Amir Misirlić: Ko rek’o? Brena rekla

Ima jedan stari vic. Mnogi ga znaju, ali je vrlo ilustrativan za ovo o čemu želim govoriti pa ću ga ponovo ispričati. Dakle, otvorio se u šumi diskont pića. Ožednile životinje i stale u red. Otegao se red, ali svi strpljivo čekaju. A onda dolazi medo i počne da se gura preko reda. Zeko, već iznerviran čekanjem, podvikne "Halo, papak, ne može preko reda!". Okrene se medo, oči mu krvave, pa pita: "Ko je to rekao?"

Piše:Amir Misirlić

Životinje u strahu gledaju ispred sebe i niko ne progovara. Ćuti i zeko i medo uđe preko reda i kupi što je već naumio. Došao i zeko na red. Negdje predveče. Kupio gajbu pive, sjeo ispred prodavnice i negdje oko ponoći, kad je „smirio“ gajbu, sjeti se da treba nešto da kaže. I praznini oko sebe, pustoj šumi poruči: "Šta ko rek’o? Zeko rek’o".

Tako to izgleda kad do naknadne pameti i naknadne hrabrosti dođe Lepi Zeko. A kako to izgleda kad se desi Lepoj Breni vidjeli smo kad je objavila novu pjesmu i videospot bratstvojedinstvenog naziva Zar je važno da l’ se peva ili se pjeva? Ako mene pitaš Fahreta, nije važno. Ali je važno KAD se pjeva ta poruka iz naslova tvoje pjesme.

Pjevaš je, srećo, s nekih tridesetak godina zakašnjenja. U vrijeme kada takve hipi parole zvuče i otrcano i otužno i neuvjerljivo iz usta nekoga ko ih nije pjevao kad je bilo vrijeme za to. Puno ljepše od Brene to su, baš prije trideset godina, na zagrebačkom festivalu 1988. godine uradili Jasmin i Nešo. Dvojica momaka s gitarama koji su se tada pojavili i nikad više. Oni su tada otpjevali pjesmu Vozovi, vlakovi u kojoj su pozvali Pesma neka pjesma bude, a u narednoj strofi Pjesma neka pesma bude. I još su u pjesmi uputili izazov zagovornicima podjela "neka mi neko pokaže znak, gdje voz se pretvara u vlak".

Nije ta pjesma ništa promijenila niti je spriječila zlo. Ali jeste njih definirala kao zagovornike dobrote u vrijeme kada dobrota nije bila u modi. U vrijeme kada za Lepu Brenu nije bilo dileme da "pesma treba pesma da bude". A sada bi da zaigra na kartu patetike i sada bi, kao u vrijeme najveće svoje popularnosti, da na prostoru svog potencijalnog tržišta svakoga pomalo zadovolji. Ma koliko to patetično bilo siguran sam da će mnogi ovdašnji da se usprave na zadnje noge i mahnu repom na ovakvu njenu poruku. Još samo fali da upita Ko nas, bre zavadi? pa da izmami pokoju suzu u bosanskom oku.

Hvala lijepo. Ovaj put bez mene. Svako je imao priliku da se legtimiše po pitanju vlastite ljudskosti početkom devedesetih. Za Brenu nikad nije bilo dileme da li da peva ili da pjeva. Od samog početka je pevala. I nemam ništa protiv toga. Poštujem svačije pravo na izbor. Može neko i da zakasni trideset godina na putu do shvatanja da nije važno je li pesma ili pjesma. Može da zakasni, ali neka ne očekuje da ću ja da ga čekam. I na kraju da odgovorim vrlo jasno. Nije važno da l’ je pesma ili pjesma. Sve dok je ne pevaju ili ne pjevaju osobe poput Lepe Brene.