Akademik Slavo Kukić: Ko je najviše profitirao sporazumom Vučića i Hotija

Radiosarajevo.ba
Akademik Slavo Kukić: Ko je najviše profitirao sporazumom Vučića i Hotija

O razgovorima u Washingtonu, i sporazumu Srbije i Kosova, ovih se dana dade svašta i čuti i pročitati. Zanemarimo ono što je srbijanskom predsjedniku krunski dokaz američke naklonosti, a što je – posebice priča o olovci i ključevima Bijele kuće – predmet nušićevske obrade. No, neki detalji zavrjeđuju osvrt.

Piše: Slavo Kukić

Pita li se, primjerice, američkog predsjednika, u Washingtonu je napravljen „historijski“ sporazum, kojim je, tako ga razumjeh, sigurnijim učinjen čitav svijet. A isti su, mislim na apostrofirani sporazum, premijer Hoti i još neke prepoznatljive kosovske ličnosti doživjeli kao korak prema međusobnom priznanju i dviju balkanskih zemalja.

Titovo vrijeme

No, pita li se srbijanskog predsjednika, u Trumpovu predsjedničkom uredu premijera Hotija nije ni bilo. I nije potpisan nikakav trilaterarni, nego sporazum između Srbije i SAD – i to sporazum koji svjedoči o poštovanju kakvo od Amerike, baš tako reče, nije doživljavano čak ni u Titovo vrijeme.

A Kosovo? Bog s vama, uzvraća Vučić. Kao dio Srbije ono nije subjekt međunarodnoga prava pa ne može biti ni potpisnik jednog međunarodnog ugovora. Ako je, pak, tako, to može značiti samo jedno – da je u Bijeloj kući, za ljubav Vučiću, Trump odustao i od američkog priznanja Kosova.

Washingtonski sporazum je, na način kako ga protumači Vučić, doživio i njegov banjalučki pobočnik. Koji je zbog najnovije srpske „pobjede“, kako to zadnjih sedam-osam godina i inače čini, prvi i likovao. I prvi čestitao za najnoviji „bilaterarni“ srbijansko-američki „diplomatski paket“. I to ne samo Vučiću nego i Trumpu, onom istom čiji se potpis na najnoviju američku crnu listu, na kojoj je ime i „prvog Srbina“ zapadno od Drine, još uvijek nije dobro ni osušio.

Vučićev manipulativni trik bi, barem što se građana Srbije tiče, možda i imao neku težinu da ih, o onome što se u Washingtonu dogodi, nije izvijestio i specijalni izaslanik Bijele kuće za dijalog Srbije i Kosova. A on je, maksimalno pojednostavljeno, bio nemilosrdan – i prema manipulativnim driblinzima srbijanskog predsjednika i prema banjalučkom guranju u kola njegovim lažima. Srbija, pojasni Grenell, sa SAD nije potpisala ništa. Naprotiv, sporazum o međusobnoj suradnji su potpisali Srbija i Kosovo. A Trumpov potpis je samo garancija da će oni, Srbija i Kosovo, raditi zajedno na sprovođenju onog što i potpisaše.

A to, onda, čitavoj priči daje drugo, zapravo značenje potpuno suprotno onom koje javnosti servira predsjednik Srbije. Sporazum s Kosovom, još konkretnije, znači i njegovo međunarodno priznanje od strane Beograda. Jer, sporazume potpisuju isti. A potpisom na njega Vučić je priznao da mu je kosovski premijer isti. Jednak. Al pari. Ili prevedeno, da je Kosovo al pari Srbiji. Dakle, država.

Tko je u Washingtonu prošao bolje, i što je tamo potpisano, danas nije nikakva tajna. I zato, zaludu trijumfalizmi i Vučića i Hotija. Jer, potpisano je javnosti dostupno. I iz njega je jasno da Amerika nije upirala u kola ni jednog ni drugog. Niti je s washingtonskim sporazumom Kosovo bliže priznanju od strane Srbije, niti Srbija pustoj želji da svoju bivšu pokrajinu ponovo dobije. Privodeći njihove poglavice Amerika je, hoću reći, razmišljala kao i inače. Isključivo, dakle, o vlastitim interesima. Jasno je, potom, da su se i Vučić i Hoti u blatu valjali zbog kalkulacija američkog predsjednika. Zbog računice mu kako bi i taj sporazum mogao biti uteg na vagi njegove utrke za drugi predsjednički mandat.

Pogledajmo, uostalom, što su dobili Srbija i Kosovo, a što Trump, što Amerika. Osim što su se još jednom obvezali na poštovanje sporazuma koje su i do sada potpisivali – u vezi s prometnim povezivanjem prije svega – u Washingtonu su tome dodali i još neke zajedničke akcije u sferi prometne infrastrukture. Apstrahira li se to, a ne vidim razloga zašto to ne bi mogli učiniti, pažnju zaslužuje još samo dio kojim se zadržava postojeća rovovska ukopanost u odnosima dviju država. Kosovo se, još konkretnije, obvezalo slijedećih godinu dana ne tražiti novo članstvo u međunarodnim organizacijama, a Beograd da u istom periodu neće voditi kampanju za nepriznavanje ili povlačenje već iskazanog priznanja svojih kosovskih susjeda.

