Emir Hadžikadunić | Izetbegović i Zelenski: Paralele i kontrasti dvojice predsjednika u ratu

Alija Izetbegović i Volodimir Zelenski nikada se nisu sreli. Razdvojeni generacijama, različitim svjetovima i geopolitičkim okolnostima, nose slične terete, ali i iskustva koja ih jasno razlikuju.

Piše: Emir Hadžikadunić, za portal Radiosarajevo.ba

Hrabrost i iskušenja: Zelenski vs. Izetbegović

Volodimira Zelenskog hvalili su zbog odluke da ostane u Kijevu u februaru 2022. godine. Kada su ga američki zvaničnici pozvali da napusti prijestolnicu, odgovorio je rečenicom koja je postala simbol otpora: "Trebam municiju, a ne evakuaciju."

Trending

"Tajni prolaz": U Poljskoj otkriven tunel kroz koji je više od 180 migranata ilegalno ušlo u EU

Aliji Izetbegoviću 1992. godine niko nije nudio evakuaciju, niti je njegova odluka da ostane u opkoljenom Sarajevu, i da radi u zgradi Predsjedništva udaljenoj svega 200-300 metara od prve borbene linije, ikada bila međunarodno prepoznata ili slavljena na isti način.

Historija još nije testirala hrabrost Zelenskog onako kako je testirala Izetbegovića. Kijev nije bio pod opsadom 1.425 dana, bez struje, vode i plina, kao što je to bio slučaj sa Sarajevom.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dvostruki standardi Evrope: Sarajevo vs. Kijev

Izetbegović i Zelenski slali su Evropi gotovo identične diplomatske poruke. Izetbegović je govorio: "U Bosni se ne brani samo Bosna. U Bosni se brani Evropa.." Zelenski je u Evropskom parlamentu poručio: "Ukrajina se bori protiv ruske invazije kako bi sačuvala evropski način života." Upravo ta paralela, da sudbina njihovih država postaje ispit zrelosti za cijelu Evropu, spaja ova dva lidera.

Ali reakcije Evrope nisu bile iste, i tu leži najveći kontrast. U percepciji evropskih država, BiH nije bila vrijednost koju treba braniti. Evropski lideri, poput Johna Majora i Françoisa Mitterranda, tretirali su BiH kao slabiju stranu koja treba popustiti. Evropski posrednici nudili su rješenja koja, umjesto smirivanja, poticala ratnu eskalaciju i nova etnička čišćenja, od Lisabonskog, preko Vance-Owen, do Owen-Stoltenbergovog prijedloga.

Suprotno tome, nijedan evropski političar nije rekao Zelenskom da "ne sanja snove", kao što je lord David Owen, glavni mirovni posrednik, pred kamerama poručio građanima BiH. Danas se evropska politika zgražava nad američkim mirovnim prijedlozima upućenim Rusiji i dosljedno odbija priznati rusku okupaciju Ukrajine. Istovremeno, ukrajinski otpor posmatra kao pitanje egzistencijalne sigurnosti Evrope, pokazujući principijelnost koja je u slučaju Bosne izostala.

Sličnosti i kontrast američke reakcije

Američka podrška Ukrajini bila je promptna i snažna: sankcije Rusiji, novac i naoružanje Ukrajini. Do sredine ove godine Kongres je odobrio nevjerovatnih 175 milijardi dolara vojne pomoći, navodi Council on Foreign Relations. Ipak, dinamika se s vremenom promijenila: "maslinova grančica" Rusiji, a pritisak na Zelenskog. Trump mu je u Ovalnom uredu poručio da "nema dobro raspoređene karte." Osim što američko oružje sve manje pristiže Ukrajini, sada ga plaćaju evropski saveznici, u skladu s transakcijskom politikom Trumpa.

U slučaju BiH, Amerika je sukob u prvim godinama rata tretirala prvenstveno kao "evropski problem". Izetbegović se sastao s predsjednikom Bushom na marginama OSCE sastanka u Helsinkiju u ranoj fazi i tada, po vlastitom priznanju, "nije stekao dojam da će Sjedinjene Države konkretno pomoći". Godinu kasnije, američki sekretar odbrane William Perry izjavio je da je "rat u Bosni završen pobjedom Srba i da se svijet mora pomiriti s tim."

Ipak, snaga i čudo bosanskog otpora, kao i brutalnost srpske agresije, uvjerili su američku administraciju da se neposredno uključi. NATO je uskoro bombardovao srpske položaje 1994. i 1995. godine, što je predstavljalo prvu intervenciju Saveza izvan granica svojih članica, čime je američka politika prešla iz pasivne u aktivnu fazu. Ako je Izetbegović u svojim memoarima zapisao da Amerika pod Bushom i Clintonom "nije bila ista država" i da nije pokazivala jednaku spremnost da djeluje u Bosni i Hercegovini, sličnu rečenicu Zelenski bi danas mogao napisati o Sjedinjenim Državama pod Bidenom i Trumpom.

Kontrast historijskih i geopolitičkih okolnosti

Izetbegović i Zelenski vodili su svoje države u potpuno različitim geografskim i geopolitičkim okolnostima.

Geografija Ukrajine u klasičnoj geopolitici nosi veću težinu za velike sile nego geografija BiH. Ukrajina leži na periferiji evropskih i euroatlantskih integracija, na liniji razdvajanja euroatlantskog i euroazijskog pola, dok je Bosna smještena u ‘mekšem evropskom trbuhu’. Zato su logika i dinamika rata i mira u Bosni i Ukrajini bile bitno različite.

Početkom devedesetih, euforično rušenje Berlinskog zida, "unipolarni momenat" Charlesa Krauthammera, Rusija na koljenima, pobjeda liberalizma nad komunizmom i Fukuyamina teza o "kraju historije" stvarali su privid povoljnijeg međunarodnog okvira za Izetbegovića. No, činjenica da je Bosna ostala u svojevrsnom geopolitičkom vakuumu daje realniju sliku tog perioda. Izetbegović je to sažeo u rečenici: "imali smo nesreću da se u kritičnim trenucima na ključnim pozicijama našla nesretna konstelacija ličnosti: Bush, Major, Mitterand, Milošević, Tuđman, Ghali, Akashi, Janvier i drugi."

Okolnosti za Zelenskog bile su bitno drugačije. S jedne strane, Ukrajina je imala sreću da se u kritičnim trenucima ruske invazije na ključnim pozicijama našla povoljna grupacija evropskih i euroatlantskih lidera: Joe Biden, Emmanuel Macron, Olaf Scholz, Boris Johnson, Ursula von der Leyen, Jens Stoltenberg i drugi. Međutim, za razliku od 1990-ih, Rusija više nije na koljenima. Liberalna demokratija, koja je izgledala kao Fukuyamina završna tačka historijskog razvoja, danas je u dubokoj krizi, uključujući i Sjedinjene Države, najvažnijeg saveznika Ukrajine.

Ratne startne pozicije

Oba ratna predsjednika bila su izložena agresiji znatno snažnijeg susjeda i, barem u početnim fazama sukoba, bili su više zaokupljeni pitanjima otpora i opstanka nego mirom i pregovorima. Taj način razmišljanja, kako je Izetbegović često isticao, bio je nametnut "unutrašnjim, ratnim okolnostima", a ne političkim izborom.

Ipak, odnos relativne moći između napadnute države i agresora u Bosni i Hercegovini i Ukrajini nije bio isti. Alija Izetbegović bio je prisiljen graditi vojsku gotovo iz ničega: BiH bila je pogođena embargom UN-a na uvoz oružja, njena Armija suočena s četvrtom vojnom silom u Evropi.

S druge strane, Zelenski je naslijedio znatno snažniju ukrajinsku vojsku, koju su Sjedinjene Države već ranije naoružale protuoklopnim sistemima Javelin. Od februara 2022. NATO je intenzivno obučavao i opremao ukrajinske snage najmodernijim naoružanjem, od raketnih sistema HIMARS, preko tenkova Leopard, do borbenih aviona F-16, kapacitetima o kojima je Bosna tokom rata mogla samo sanjati.

Važna prednost na koju je Izetbegović ipak mogao računati bila je zabrana letenja (no-fly zone), koju je Zelenski od početka tražio kod svojih saveznika. U slučaju BiH, takva odluka bila je moguća, jer sile koje su je sprovodile nisu strahovale od srbijanske zračne i protuzračne odbrane. U slučaju Rusije, takva odluka nije racionalna iz perspektive NATO-a, jer bi izazvala neposredan sukob s Rusijom kojeg NATO ne želi. Druga prednost za BiH odnosila se na prisustvo misije UNPROFOR-a. Ipak, uloga UN-a u Bosni ostaje najmračnija epizoda u historiji te organizacije, obilježena nesposobnošću da spriječi genocid u Srebrenici, koju je UN prethodno proglasio sigurnom zonom.

Herojski otpor, linija fronta i žrtve  

Ukrajinske i bosanske snage pokazale su herojski otpor, iako su zapadni mediji više glorificirali snagu ukrajinskog otpora, a manje čudo bosanskog. Linija fronta u oba rata bila je izuzetno duga: u Ukrajini preko 2.000 km, u BiH više od 1.000 km. Ukrajina je u prvoj godini agresije uspjela osloboditi dio okupiranih teritorija oko Kijeva, Harkiva i Hersona, da bi u drugoj i trećoj godini prešla iz ofanzivnog u defanzivno ratovanje. U BiH situacija je bila obrnuta: bolje naoružane srpske snage su na početku rata brzo okupirale 70% teritorija, da bi do kraja rata Armija RBiH veliki dio oslobodila.

Niko sa sigurnošću ne može utvrditi ukupan broj žrtava rata u Ukrajini, ali mnogi izvori sugeriraju da je stradalo više od milion ljudi. New York Times je sredinom ove godine procijenio čak 1,4 miliona, plus preko 9 miliona raseljenih i izbjeglih osoba. U BiH je poginulo oko 100.000 osoba, a 2,2 miliona je raseljeno ili izbjeglo.

Iako su apsolutne brojke različite, udio poginulih u ukupnoj populaciji dviju zemalja na kraju izgleda zastrašujuće sličan, mada je broj izbjeglih i raseljenih u BiH dvostruko veći ako se gleda u procentu ukupnog stanovništva

Ratni epilog - poređenje

Dejtonski mirovni sporazum nije se pregovarao samo u Dejtonu. Njegov okvir oblikovao se sedmicama i mjesecima prije odlaska u Dejton, uz posredovanje američke administracije. Sličan proces trenutno se odvija između Ukrajine i Rusije, uz posredovanje SAD-a, pri čemu se raspravljaju krupna pitanja, dok se osjetljivi detalji ostavljaju za završne pregovore koji tek trebaju uslijediti.

Rečenica kojom je Alija Izetbegović potvrdio svoju saglasnost glavnom pregovaraču Richardu Holbrooku posljednjeg dana pregovora u Dejtonu i danas se često citira: "U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jest, bolji mir se nije mogao postići."

BiH je ostala cjelovita, ali decentralizirana država s rigidnim konsocijacijskim modelom, snažnom intervencionističkom ulogom međunarodne zajednice, te unutrašnjim granicama koje su legitimizirale etničko čišćenje tokom rata. "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata", kazao je Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja sporazuma u Parizu. Taj mir nedavno je proslavio 30. rođendan.

Zelenski tek treba izgovoriti svoju historijsku rečenicu. Nepravda eventualnog sporazuma, na kojem više ne insistira samo ruska, nego i američka strana, mogla bi biti u tome što Ukrajina možda neće ostati cjelovita. Kijev vjerojatno neće slobodno birati svoje vojne saveznike niti oblikovati vojsku po vlastitoj želji.

Dileme Izetbegovića danas dobivaju jasniji smisao kada posmatramo Zelenskog, suočenog s izborom između mira koji nije pravedan i nastavka rata sa neizvjesnim ishodom, u kojem svakog novog dana stotine mladih Ukrajinaca nestaju iz života i budućnosti svoje zemlje.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.