Aleksandra Petrić: O nasilju prema muškarcima

Pred prošle lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, imala sam priliku razgovarati sa lokalnim političarem koji se kandidovao za gradonačelnika. Između ostalog, pričali smo i o pomoći koja je nužna ženama i djeci koja su izložena nasilju u porodici i koliko je važno da lokalna zajednica prepoznaje i podržava njihov oporavak i povratak u život bez nasilja. Govorio je ozbiljno, imala sam utisak da razumije zašto je nasilje javni problem na koji javne institucije trebaju i moraju imati odgovora, da se moraju aktivno i stalno angažovati da se nasilje spriječi i suzbije i da pruže pomoć onima kojima je potrebna. Razmišljala sam kako je dobro da u politici ima ljudi poput njega i da su stvarne promjene na dohvat ruke sa razvijenom sviješću onih koji donose odluke.

A onda se šeretski nasmijao i izjavio: „Kažite mi, a gdje su nam sigurne kuće za muškarce, šta ćemo sa onima koji imaju problem sa nasilnim ženama“? Kao da priča dobar vic koji je predhodnu noć čuo u kafani uz pivo, i jedva čekao priliku da ga istovari pred nekoga ko će se isto tako dobro zabavljati.

Meni nije bilo smiješno. Ni tada, niti nebrojeno puta prije i poslije toga kada sam bila izložena identičnim konstatacijama, ili varijacijama na temu.

Jer nije on jedini. Širom ove zemlje i preko njenih granica muškarci ismijavaju razne oblike nasilja kojima su izloženi drugi muškarci i čine da ono ostaje dobar vic, a ne stravična stigma, predrasuda koja se održava zahvaljujući društvenim stavovima o očekivanim ulogama i prihvatljivom ponašanju muškaraca i žena, zabranjena tema o kojoj se ne govori ozbiljno i mimo kontra reakcije na stalno rastuće nasilje prema ženama i djevojčicama. I muškarci su žrtve, i oni pate i postoje takođe nasilne žene koje maltreriraju muškarce. I tu se sve završava. Uz ovu konstataciju ima veoma malo podataka, nema politika niti mjera, analize o uzrocima i posljedicama nasilja su veoma rijetke, nema programa edukacije, ohrabrivanja i podrške žrtvama da nasilje prijave, da potraže i dobiju razumijevanje i adekvatnu pomoć.

Osim nasilja u porodici, muškarci mogu biti izloženi seksualnom nasilju, zlostavljanju, mučenju, prisilnom obrezivanju i drugim oblicima sakaćenja, ubistvima, nasilju koje se vezuje sa njihovim rodnim i seksualnim identitetom. U istraživačkom izvještaju o seksualnom nasilju prema muškarcima i dječacima u Bosni i Hercegovini i Šri Lanci, koji je pripremio Pravni fakultet Univerziteta u Los Anđelesu, navodi se podatak od oko 3.000 muškaraca i dječaka koji su bili žrtve silovanja tokom rata u BiH. Izvještaj koji se bavi problemom seksualnog nasilja prema muškarcima i dječacima u ratu u Siriji, koji je objavio UNHCR krajem 2017. godine ističe da je između 19 posto i 27 postoispitanih muškaraca izbjeglica potvrdilo da su bili izloženi neželjenom seksualnom kontaktu i uznemiravanju u djetinstvu, a grupa žena u izbjegličkom kampu u Jordanu je potvrdila da je između 30 postoi 40 posto odraslih muškaraca bilo izloženo seksualnom zlostavljanju tokom zarobljeništva u Siriji.

Studija o stavovima javnosti o nasilju prema muškarcima u porodici u Evropskoj Uniji provedena 2016. godine na uzorku od gotovo 30 hiljada građana i građanki starijih od 15 godina ukazuje da njih 24% smatra da je ova vrsta nasilja prilično česta, dok 5% smatra da je veoma česta. Dostupne zvanične statistike o nasilju u porodici u Republici Srpskoj, koje vodi Ministarstvo porodice omladine i sporta navode da su od ukupnog broja evidentiranih žrtava nasilja u porodici u posljednjih šest mjeseci 2017. godine oko 17% bili muškarci i dječaci, a počinioci su sinovi i očevi žrtava, dok je 6% muškaraca bilo izloženo nasilju u porodici koje su počinile supruge ili bivše partnerke.

Ove, veoma rijetke i ograničene podatke ne prate informacije o tome koliko se muškaraca i dječaka obratilo za pomoć i dobilo bilo kakvu podršku javnih institucija, niti su profesionalci i profesionalke koje rade u ovim insitucijama obučene da prepoznaju znakove nasilja i pruže pomoć preživjelima. Nasilje prema muškarcima ostaje skriveno patrijarhatom i mačoističkim očekivanjima, a muškarci i dječaci koji su ga preživjeli nevidljivi, kako u svom životnom okruženju, tako i u očima sistema koji nastavlja da ignoriše i zanemaruje svoju odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja, kako prema prema muškarcima i dječacima, tako i prema ženama i djevojčicama.

Važno je takođe govoriti o čestim percepcijama javnosti da ženske organizacije i aktivistkinje koje se bave problemom nasilja prema ženama i djevojčicama i pružaju podršku i pomoć preživjelima negiraju problem nasilja prema muškarcima, što je daleko od stvarnosti. Istina je da se dok pišem ove redove, veliki broj dječaka krije zajedno sa majkama i sestrama iza zidova sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini i drugdje i čeka na svoj život slobodan od nasilja.

Istina je i da, kao i u vezi sa problemom nasilja prema ženama, odgovornost za sprečavanje i suzbijanje nasilja prema muškarcima jeste na društvu, institucijama, zajednicama, građankama i građanima. Svi zajedno smo krivi što nasilje prema muškarcima ostaje vic uz koji se glasno smiju drugi muškarci, od političara sa početka moje priče, do dokonih kladioničara, uz svakodnevno popunjavanje tiketa.

Društvo u kojem živimo podržava, održava, promoviše, stigmatizira i ignoriše nasilje. I njime manipuliše, pravdajući ga patrijarhalnim naslijeđem koje je nemoguće iskorijeniti jer smo mi takvi. Ismijavamo žrtve, žene i muškarce, jer su dozvolile i dozvolili da postanu i ostanu žrtve.

Jer je tako mnogo lakše. I nismo odgovorni da učinimo nešto dok god je krivica na drugoj strani, sve dok žrtva i meta nisam ja. Odustajemo od mogućnosti da živimo u svijetu koji bi mogao da izgleda mnogo drugačije i bolje.

Sve dok ne dođu i po nas.