Dragan Bursać: SAD traži stečajnog upravnika za gašenje OHR-a i ostavlja BiH domaćim predatorima!

"Pitanje više nije kakvog visokog predstavnika Amerika hoće. Pitanje glasi: Kako će Bosna i Hercegovina preživjeti trenutak u kojem umjesto visokog predstavnika dobije jeftinog stečajnog upravnika, zaduženog da zatvori nelikvidnu firmu zvanu OHR i ključeve države ostavi onima koji je tri decenije sistematski uništavaju? Dobrodošli u 1990!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

U jednoj jedinoj rečenici američke predstavnice u Vijeću sigurnosti UN-a stalo je više mračne istine o budućnosti Bosne i Hercegovine nego u deset godina sterilnih diplomatskih fraza i jalovih samodopadnih analiza. Kada Tammy Bruce kaže da "međunarodna zajednica ulazi u novu fazu" i da novi visoki predstavnik treba "prebaciti odgovornost na domaće lidere", pred Bosnom i Hercegovinom otvara se duboka politička transformacija međunarodne misije. Time je označen početak kraja ere u kojoj je Zapad makar održavao privid čvrstog nadzora nad bosanskohercegovačkom krizom. 

Nevidljivi činovnik 

Amerika danas traži visokog predstavnika bez političke težine. Diplomatu bez konflikta, uticaja, iskustva i harizme. Čovjeka koji će upravljati zatvaranjem OHR-a, a ne osobu koje će koristiti njegove ovlasti. Dakle, ne nekoga ko će lomiti secesionističke politike i sankcionisati etnonacionalne oligarhije, nego stealth birokratu tranzicije koji će međunarodnu zajednicu elegantno izvesti iz Bosne i Hercegovine. 

Preciznije rečeno, Washington traži političkog stečajnog upravnika za BiH. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Da se razumijemo, ne traži nekoga ko će spašavati firmu, nego čovjeka zaduženog da ugasi kancelariju, zaključa vrata i podijeli preostale fascikle domaćim političkim gospodarima Bosne i Hercegovine. U toj viziji novi visoki predstavnik više liči na službenika šojićevskog tipa koji zatvara propalu kompaniju nego na međunarodnog autoriteta koji čuva mir i ustavni poredak. 

Po mjeri Željke 

Tu dolazimo do jezive podudarnosti između američkih poruka i retorike Željke Cvijanović. 

Kada članica BiH Predsjedništva Željka Cvijanović govori o "novoj dionici puta ka pravičnosti", ona slavi slabljenje međunarodnog intervencionizma. Kada Tammy Bruce govori o "ograničenijem setu odgovornosti" novog visokog predstavnika, Amerika šalje gotovo identičnu poruku diplomatskim rječnikom. Razlika postoji samo u tonu. Suština ostaje ista: postepeno gašenje OHR-a i prepuštanje Bosne i Hercegovine domaćim političkim strukturama. 

Amerika više nema ambiciju da politički oblikuje Bosnu i Hercegovinu. Geopolitička pažnja Washingtona danas gori na drugim tačkama svijeta. Ukrajina, Bliski istok, Kina, unutrašnji američki haos i trumpistički izolacionizam guraju Balkan duboko na periferiju interesa. Bosna i Hercegovina tako postaje administrativni problem koji treba pošto-poto zatvoriti, a ne politički projekat koji treba dovršiti. 

Nahrani političke pse i ništa ne diraj 

Novi visoki predstavnik zato mora imati jednu ključnu osobinu: mora biti prihvatljiv svima. U prijevodu balkanske politike to znači da neće ozbiljno dirati nikoga. 

Dakle, ne dolazi sigurno novi Paddy Ashdown. Pred Bosnu i Hercegovinu stiže "suptilan" upravnik procesa povlačenja međunarodne zajednice. A riječ "suptilan" u bosanskohercegovačkom političkom rječniku uglavnom označava nemoćnog posmatrača. 

