik sa američkim ministrom.
Bećirović sa Isakom.

Jedna slika govori o geopolitici.
Druga o provinciji.

Jedna o međunarodnim odnosima.
Druga o lokalnim relacijama.

Jedna o moći.
Druga o iluziji.

I to je možda najtužniji rezime današnje Bosne i Hercegovine.

Država koja još uvijek misli da se politika vodi saopštenjima, dok se svijet bavi interesima.

A interesi nikad ne čekaju one koji kasne.

Nikad.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba