Dragan Bursać: Čoviću, ako ti je Dodik predsjednik, vodi ga kući!

"Ako ti je predsjednik onda, Dragane, lijepo ga pod ruku, spakuj u službeni automobil i vodi ga kući, pa neka ti predsjednikuje po dnevnom boravku, neka ti određuje raspored namještaja, neka ti propisuje pravilnike i neka ti drži patriotske lekcije pred spavanje. Jer Bosni i Hercegovini Dodik nije predsjednik, niti legalno, niti moralno, niti simbolički."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Ne postoji veća politička lakrdija u današnjoj Bosni i Hercegovini od scene u kojoj Dragan Čović, službeno "predsjednik HDZ-a BiH", a neslužbeno - kako ga međunarodni lobisti krste - "prvi svih Hrvata", u Banjoj Luci stoji pred Miloradom Dodikom i izgovara one dvije riječi koje bi u normalnoj zemlji značile skandal, ali ovdje znače još jedan dan u političkom braku: "Predsjedniče Dodik…"

Predsjedniče? Čega, zaboga? Koga? U ime kojeg naroda, kojeg entiteta, kojeg imaginarija, kojeg političkog delirija je Dodik predsjednik?

Ako ti je predsjednik - a nije - onda, Dragane, lijepo ga stavi pod ruku, spakuj u službeni automobil i vodi ga kući, pa neka ti kucka tamo, neka ti predsjednikuje po dnevnom boravku, neka ti određuje raspored namještaja, neka ti propisuje pravilnike o unutrašnjim uredskim organizacijama i neka ti drži patriotske lekcije pred spavanje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Jer Bosni i Hercegovini Dodik nije predsjednik, niti legalno, niti moralno, niti simbolički.

To je cijela poenta, cijela suština, cijela ova bizarna politička pantomima razvučena preko naših života.

Ali hajde da ispričamo događaj kako dolikuje.

Hrvatski premijer Andrej Plenković, u svom ritualnom pohodu u RS, ulazi u BiH preko graničnog prijelaza koji zvanično ne postoji. Fizički postoji, službeno ne postoji, politički je u poluživotu, a pravno visi kao bijedni dodatak Pravilniku kojeg Zijad Krnjić s pravom neće da potpiše.

I dok Plenković paradira kroz neotvoreni prelaz, u Banjoj Luci ga dočekuje kompletan sastav Dodikovog dvora i Čovićeve ekspoziture: Ana Trišić Babić, Savo Minić, Davor Pranjić, Borjana Krišto…

I onda, pred kamerama, pred svima, pred naručenom publikom koja se navikla gledati politički kabuki teatar, Čović se obraća Dodiku:

"Predsjedniče Dodik… naše zajedništvo može napraviti čudo."

Čudo? Čudo u čijoj režiji?

U režiji čovjeka koji razvaljuje državu na svakom koraku, koji slavi neustavnost, prijeti secesijom, ruši presude, vređa žrtve, negira genocid i nosi ruski bajrak u srcu?

I to je čovjek kojeg HDZ-ov lider, navodno europski, navodno konstruktivan, navodno prozapadni partner, naziva predsjednikom?

Ako je tako, onda neka se i Trojka spremi:

Ako je Dodik Čovićev predsjednik, da li je onda Dodik i njihov predsjednik jer su u kolaciji? Super-predsjednik? Koalicioni sveti duh? Neupitni vođa?

Ili neka se Trojka ogradi i kaže da Čović lupeta!

Jer ako se "prvi u svih Hrvata" tako klanja Miloradu Dodiku, kako treba da ga zovu njihovi zajednički ministri, zastupnici, načelnici, ambasadori?

Kako da mu se obraćaju funkcioneri koji danonoćno objašnjavaju da ""naš partner iz RS-a ponekad pretjera", ali eto, "moramo razumjeti specifičnosti"?

Kako da ga zovu svi oni koji se zaklinju u Evropu, a dižu ruke za SNSD-ove zakone kao da su rođeni u Laktašima?