Takav čovjek domaćim nacionalistima savršeno odgovara. Dodiku treba međunarodni činovnik koji će formalno postojati, ali bez stvarne moći. Čoviću treba figura koja neće remetiti trajnu politiku blokada i teritorijalnog prepakivanja zemlje. Nacionalnim elitama treba neko ko će izgledati kao autoritet, a ponašati se kao stečajni upravnik nad državom koju svi razvlače po svojim etničkim magacinima. 

Cijela ova priča daleko nadilazi pitanje jedne funkcije ako je ikad to i bila. Ovdje se govori o budućoj arhitekturi države.

Kad teorija ne može zaživjeti u praksi 

Jer domaće političke elite već tri decenije održavaju zemlju u permanentnoj krizi upravo zato što im kriza donosi moć. Dodik živi od konflikta. Čović od blokada. Nacionalne stranke od straha. Kriza je njihovo prirodno stanište i osnovni politički kapital. 

Američka poruka o "preuzimanju odgovornosti domaćih lidera" u praksi znači vjerovanje da će ljudi koji su sistematski proizvodili institucionalni haos odjednom postati graditelji stabilne države. Takva logika djeluje elegantno u salama UN-a. Na Balkanu izgleda kao politički eksperiment sa eksplozivom. 

Bosna i Hercegovina nema političku kulturu kompromisa. Ima kulturu ucjene i puste sile. Nema funkcionalne institucije. Ima paralizovane sisteme koje nacionalne elite koriste kao privatne feude. Nema politički dogovor o budućnosti države. Ima tri etnonacionalna projekta koji Bosnu i Hercegovinu vide kao privremeni teritorijalni aranžman. 

Upravo zato se domaći nacionalisti danas osjećaju ohrabreno. Dodik godinama vodi rat protiv OHR-a. HDZ sanja Bosnu bez međunarodnog nadzora jer bi tada blokade postale trajno političko stanje. Bošnjački političari (skoro svi) u ovoj konstelaciji snaga ne znaju jesu li pošli ili došli. Čak i oni koji formalno brane državu sve jasnije vide kako se međunarodni tepih povlači ispod Bosne i Hercegovine. 

Zato se sada svi utrkuju da izgledaju kao "odgovorni domaći lideri". A nova američka politika glasi: "Evo vam država pa se sami dogovorite." 

Balkan je, sa druge strane, kroz historiju pokazao kako izgledaju trenuci kada velike sile izgube interes, a lokalni nacionalizmi osjete slobodan prostor. 

Američki paradoks 

Washington formalno govori o "suverenoj Bosni i Hercegovini", dok praktično slabi jedini međunarodni mehanizam koji je mogao presjeći institucionalne blokade i otvorene separatističke avanture. Tako nastaje paradoks današnje američke politike: retorika o stabilnosti prati proces povlačenja realne političke moći međunarodne zajednice. 

I zato Željka Cvijanović s razlogom osjeća političku pobjedu. Jer ovo zaista jeste pobjeda politike koja godinama pokušava dokazati da je OHR relikt prošlosti. Ta pobjeda nema veze sa demokratijom i političkom zrelošću. Naprotiv! Pred očima Bosne i Hercegovine odvija se prije svega zamor Zapada od Balkana, od beskrajnih etničkih ucjena, permanentnih kriza i tridesetogodišnjeg održavanja privida stabilnosti. 

Velike sile rijetko potpuno napuštaju neki prostor. Mnogo češće smanjuju interes i spuštaju nivo angažmana. Tada domaći nacionalizmi počinju vjerovati kako im je dopušteno više nego ikada ranije. 

Upravo zato "nova faza" nosi toliko opasnosti. Bosna i Hercegovina ostaje sama pred političkim strukturama koje su je i dovele do ivice raspada. A kada međunarodna zajednica počne govoriti jezikom administrativnog povlačenja, domaći etnonacionalni lideri to čitaju kao znak da dolazi vrijeme njihovih maksimalističkih projekata. 

Pitanje više nije kakvog visokog predstavnika Amerika hoće. Pitanje glasi: Kako će Bosna i Hercegovina preživjeti trenutak u kojem umjesto visokog predstavnika dobija stečajnog upravnika zaduženog da zatvori nelikvidnu firmu zvanu OHR i ključeve države ostavi onima koji je tri decenije sistematski uništavaju? Dobrodošli u 1990!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.