Emir Hadžikadunić | Bosanski odgovor politici mržnje: Naša domovina nije ničiji "sukob civilizacija"

U ljeto 1993. godine, Samuel P. Huntington iznio je svoju čuvenu tezu o "sukobu civilizacija" u prestižnom časopisu Foreign Affairs. Znak pitanja u naslovu tog provokativnog i pesimističnog članka nije bio slučajan; trebao je isprovocirati planetarnu debatu, što se na kraju i desilo. Prema redakciji Foreign Affairsa, članak je u kratkom vremenu izazvao više rasprava nego bilo koji drugi tekst u prethodnih 40 godina.

Piše: Emir Hadžikadunić, za portal Radiosarajevo.ba

Tri godine kasnije, autor je svoju tezu razradio u još kontroverzniju knjigu: Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetskog poretka (The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order). Ono što je 1993. započelo kao pitanje, 1996. postaje doktrina sumorne, posthladnoratovske stvarnosti. Knjiga je izazvala, i još uvijek izaziva, ogromnu pažnju akademskih i političkih elita te je do danas citirana više od 50.000 puta

Huntingtonova teza počiva na tvrdnji da nakon Hladnog rata ključne linije sukoba više nisu ideološke (liberalizam nasuprot komunizmu) niti ekonomske, nego civilizacijske, ukorijenjene u religiji, kulturi i historijskom identitetu. U praksi to znači da se svijet nakon Hladnog rata reorganizira u nekoliko velikih civilizacijskih krugova, zapadni, pravoslavni, islamski, kineski, japanski i dr., a njihove dodirne tačke postaju mjesta napetosti i krvavih sukoba, posebno između Zapada i drugih civilizacija, pretvarajući konflikte duž tih razdjelnica u gotovo neizbježnu odliku međunarodnih odnosa.

Huntington i "sukob civilizacija" u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina u knjizi nije ni marginalna ni usputna referenca. Naprotiv, pojavljuje se na četrdesetak stranica, a kada se zbroje sva pojedinačna pominjanja Bosne, Bosanaca i bosanskih muslimana, više od stotinu puta, postaje jasno da je BiH ugrađena u samu srž Huntingtonove argumentacije.

Bosna se, dakle, koristi kao empirijski dokaz teze o "sukobu civilizacija", koji, prema tumačenju autora, prati linije razdvajanja unutar samog društva, između bosanskih Srba, Hrvata i muslimana (pri čemu autor pretežno koristi termin "bosanski muslimani"), tretirajući ih kao tri zasebne i međusobno suprotstavljene kulturno-civilizacijske grupe.

Autor vidi dodatnu komplikaciju u BiH u ulozi vanjskih aktera: tzv. "primarnih" država, poput Hrvatske i Srbije, koje su neposredno uključene u konflikt, te "tercijalnih" ili "stožernih" sila, Njemačke, Rusije i islamskih zemalja, koje djeluju kao posrednici ili saveznici, vođeni civilizacijskim i identitetskim vezama s lokalnim akterima.

Osporavanja i logički propusti

Tezu o ‘sukobu civilizacija’ osporavali su ugledni akademici, a razvoj događaja nakon njenog objavljivanja, u Bosni i Hercegovini i na drugim razdjelnicama, dodatno je ogolio njene slabosti.

Po vlastitom priznanju, ni sam Huntington nije u potpunosti razumio zašto je stožerna sila zapadne civilizacije, Sjedinjene Američke Države, uglavnom stala na stranu žrtve, pripadnika ‘druge’ civilizacije. U tom kontekstu priznao je slabost svoje teze, tražeći druga objašnjenja u tadašnjem opredjeljenju američke administracije, u onome što je nazvao genocidom nad bosanskim muslimanima.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Tezu je osporilo i vrijeme, i pogrešna predviđanja. Tvrdnja Huntingtona o stalnom sukobu duž linije razdvajanja pravoslavne (ruske) i islamske civilizacije, na Balkanu, Kavkazu, Nagorno-Karabahu i u Srednjoj Aziji, danas pokazuje sasvim drugačiju dinamiku.

Danas Rusija gradi pragmatične odnose s Afganistanskim Islamskim Emiratima i postala je prva država koja je u julu 2025. zvanično priznala talibansku vlast, dok su pravoslavni Armeni razočarani ulogom Rusije u nedavnom ratu s muslimanskim Azerbejdžanom.