Ponavljam, Ako je Čoviću predsjednik — onda, Dragane, vodi ga kući. Jer Bosni i Hercegovini ga ne trebaš ostavljati. I nemoj ga vraćati.

Pokupi ga odmah nakon sjednica, odvedi nakon sastanaka, smjesti ga u zapadnohercegovački salon na hladan sok, pričaj mu o Briselu, o papama, o evropskoj budućnosti… i usput mu objašnjavaj kako predsjednik može biti samo u partiji, a ne u državi koju razara-ako imaš hrabrosti.

Ali ima tu nešto još bizarnije.

Dok se u Banjoj Luci postavljaj kamen temeljc, dok Plenković i Dodik razmjenjuju one diplomatske poluosmijehe, dok se Čović nadmeće u kolegijalnim epitetima - sve to vrijeme u pozadini bruji jedna ogromna, zajednička politička laž: da ova tri aktera, svaki sa svojom agendom, čine nešto nalik "jakoj regionalnoj suradnji".

A u stvarnosti:

– Plenković je došao dati politički kisik Dodiku, jer Hrvatska ima svoje igre prema EU-u i želi biti gospodar zapadnobalkanskog narativa.

– Čović je došao potvrditi da je njegov strateški partner čovjek koji svaki dan ruši Bosnu i Hercegovinu.

– Dodik je došao pokazati da kontroliše političku scenu, da mu dolaze i Zagreb i mistarski HDZ, da ga priznaju i titulišu onako kako on želi.

I onda se pitate: ko je tu lud? Ko je tu talac čijih ambicija? Ko je tu stvarno čovjek koji se pita?

Jer jedno je jasno kao dan: Dodik nije predsjednik ničega osim svoje partije. On nije predsjednik entiteta - jer institucije RS funkcioniraju samo onoliko koliko ih on može zarobiti.

On nije predsjednik države - jer država nad njim ima čitave presude, procese, međunarodne sankcije i gomilu ustavnih odluka.

On nije predsjednik naroda - jer narod ne treba predsjednika sa ruskom ikonografijom i mafijaškim vokabularom.

On, zapravo, nije predsjednik ni samom sebi - samo figura u spirali vlastite radikalizacije.

Pa čega je onda predsjednik? Predsjednik praznine. Predsjednik otpora prema državi u kojoj živi. Predsjednik neprestanog izmišljanja nepravde kako bi opravdao vlastiti kriminalni aparat. Predsjednik koalicija koje HDZ-u služe za ucjene, Trojki za fotelje, a SNSD-u za destrukciju.

Zato, Dragane, prestani nas uvjeravati da pričaš o "zajedništvu". Zajedništvo se pravi s onima koji priznaju državu, ne sa njenim agresorima. Čuda se ne prave s ljudima koji negiraju genocid. Evropa se ne osvaja preko političkog partnera koji priziva ruski model vlasti. Država se ne gradi s čovjekom koji ruši sve što dotakne.

Ako ga smatraš liderom, ako ti je važniji od Bosne i Hercegovine, ako ti je bliži od institucija, od pravne države, od ustavnog poretka - onda to jasno reci. Jer mi više nemamo vremena za dvosmislenosti.

I znaj: Nije problem što ti Dodika zoveš predsjednikom. Problem je što time indirektno tražiš od svih ostalih da ga priznaju kao nekakvog predsjednika.

Problem je što time poručuješ partnerima iz Sarajeva da se uklone, zaustave, spuste pogled, prihvate realnost koju ste ti i Dodik skrojili na relaciji Mostar–Banja Luka, a Plenković blagoslovio u preletu.

E, pa neće moći!

Dodik nije predsjednik ničega što pripada ovoj zemlji. I svaki put kada ga tako zoveš, činiš štetu i Hrvatima i Bošnjacima i Srbima, ali najviše — Bosni i Hercegovini.

Zato, Dragane: Ako ti je predsjednik - vodi ga kući. A nama ga više ne ostavljaj.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba