Problem tipfelera: Zašto je tako lako previdjeti vlastite greške u pisanju?

Konačno smo završili s pisanjem članka. Znojimo se oko izbora riječi i njihove organizacije kako bi najučinkovitije prenijeli poruku teksta. "Češljamo" tekst u potrazi za tipfelerima i sigurni smo da smo ih sve ispravili. No prvo što čitatelji zamijete nije impresivna organizacija riječi i važna poruka članka nego tipfeler kojeg smo previdjeli u četvrtoj rečenici.

Tipfeleri sabotiraju tekstove. Ono što je još više frustrirajuće je da su u pitanju riječi koje najčešće znamo pravilno napisati. Ako smo sami svoji najveći kritičari, zašto nam izmiču ove male iritantne pogreške?

"Razlog za to nije to što smo glupi ili nemarni, nego zato što radimo nešto vrlo pametno", objašnjava psiholog Tom Stafford sa Sveučilišta Sheffield koji se bavi proučavanjem tipfelera.

"Kada nešto pišemo, nastojimo prenijeti neko značenje, a to je zahtjevan posao", dodaje Stafford.

Kao sa svim zahtjevnim zadaćama, mozak generalizira s jednostavnijim, sastavnim dijelovima (poput slaganja slova u riječi i riječi u rečenice) kako bi se fokusirao na zahtjevnije zadatke poput slaganja rečenica kako bi se izrekla nekakva ideja. "Ne zamjećujemo svaki detalj – ljudi nisu računala. Umjesto toga, usvajamo osjetilne informacije, kombiniramo ih s onime što očekujemo i iz toga izvlačimo značenje.

Kada čitamo nečiji tekst, ovo nam omogućava da brže shvatimo poruku i značenje. Kada provjeravamo vlastiti tekst u potrazi za tipfelerima, mi već znamo poruku koju želimo prenijeti. Zbog toga što očekujemo da je poruka već izrečena u tekstu, lakše zanemarujemo kada neki dijelovi nedostaju. Mi ne zamjećujemo tipfelere jer je ono što vidimo na ekranu drugačije od verzije koja postoji u našoj glavi.

Uopćavanje ili generaliziranje je najvažnija karakteristika svih zahtjevnih zadaća koje naš mozak obavlja i slična je načinu na koji naš mozak radi mapu poznatih mjesta kombinirajući prizore koje vidimo, mirise i osjećaje. Ovakva mentalna mapa oslobađa mozak od razmišljanja o tim stvarima. Ona ponekad radi protiv nas. Najbolji primjer je situacija u kojoj se na putu do prijatelja provezemo pored radnog mjesta jer jedan dio puta do prijatelja uključuje našu dnevnu rutu do posla. Postajemo slijepi na detalje jer naš mozak funkcionira instinktivno.

Ovo objašnjava i zašto čitatelji uočavaju tipfelere. Čak i ako u tekstu koristimo riječi i fraze s kojima su i čitatelji upoznati, njihovi mozgovi su na ovom "putovanju“ kroz tekst prvi put i obraćaju više pozornosti na detalje jer ne znaju što ih na kraju "puta" očekuje.

[instagram]https://www.instagram.com/p/Cp2oQ9IqUlI/?utm_source=ig_web_copy_link[/instagram]

No čak i ako ovakvo generaliziranje utječe na zapažanje tipfelera u tekstu, ljudi su poprilično uspješni u uočavanju svojih grešaka. Prema istraživanju Microsofta, backspace je treća najkorištenija tipka na tastaturi. Ljudi koji mogu tipkati ne gledajući u prste i tastaturu znaju da su napravili pogrešku čak i prije nego što se ona pojavi na ekranu. Njihov mozak toliko je navikao na pretvaranje misli u slova da ih upozorava kada naprave i najmanju grešku poput stiskanja krive tipke na tastaturi.

Takvi ljudi tipkaju oslanjajući se na podsvjesnu mapu tastature koju imaju u glavi. Dok pišu, njihov se mozak instinktivno priprema za sljedeći potez. No postoji malo zakašnjenje između signala da stisnu tipku i stvarnog stiskanja tipke. U tom kratkom trenutku, mozak ima vremena obraditi signal koji je pokrenuo prste i reći im kakav je "osjećaj" kada je pogođena prava tipka. Kada osjeti pogrešku, mozak prstima šalje signal koji ih usporava, davajući im vremena da se prilagode.

Kao što svaki daktilograf zna, tipkanje je prebrza radnja da se prst preusmjeri kada je već krenuo stiskati pogrešnu tipku. Kada lektoriramo neki tekst, pokušavamo prevariti mozak da ga čitamo prvi put. Ako želimo učinkovitije pregledavati tekstove u potrazi za tipfelerima, Stafford preporuča da ga učinimo što neprepoznatljivijim pomoću, primjerice, mijenjanja boje slova, piše Geek.

"Kada ste naučili nešto na određen način i u određenom obliku, teško je vidjeti detalje bez da se ono vizualno promijeni", zaključuje Stafford.