No, koliko će sve to biti poštivano? Bojim se, ili malo ili nikako! Uostalom, s Kosova već dolaze signali da bi sporazum mogao ostati bez suglasnosti parlamenta zbog dijela koji se odnosi na dijeljenje jezera Gazivode sa Srbijom. A bez zelenoga svjetla kosovskoga parlamenta i u Washingtonu potpisano znači koliko i lanjski snijeg.

Što, međutim, potpisanim sporazumom dobiva SAD? Mnogo! I to ne samo SAD nego i Trump osobno. Američkoj korporaciji za međunarodno financiranje i EXIM banci je, počnimo s tim, osiguran dugoročni financijski ekskluzivitet na prostoru dviju zemalja, i to na projekatima koji su – a u Washingtonu su doslovce pobrojani – i financijski i geopolitički zanimljivi svim centrima svjetske moći. Potpisanim sporazumom ih je, drugim riječima, Trump „bezecirao“ za američki kapital.

I Vučić i Hoti su, potom, prihvatili obveze koje – što bi moglo izazvati nesanicu prije svega u Beogradu – znače stratešku orijentaciju na SAD. Obvezali su se, naime, diverzificirati svoje zalihe energije. Kazano narodskim jezikom to znači oduzimanje ekskluziviteta Rusiji u snabdijevanju Srbije plinom i orijentaciju prema Trans-atlantskom plinovodu koji je izraz američkog interesa. A da bi to moglo izazvati potrese između Beograda i Moskve uopće nije upitno. Uostalom, na to upućuje i posprdan komentar glasnogovornice ruskog ministarstva vanjskih poslova o Vučiću u američkoj „magarećoj klupi“.

I Srbija i Kosovo su se, da ne zaboravim, pred Trumpom obvezali da će „zabraniti upotrebu 5G opreme koju isporučuju nepouzdani dobavljači“ te da će, tamo gdje je već instalirana, takvu opremu i ukloniti. Kosovo, koliko znam, ovom obvezom neće biti specijalno pogođeno. Za Srbiju se, međutim, to ne može reći. Jer, obveza podrazumijeva prekidanje poslovnih veza s Kinom i njezinom kompanijom Huawei, koja se specijalizirala u području telekomunikacija i najozbiljnija je konkurencija američkim multinacionalnim kompanijama. A to, onda, znači dovođenje pod znak pitanja i svega ostalog – a toga ima do mile volje – što je u odnosima s Kinom do sada ostvareno.

Nikakve veze ni s kosovskim, ni sa srbijanskim, nego isključivo s interesom SAD, nemaju ni obveze u vezi s Izraelom. Sporazumom se, podsjetit ću, predviđa da će Kosovo i Izrael uspostaviti diplomatske odnose – pri čemu će Izrael priznati Kosovo, a ono, zauzvrat, uspostaviti svoje veleposlanstvo u Jeruzalemu. Istodobno, međutim, osporavanje priznavanja Kosova je jedna od srbijanskih svetinja, zbog koje je angažirala cijelu svoju diplomaciju. I utoliko je teže razumjeti da je Srbija takav sporazum, ne samo blagoslovila, nego je, vjerovali ili ne, zbog izraelskog priznanja Kosova preuzela obvezu da i svoje veleposlanstvo u Izraelu preseli u Jeruzalem. Da, dakle, učine ono što ne želi čitav svijet. Što je, još konkretnije, uz SAD učinila jedino Gvatemala – a i ona mimo vlastite volje dakako.

Doda li se tome, na koncu, pristajanje na zahtjev Trumpa da se Hezbollah tretira terorističkom organizacijom, nema dvojbi da budućnost odnosa s arapskim svijetom, posebno onih koje je izgradila Srbija, neće biti ni približna odnosima koje je imala do sada. Ali, što američkom predsjedniku znači mišljenje tog svijeta? Ništa! I stoga neće ni prstom maknuti da ga uvjeri u dobre namjere. No, učinit će sve da smanji razinu frustriranosti svojih evropskih partnera. I stoga je u Bruxelles poslao jednog od najpouzdanijih suradnika sa zadatkom da ih uvjeri kako i one same kod srbijanske i kosovske delegacije za washingtonski sporazum trebaju lobirati.

Hoće li sve to imati težinu i u Trumpovom pokušaju da obnovi svoj predsjednički mandat ostaje za vidjeti. No, nije upitno da se sa sporazumom neće proslaviti i njegovi balkanski partneri. Uostalom, zbog washingtonskog potpisa bi kosovskom premijeru mandat mogao biti kraći no što je sam predviđao. A ruku na srce, Tantalove muke bi sa svojim istočnim partnerima, Kinom i Rusijom, prolaziti mogao i srbijanski predsjednik. Hoće li one biti i razlog njegova definitivnog zaokreta prema drugim geografskim meridijanima? I prema drugim centrima svjetske moći? Prema Washingtonu i Bruxellesu prije svega?

Ne znam. Ali, znam da to pitanje muči i njegova banjalučkog logističara. Jer, u tom slučaju mu ostaju dvije mogućnosti – da, neovisno o tome što je njegov „brat Srbin“ promijenio „ćurak“, a kako bi spasio vlastitu kožu, nastavi s iskazivanjem vjernosti pravoslavnoj ruskoj braći ili da pakira kofere i traži novo mjesto pod suncem. Na kojem bi koliko-toliko zaštićen bio bar od nemilosrdnih zakonskih paragrafa – onih iz Kaznenog zakona BiH dakako.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak