Bursać: Max, ne laži, Sarajevo je grad ljubavi i vjerovatno najtolerantnija prijestolnica Europe!

"Max, ne laži! Sarajevo nije grad prijetnje, Sarajevo je grad ljubavi, grad razumijevanja, tolerancije, grad Hagade, grad u kome kao rijetko gdje u svijetu crkva, džamija, katedrala, sinagoga postoje jedna pored druge. Grad, što je najvažnije, koji je svijetu pokazao šta znači zajedništvo ljudi!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Kao što je i najavljivano, godina je počela orkestrirano-lažima i izmišljotinama: Dodik urla o "teheranskom Sarajevu", Čović šapuće o "majorizaciji", a iz američkih think-tank hodnika stiže Max Primorac s verzijom Sarajeva koja podsjeća na loš horor film. Sarajevo je, po toj fantaziji, neka vrsta evropskog Afganistana, gnijezdo islamizma, represije i mržnje prema kršćanima. U prevodu: ista stara matrica, samo prepakovana za zapadnu publiku i prevedena na engleski. 

U tom horu ili bolje kazano hororu laži, jedino je zanimljivo koliko su sve te priče predvidive i uvijek identične.  

Svaki put isti scenarij: prvo se nacrta imaginarna prijetnja, onda se ta prijetnja naduva do umišljenog geopolitičkog problema, pa se na kraju zaključi kako Bosna i Hercegovina mora biti disciplinovana, podijeljena ili redefinisana. Primorac ovdje nije autor ideje, nego glasnogovornik jedne politike koja već tri decenije traži način da objasni zašto je Bosna i Hercegovina problem, a ne žrtva problema. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

A sada činjenice, one dosadne, uporne, neuništive i neumoljive. 

Opasne fatamorgane 

Sarajevo je grad u kojem džamija, katedrala, pravoslavna crkva i sinagoga stoje na nekoliko minuta hoda jedna od druge. Grad u kojem su generacije odrasle uz komšije drugih vjera, uz zajedničke praznike i uz osjećaj da je različitost normalna, a ne prijetnja. Grad koji je preživio opsadu kakvu Evropa nije vidjela od Drugog svjetskog rata i koji nakon svega nije postao grad podjele, osvete nego je ostao grad života i ljubavi. 

Primorac piše o nikabima kao da su masovna pojava. Ne spominje da ih je u Sarajevu manje nego u većini zapadnoevropskih metropola koje se rado nazivaju liberalnim i otvorenim. Nikab je normalna stvar, samo prestanite! Piše o džamijama kao o dokazima radikalizma, kao da su crkve i katedrale u evropskim gradovima dokaz nekakve supremacije. Jesu li?   

Religijski objekti postoje jer postoje vjernici. U Sarajevu postoje SVI religijski objekti kao rijetko gdje u svijetu. 

Ali to nije bitno Primorcu kada se piše propagandni smeće-pamflet. 

Jer prava tema nije Sarajevo. Prava tema je desničarski politički narativ. Onaj koji treba pokazati da su Bošnjaci problem, da je građanska država prijetnja i da je etnička podjela rješenje. Onaj koji Dodik koristi za secesiju, a Čović za treći entitet. Primorac je samo međunarodna, engleska verzija iste priče. 

Najperfidniji dio tog teksta je pokušaj pretvaranja Sarajeva u simbol "ugroženih kršćana". To je ista formula kojom se opravdavaju desničarske politike širom svijeta: izmisli nepostojeći progon, dramatizuj ga, pa ponudi političko rješenje. Sarajevo je, prema toj logici, prijetnja NATO-u. Zamisliti grad koji je bio simbol multietničkog života kao prijetnju NATO-u. E to zahtijeva ozbiljnu količinu bolesne mašte ili ozbiljnu količinu političke namjere. 

Ne može biti antisemitski grad koji je spašavao Jevreje 

Primorac govori o antisemitizmu, pa kao dokaz navodi političke odluke i proteste. Sarajevo je grad koji je tokom Drugog svjetskog rata spašavao Jevreje. Grad u kojem Sarajevska Hagada nije prodana ili spaljena, nego čuvana kao dragocjenost. Grad koji ima aktivnu jevrejsku zajednicu koja živi, radi i učestvuje u javnom životu. Ali za propagandu historija nije relevantna. 

Relevantna je emocija. Strah. Uzbuna. 

Zato Max Primorac Sarajevo opisuje kao mjesto u kojem "strani islamisti dolaze za Božić". Kao da se radi o invaziji terorista, a ne o turistima i religijskim posjetama kakve postoje širom Evrope. Kao da Pariz, London ili Rim ne vide vjerske skupove i političke proteste. Kao da je Sarajevo jedino mjesto gdje ljudi izražavaju političke stavove o Bliskom istoku. 

Šta je suština i zašto je domaća politika ne prepoznaje? 

Razlika je samo u jednoj stvari: Sarajevo je muslimanski većinski grad u Evropi. To je problem koji stoji u pozadini svake rečenice tog teksta i to je problem koji Primorac postavlja.  

Ne religija. Ne sigurnost. Ne NATO. 

Identitet. 

Jer ideja da muslimani mogu živjeti u Evropi kao povijesno aktivni, civilizacijski, integrativni dio evropskog društva nekima i dalje djeluje neprihvatljivo iako su prošli vijekovi i vijekovi. Lakše je napisati laž o islamskom radikalizmu nego priznati da Sarajevo predstavlja model suživota koji ruši sve stereotipe. 

A stereotipi su zapravo politički kapital. 

Tu dolazimo do domaće politike i one sramne tišine koja prati ovakve napade. Dok Dodik putuje i fotografiše se s vašingtonskim moćnicima, dok Čović vodi svoje pregovore o novim podjelama, vlast u Sarajevu reaguje mlako, sporo ili nikako. Svaki Primorčev ili bilo čiji drugi pamflet-tekst ostaje bez ozbiljnog odgovora. Svaka laž ostaje da visi u međunarodnom prostoru kao poluistina. 

Šutnja postaje saučesništvo. 

I to je najveći problem. Ne sam Primorac. Ne Heritage fondacija. Ne Washington Times. Problem je politička letargija koja dopušta da drugi pišu narativ o Bosni i Hercegovini. 

Jer narativ je moć. 

A narativ koji se trenutno gradi kaže: Sarajevo je problem, Bosna je nestabilna, etnička podjela je jedino rješenje. To je narativ koji Dodik i Čović godinama guraju. Primorac ga samo prevodi na engleski. 

Zato ovaj tekst nije samo napad na Sarajevo. Ovo je napad na ideju Bosne i Hercegovine kao građanske države. Na ideju da ljudi mogu živjeti zajedno bez etničkih granica. Na ideju koja je preživjela rat, opsadu i genocid. 

I zato je odgovor jednostavan. 

Sarajevo nije savršeno. Nema savršenih gradova. Ali Sarajevo nije grad mržnje, nije grad represije i nije grad ekstremizma. Sarajevo je grad u kojem ljudi i dalje vjeruju u komšiluk, u zajednički život i u mogućnost normalnosti.  

To je ono što im najviše smeta. Jer narativ podjela ne može opstati dok postoji grad koji ga materijalno i duhovno demantuje svakodnevnim životom. 

Zato, Max, ne laži. Sarajevo nije Afganistan. Sarajevo nije Teheran. Sarajevo je evropski grad koji je preživio pakao i ostao otvoren. Grad u kojem se i dalje živi zajedno uprkos svemu. 

I upravo zato je trn u oku svima koji od podjela žive i koji se za podjele bore.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba