Mini-feljton | Antifašizam i "bosanska filozofija života" (VI)

Šesti nastavak mini-feljtona autora mr. Đenana Galešića otvara možda najosjetljivije pitanje ratne stvarnosti u Bosni i Hercegovini: između straha, nasilja i političkih projekcija, različite zajednice donosile su odluke koje nisu uvijek bile ideološki jasne, već često uslovljene golim opstankom. Ovaj dio feljtona rasvjetljava složene odnose između NDH, četničkog pokreta i NOP-a, pokazujući kako su ratne okolnosti oblikovale političke izbore, ali i kako je upravo iz tog haosa počela da se kristalizira ideja obnove bosanskohercegovačke državnosti kroz ZAVNOBiH.

Piše: Mr. Đenan Galešić, za Radiosarajevo.ba

Dakle, rezerve koje su prema NDH ispoljavali muslimanski građanski i vjerski vrhovi tokom 1941. i 1942. godine, u stvari su, u praksi se pokazalo, ukazivali na to da se NDH pokazala nemoćnom i nesposobnom da osigura mir i sigurnost, njihove akcije išle su u cilju promjene statusa Bosne i Hercegovine u okviru Hitlerovog "novog poretka", a nikako u cilju svrstavanja muslimana na platformu NOP-a.

*

Neupitno je da su ustanički i kasnije četnički zločini nad muslimanima imali za konsekvencu da određeni broj njih "spas" i osvetu potraži u okviru formacija NDH. Kako ističe list Spremnost iz avgusta 1942. godine, u redovima "Crne legije" nalazila se polovina muslimana. Legija je brojala između 1000 i 1500 vojnika, a u svom najvećem obimu brojala je 4275 vojnika. Prema procjenama koje su za svoje potrebe Nijemci radili krajem 1944. godine, broj muslimana uključenih u ustaške i domobranske jedinice iznosio je 11.000. Pošto su oružane snage NDH u svom najvišem broju iznosile 190.000 ljudi, ispada da je udio muslimana u tim formacijama tokom čitavog rata u najvećem procentu iznosio 5,5 posto. 

Srp i čekić

Da bi vojnu i političku platformu NOP-a učinio što širom, Tito je u proljeće 1942. godine izdao izdao javno saopštenje u kojem je naglasio da NOP ne vodi klasni rat, nego rat protiv okupatora, tj. da se neće dozvoliti građanski rat u zemlji. Tito je bio uporan u ponudama prema svim snagama koji bi željeli učestvovati u borbi protiv okupatora, ali se ne bi svrstali pod političko rukovodstvo KPJ.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Tako je početkom 1942. godine, tj. poslije otvorenog sukoba sa Dražom Mihailovićem, Tito donio odluku da se u sastavu NOV mogu stvarati odredi koji ne moraju nositi ambleme kao što su zvijezda petokraka, srp i čekić, ali koji su spremni da se bore protiv okupatora.

*

Kada je u pitanju četnička politička aktivnost, usmjerenost i opredjeljenost, te elemente plastično ilustruju dva događaja organizovana u njihovim strukturama. Prvi je konferencija u selu Kulaši kod Prnjavora, koja je održana 1. i 2. decembra 1942. godine, na kojoj je  zaključeno da se treba nastaviti saradnja sa Nijemcima i ustašama protiv NOP-a.

Drugi je konferencija intelektualne četničke omladine Crne Gore, Boke Kotorske i Sandžaka, koja je održana u selu Šahovići kod Bijelog Polja (istovremeno kada se održavala i konferencija u Kulašima kod Prnjavora), čiji je cilj bio projekcija budućeg uređenja zemlje, te definisanje programskih stavova i političkih ciljeva četničkog pokreta.

Na njoj su doneseni zaključci (tzv. Šahovićka rezolucija) koji sažeti glase: buduća država treba da bude unitarna, u kojoj će Srbi, Hrvati i Slovenci živjeti u svojim oblastima sa širokom samoupravom; u budućoj državi živjeće samo Srbi, Hrvati i Slovenci i u njoj ne može biti nacionalnih manjina; priznaje se postojanje samo pravoslavne i katoličke crkve koja bi se odvojila od Vatikana i postala jugoslavenska katolička crkva; četništvo se proglašava vodećom i jedino dozvoljenom ideologijom i predviđa se uvođenje četničke diktature, do daljnjeg.

Zanimljivo je u ovom kontekstu razmišljanje jednog od najbližih i najuticajnijih saradnika Draže Mihailovića, književnika Dragiše Vasića koji je nakon četničkog poraza na Neretvi pisao, da je on uvijek savjetovao Mihailovića da uništenje NOP-a treba prepustiti Nijemcima i Talijanima, a da četničke formacije jedino treba da se angažuju na "čišćenju" terena, a nikako da zajedno sa Nijemcima i Talijanima idu u borbu, jer to nije popularno u narodu i narod se sa javnom saradnjom četnika sa Nijemcima i Talijanima ne slaže. Vasić je bio uvjerenja da je upravo javna četnička saradnja sa talijanskim i njemačkim trupama glavni i osnovni razlog četničkog poraza u borbi sa partizanima, kako na bojnom, tako i na političkom polju.

"Harlekini"

Četnička pasivnost prema okupatorima i otkrivanje njihove kolaboracije, u savezničkoj javnosti dovelo je do novog pristupa britanske politike događajima u Jugoslaviji. Izvještaji britanskih oficira sa terena Jugoslavije jasno su ukazivali da su Mihailovićeve depeše o sabotažama na željezničkim prugama i o rušenju objekata, potpune izmišljotine i da imaju za cilj čisto dovođenje u zabludu. Četnici se nisu borili protiv okupatora, iako je za Britance oružana akcija protiv okupatora u Jugoslaviji bila važna baš u toj fazi rata.

Govor Draže Mihailovića na jednom lokalnom skupu u selu Lipovu, pokraj Kolašina, 28. februara 1943. godine, u prisustvu šefa britanske vojne misije pukovnika Baileya, bio je svojevrsna tačka prekretnica.

Mihailović je javno, u prisustvu majora Hudsona, potpuno pijan, kritikovao savezničku politiku prema njemu i njegovom pokretu, gdje je u svojoj tiradi jasno stavio do znanja da on smatra vojničkim imperativom da prvo likvidira svoje unutrašnje neprijatelje, imenujući ih partizanima, Hrvatima, Muslimanima i ustašama (ovim redom), prije nego što svoja neprijateljstva usmjeri prema osovinskim snagama, te da on svoj odnos saradnje sa Talijanima neće prekidati.

Politika odugovlačenja i potpune neaktivnosti bila je svojstvena svim Mihailovićevim četničkim jedinicama. Britanci su zaključili da četnički pokret Draže Mihailovića ne samo što nije bio ni od kakve koristi saveznicima, nego je sam Mihailović predstavljao stalnu prepreku ujedinjenju snaga otpora silama Osovine, gdje je borbenost i aktivan otpor, u vrijeme intenzivnih vojnih operacija, predstavljao neminovno jedino mjerilo vrijednosti. Britanska vlada nije imala drugog izbora nego da mu otkaže dalju podršku i priznanje.

Zanimljivo je u ovom kontekstu navesti da su se Britanci u misijama, u svojoj korespondenciji služili ironičnim i podrugljivim imenom za četnike, "Harlekini", što predstavlja i znači cirkuskog klauna sa šarenom odjećom, lukavog slugu, lakrdijaša, simbola prevrtljivosti, beskarakternosti i beskrupuloznog oportunistu. 

Mostarska brigada

Churchill je nakon povratka iz Teherana bio još uvjereniji nego ranije u opravdanost svoje nove politike prema Jugoslaviji. On je 22. februara 1944. godine u svom govoru pred britanskim parlamentom politiku odbacivanja četničkog pokreta i prihvaćanja NOP-a za saveznika izložio i objasnio na sljedeći način: "... u jesen 1941. godine partizani maršala Tita počeli su protiv Nijemaca žestok i bespoštedan rat za opstanak. Vođeni veoma vješto, organizovani na gerilskom principu, bili su istovremeno neuhvatljivi i smrtonosni.

Bili su ovdje, ondje, svuda. Partizanski pokret je brojem ubrzo nadmašio snage generala Mihailovića. Na sceni se pojavio novi neusporedivo bolji vođa. Ne samo Hrvati i Slovenci već i veliki broj Srba pridružio se maršalu Titu i on u ovom trenutku raspolaže sa preko četvrt miliona ljudi, zadržavajući čak četrnaest, od ukupno dvadeset njemačkih divizija na Balkanu".

Takođe, Churchill je uspio ubijediti i američkog predsjednika Roosevelta u ispravnost svog novog kursa, koji je u ljeto 1944. godine povukao američku vojnu misiju iz četničke vrhovne komande i odbacio četnike kao saveznike.

Sve glavne vojne operacije NOP-a od kraja 1943. godine bile su usmjerene na poraz i anuliranje četničkog pokreta, jer je Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (VŠNOVJ) procijenio da će položaj i uticaj NOP-a prema saveznicima snažno ojačati ako poraze četnike.

*

Nakon kapitulacije Italije (3. septembar 1943. godine), pojave nediscipline u četničkim jedinicama, pojave javašluka, kukavičluka, slabosti u organizaciji, orijentisanosti pljački, svirepim zločinima prema civilima, i sl., bile su sve izraženije. Interesantno je i ilustrativno u ovom smislu navesti izvještaj komandanta nevesinjskog četničkog korpusa od 24. novembra 1943. godine, u kojem on opisuje stanje u svim brigadama dotičnog korpusa. Tako navodi da komandant gatačke brigade nije sposoban za komandovanje, da je nesavjestan, da je njegovo djelovanje štetno i da graniči sa sabotažom, te da je Gatačka brigada podbacila. Dalje ističe demoralisanost komandanta Nevesinjske brigade, njegovu bezvoljnost i nerad. Za Mostarsku brigadu navodi da je pasivna i da na nju ne treba uopšte računati jer je uticaj "crvenih" (partizani, NOP) preovlađujući, da su "crveni" u nadmoćnosti usljed uticaja grada Mostara gdje je 90% "crveno".

Još od samog početka ustanka mostarska partijska organizacija bila je prilično snažna. Brojala je između 90 i 100 članova, a SKOJ je brojao preko 300 članova. Takođe, postoje podaci koji govore da je između 1941. i 1945. godine iz Mostara u partizane otišlo 40 odreda, pri čemu su odredi brojali između 15 i 50 ljudi.

Zanimljivo je da su skoro svi borci koji su iz Mostara otišli u partizane bili naoružani, što je bila zasluga Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, koji je aktivno skupljao puške, bombe i municiju i lagerovao ih u džamijskim prostorima mahalskih džamija u Brankovcu i Donjoj Mahali.

Ideja ZAVNOBiH-a

U toku Drugog svjetskog rata, tadašnja snaga antifašističke i antinacističke orijentacije (i jedina takva) – NOP, formirala je bosanskohercegovačku skupštinu 25. novembra 1943., na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, gdje je Bosni i Hercegovini vraćena i obnovljena državnost koja je izgubljena padom pod osmansku vlast, ali održavana kroz različite stepene autonomije unutar Osmanskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije. 

Vrijedi apostrofirati, naročito u kontestu današnjice naše zemlje, da je ideja ZAVNOBiH-a bila ideja autsajdera. Ne treba zaboraviti da se partizanski pokret razvio u ogromnu snagu, a da mu je nukleus činilo 8.000 pripadnika koliko je KPJ imala članova pred aprilski rat i okupaciju Kraljevine Jugoslavije. Kada je rat već počeo, u julu 1941. broj članova KPJ u samoj Bosni i Hercegovini iznosio je oko 830.

Danas je originalna ideja ZAVNOBiH-a "zamrla" u glavnim političkim tokovima u Bosni i Hercegovini, ali ona i dalje živi u zoni autsajderstva, i to kod jednog znatnog broja: intelektualaca, političara, aktivista civilnog društva, novinara, progresivnih vjerskih službenika, te kod konstruktivnih, slobodarskih i kosmopolitski orijentisanih bosanskohercegovačkih ljudi iz svih stratuma društva. 

Antifašizam ZAVNOBiH-a je u suštini "bosanska filozofija života", to je vrijednost koja nije bila samo imanetna komunistima, nego je inkluzivna vrijednost, civilizacijsko dostignuće, vrijednost koja znači pouzdanje i poštovanje među bosanskohercegovačkim ljudima, znači etničku toleranciju, empatiju i čuvanje komšije ma kako i na koji način molio Boga.

Antifašizam ili "bosanska filozofija života" znači obnovu veza među zavađenim ljudima.

*

Da se kratko osvrnemo na jednu pojavu koja svojom slaboumnošću, glupošću i mržnjom sija kao kandelaber nad današnjim značenjem ZAVNOBiH-a. Naime, srpska politika u Bosni i Hercegovini odbija priznati ZAVNOBiH, isti onaj ZAVNOBiH u kome su predstavnici srpskog naroda toliko značajno participirali da je odbijanje priznavanja tog događaja, kao sastavnog dijela političkog toka srpske istorije u Bosni i Hercegovini, prosto ljudskom umu teško objašnjivo.

Objašnjenje, međutim, možemo nazirati u sljedećem: odbijanje je rezultat lutanja ili bolje reći prelaska konzervativne i nacionalističke političke reprezentacije Srba u Bosni i Hercegovini na "tamnu stranu istorije", gdje su heroji zamijenjeni žrtvama, a pobjede porazima, gdje ima mjesta za jednog Uroša Drenovića, koji predstavlja paradigmu beskarakterne prevrtljivosti, zla i neprincipijelnosti, koji je još od samog početka sarađivao sa Nijemcima na sve moguće načine, koji je sa svojom jedinicom učestvovao u njemačko-ustaškoj akciji "čišćenja" Kozare od partizana i odvođenju srpskog življa u koncentracione logore.

Odluke AVNOJ-a Srbija nije rado prihvatila

Od 1943. godine pa sve do kraja rata kada su bili primorani da se zajedno sa Nijemcima povuku iz Srbije, četnici su saradnju sa njemačkom vojskom ostvarivali na osnovu pisanih sporazuma ili usmenih dogovora, tako da krajem 1943. godine u Srbiji faktički nije bilo četničke jedinice koja na neki način nije bila stavljena pod kontrolu Nijemaca. Krajem 1943. i početkom 1944. godine, u Srbiji je pod oružjem bilo između 30 i 35.000 četnika, što je po broju odgovaralo ekvivalentu od 2 do 3 njemačke divizije.  Iz Srbije se u jesen 1944. godine sa Nijemcima povuklo oko 20.000 četnika, koji su po naređenju Mihailovića služili kao pobočni zaštitni odredi ili izviđački odredi za njemačke trupe u povlačenju. Na teritoriji Bosne gotovo svi su izginuli u zadnjim etapama rata na prostoru Jugoslavije.

Potpunoj demoralizaciji četnika doprinjeo je sam kralj Petar II svojim rješenjem o razrješenju Draže Mihailovića sa dužnosti načelnika štaba Vrhovne komande od 29. augusta 1944. godine i svojim govorom na Radio Londonu od 12. septembra 1944. godine, kada je pozvao sve Srbe, Hrvate i Slovenca da se ujedine i pristupe NOVJ pod komandom maršala Tita. To je bio isti onaj kralj u kojeg su se četnici zaklinjali i u ime kojeg su ratovali. Nakon toga su se mnoge četničke formacije raspale. Proglasom kralja Petra II, među četnicima je zavladalo malodušje i defetizam, koji su četnički borci iskazivali stihovima "Mi za kralja, kralj za Tita, dokle ćemo Bog te pita".

Oslobođenjem Beograda 20. oktobra 1944. godine uslijedio je za četnike ubrzani gubitak Srbije, koja je više od tri godine osiguravala svakovrsnu podršku, uključujući i međunarodnu, četničkom pokretu, te se pokazalo u svoj svojoj jasnoći, kako je plan Draže Mihailovića da uz pomoć okupatorskog oružja stvori Veliku Srbiju, bio velika zabluda.

U ovom kontekstu paradigmatično je razmišljanje Dušana Bilandžića: "AVNOJ-ska koncepcija poništila  je  rezultate Srbije iz ranijih razdoblja, negirala je monarhijsko uređenje i izjednačavala je sa drugim republikama. Srbija je to prihvatila, zato što je izgubila moć u Drugom svjetskom ratu. Srbija je u tom ratu izgubila tri vojske. Prvo, izgubila je vojsku Kraljevine Jugoslavije (koja je u suštini bila njena vojska, jer od 160 generala samo dvojica nisu bili Srbi). Drugo, izgubila je partizansku vojsku u Užičkoj republici, od koje nije ostalo gotovo ništa. Treće, izgubila je vojsku Draže Mihailovića. Dakle, nacija koja u jednom ratu izgubi tri vojske, nema više snage nametati svoju politiku. Odluke AVNOJ-a Srbija nije rado prihvatila, ali je s druge strane i takva Jugoslavija, koja je rušila velikosrbijansku politiku i ideologiju, osigurala Srbiji da svi Srbi žive u jednoj državi, a to je za nju tada bilo vrlo prihvatljivo."

Uloga omladine

Neprocjenjivu ulogu u NOB imala je omladina. Ona je dobrim dijelom privukla na stranu NOP-a stariju braću, sestre i roditelje. Interesantno je navesti da su u partizanskim jedinicama, ogromna većina bili mladi ljudi u dobi od 16 do 25 godina. Oni koji su imali između 25 i 30 godina bili su u manjini, a oni između 30 i 40 godina starosti, a naročito oni još stariji, bili su prava rijetkost do mobilizacije 1944. godine. Do proljeća i ljeta 1944. godine, 75 posto pripadnika NOP-a bili su omladina između 16 i 21 godine života. U ratu je poginulo oko 80.000 članova SKOJ-a, tj. omladine do navršene 18 godine života. 

Od 212 poginulih narodnih heroja (proglašenih do 1951. godine) 90 posto je bilo mlađih od 23 godine. Dalje, mladi ljudi bili su i na najvišim funkcijama uključujući i vodstvo NOP-a (izuzimajući Tita, koji je 1941. godine imao 49 godina). Npr. Edvard Kardelj imao je 31 godinu, Aleksandar Ranković 32, Milovan Đilas 30, Vladimir Bakarić 29, Boris Kidrič 29, itd. 

(Sutra: Kakav je odnos "svetosavlja" prema granicama i teritoriji srpske države, pa i prema BiH?)

*Napomena: Knjiga "Profili neprijatelja Bosne i Hercegovine (sinteza 20. vijeka) – Bakamlučki eseji o ratu i miru" dostupna u knjižarama "Svjetost Commerce" u Sarajevu i Mostaru, te  knjižari "Mutevelić" u Mostaru).

O autoru
Đenan Galešić (Mostar, 1972.), studirao je i diplomirao na Pravnom fakultetu, te magistrirao historiju na FHN, niverziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru. Polje njegovih akademskih zanimanja i posvećenosti su: historija Bosne i Hercegovine (sa naglaskom na njen pluralni religijski identitet), procesi osvješćivanja naroda zapadnog Balkana u nacijskom smislu, odnos religijskih naslijeđa prema razvoju nacionalnih ideologija na zapadnom Balkanu, te svi oblici postojanja bosanskohercegovačke države u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sa posebnim akcentom na razobličavenje i razotkrivanje onih aspiracijskih ideologija iz bosanskog susjedstva koje su baza i temelj nastanka pokreta i njihovih nosilaca, kojima su bosanskohercegovačka država i bosanskohercegovački narod, te njegovo vjekovno pluralno postojanje, glavna smetnja u ostvarenju ciljeva: nacijskog homogenog i "čistog" jedinstva, te cijepanje i prisvajanje bosanskohercegovačke historijske državne teritorije. Galešić je od 1993. godine profesionalno angažovan u obavještajno-sigurnosnom sistemu Bosne i Hercegovine.  Oženjen je i otac dva sina. Živi i radi u Mostaru.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.