Suprotno Huntingtonovim predviđanjima, Rusija također afirmiše strateška savezništva sa stožernim muslimanskim državama poput Turske i Irana, ali i duboke političke, ekonomske i sigurnosne veze s Pakistanom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, Malezijom, Emiratima i drugim većinski muslimanskim državama.

Istovremeno, ruski ideolog Aleksandar Dugin ističe podudarne vrijednosti i interese ruskog i islamskog civilizacijskog kruga te zagovara njihovo savezništvo u okviru Euroazijskog strateškog jedinstva.

Ipak, najveća Huntingtonova greška odnosi se na Ukrajinu, za koju je ponudio tri moguća scenarija, i u sva tri pogriješio. Prvi scenarij predviđao je mir između Ukrajinaca i Rusa: "Ako je civilizacija odlučujući faktor, mala je vjerovatnoća za nasilje između Ukrajinaca i Rusa. To su dva slavenska, u prvom redu pravoslavna naroda koja su stoljećima imala prisne odnose."

Druga mogućnost bila je "raspad Ukrajine na zapadni i istočni dio", više po modelu Čehoslovačke, a manje po modelu Jugoslavije. Treća opcija, koju je Huntington smatrao najvjerovatnijom, predviđala je da Ukrajina ostane jedinstvena, nezavisna i da "općenito prisno sarađuje s Rusijom."

Četverogodišnji rat na istoku Evrope, u kojem su "bratoubilačka" ubijanja po dostupnimm izvorima premašila cifru od milion žrtava, dokazuje da njegova teza nije samo netačna, ona je i opasno zavaravajuća.

Stari i novi protagonisti balkanskog sukoba civilizacija

Najveći protagonisti "sukoba civilizacija" na Balkanu u vrijeme nastanka same teze bili su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Tuđman je Hrvatsku često predstavljao kao "zapadni civilizacijski prostor" i historijsko „predziđe" kršćanstva (antemurale Christianitatis), u funkciji simboličkog "razgraničenja" prema islamskom i balkanskom „drugom".

Milošević je na Gazimestanu opisivao Srbiju kao historijskog branioca Evrope, tvrdeći da je "prije šest stoljeća Srbija branila Evropu, štiteći evropsku kulturu, religiju i društvo u cjelini". "Šest stoljeća kasnije, danas smo opet u bitkama i pred bitkama."

Najglasniji protagonisti savremenog balkanskog "sukoba civilizacija" danas su Milorad Dodik i Max Primorac. Dodik to radi skandalozno, sirovo i otvoreno. O političkom muslimanskom establišmentu govori kao o „pravom neprijatelju srpskog naroda." Često ih povezuje s Iranom, jednom od muslimanskih država koje je Huntington nazvao stožernom: "Ti muslimani su saradnici Irana i veliki protivnici Izraela i Jevreja."

Međutim, njegove ‘alternativne činjenice’ u direktnom su neskladu sa strateškim opredjeljenjima stožerne pravoslavne države (Rusije), koja razvija savezništva s muslimanskim svijetom, uključujući Iran. Sličnu nedosljednost razotkrivaju i ideje prvog Putinovog ideologa, Aleksandra Dugina, koji pravoslavni i islamski svijet vidi u svojevrsnoj harmoniji nastajućeg multipolarnog poretka, viziji koja je očigledno nespojiva s Dodikovim antimuslimanskim narativima.

U takvom okviru, jedno od dvoje ne može biti istina: ili je Dodikov flert s administracijom Donalda Trumpa tek politička manipulacija, ili su njegove česte konsultacije s Vladimirom Putinom bez stvarnog uporišta.

Kao ideološki nasljednici Tuđmana, hrvatska nacionalistička politika HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH djeluje najčešće "u rukavicama", preko posrednika, poput Maxa Primorca iz američke Heritage Foundation. Primorac je tako proglasio BiH "islamističkom državom" na granici s NATO-om, stvarajući jasnu razdjelnicu između BiH i Euroatlanskog saveza. U njegovoj konstrukciji, Bošnjaci i islam služe kao prijetnja, dok Evropa, po njegovoj percepciji, strahuje od fantazma „najezde radikalnih muslimana".

I njemu nedostaje elementarna logika, budući da su od tri vojne intervencije NATO-a izvan granica Saveza, dvije sprovedene u korist balkanskih država s muslimanskom većinom, Bosne i Hercegovine i Kosova. Istovremeno, relevantna istraživanja u BiH pokazuju da Bošnjaci ističu najveću podršku NATO-u (85%).

U oba slučaja riječ je o svjesnoj instrumentalizaciji religije i identiteta radi političkih ciljeva. "Sukob civilizacija" postaje medijsko i lobističko oružje za mobilizaciju antibosanske međunarodne politike. Međutim, svaki pokušaj da se od Muslimana naprave "Turci" ili "Iranci", po logici spojenih posuda samog Huntingtona, neminovno pretvara Hrvate u "ustaše", a Srbe u "četnike".

MN: Bosanski odgovor Dodiku, Primorcu i drugim protagonistima "sukoba civilizacija"

Akteri političkog, kulturnog i obrazovnog života u BiH koji dosljedno afirmiraju vrijednosti zajedničke domovine moraju jednako dosljedno odbacivati regresivne i redukcionističke koncepcije koje složene društvene i političke procese svode na navodne civilizacijske podjele, time legitimirajući trajnu konfrontaciju među narodima, državama i civilizacijama.

Bosanski odgovor mora jasno i dosljedno odbaciti tezu o Bosni i Hercegovini kao prostoru "sukoba civilizacija" te je afirmirati kao prostor dijaloga, suživota i međusobnog uvažavanja različitih vjerskih i kulturnih tradicija.

U vremenu sve izraženijeg fašizma, bosanski odgovor mora biti još snažnije utemeljen na antifašističkim idealima ZAVNOBiH-a, na ideji zajedničkog života naroda i građana kao temeljnoj vrijednosti ovog društva.

U tom kontekstu posebno je važno podsjetiti na časnu ulogu muslimanskih porodica u spašavanju jevrejskih sugrađana tokom Drugog svjetskog rata, kao i na herojski čin Derviša Korkuta, koji je spasio Sarajevsku Hagadu. Takve historijske činjenice same po sebi demantiraju savremene, politički motivirane konstrukcije o navodnom antisemitizmu Bošnjaka.

Istovremeno, politički akteri BiH trebaju reafirmirati političku orijentaciju sadržanu u Platformi Predsjedništva Republike BiH iz 1992. godine: "Bosnu i Hercegovinu kao evropsku, demokratsku, građansku, sekularnu, parlamentarnu, tržišnu i pluralnu državu".

Posebno je važno da stranke u BiH, koje sebe doživljavaju kao probosanske, prvo prekidom parohijalne i svađalačke političke kulture pokažu veću državotvornu odgovornost, a zatim javno i zajednički manifestiraju opredjeljenje za uzvišene principe sadržane u Platformi Predsjedništva RBiH iz 1992. godine.

Potrebno je još odlučnije afirmirati evropsku i euroatlantsku perspektivu zemlje. BiH treba ostati posljednja koja će odustati od tog puta, čak i u hipotetičkom scenariju u kojem bi ga napustili neki od njegovih ključnih aktera, poput Sjedinjenih Američkih Država. Jer, ovaj izazov odavno nadilazi državne granice BiH: riječ je o pitanju kolektivne sigurnosti Evrope zasnovane na pravima, slobodama i solidarnosti.

Bosna i Hercegovina treba razvijati političke, ekonomske i kulturne odnose i s državama iz drugih civilizacijskih krugova, uključujući i one s muslimanskom većinom, ignorišući islamofobne narative i njihove protagoniste.

Bosanski odgovor ne smije biti ekskluzivan. Ne može dolaziti dominantno iz jedne vjerske zajednice, niti biti sveden na jednu političku stranku ili etničku grupu. Mora biti svebosanski i svehercegovački, inkluzivan, širok i sposoban da nadvlada partikularne interese i ideološke, stranačke ili etničke razlike.

To je odgovor koji uključuje sve građane Bosne i Hercegovine kojima je mir uzvišeni cilj. U svojoj suštini, to je jednostavno, univerzalno načelo koje nadilazi sve podjele: "ljubiti bližnjeg svog".

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.