Petljanac, prevrtljivac, kukavica, izdajica

Ruska državna korporacija „Rostex“ ulazi u Repubiku Srpsku. Djelatnost korporacije je proizvodnja i izvoz visokotehnoloških industrijskih proizvoda za civilne i vojne namjene. Sastoji se iz više od 700 vojnih organizacija koje su trenutno dio 11 holding kompanija koje rade u vojno-industrijskom kompleksu i tri holding kompanije koje su dio civilne industrije.

Ministar privrede i preduzetništva Republike Srpske (RS) Vjekoslav Petričević u Moskvi je potpisao memorandum o namjerama za saradnju u oblasti tehnološkog razvoja i inovacija sa ruskim predstavnicima i tim povodom rekao: "Kontakti koje smo uspostavili sa ruskim kompanijama će omogućiti razmjenu iskustava, razmjenu osoblja, zajednički dizajn, proizvodnju i implementaciju visokotehnoloških dobara i usluga". Portfolio „Rostexa" uključuje brendove kao što su Koncern Kalašnjikov, Avtovaz, Kamaz, Ruski helekopteri...

Ova vijest, sasma posebne težine, dolazi u vrijema kada član Predsjedništva Bosne i  Hercegovine Milorad Dodik uporno ponavlja da neće biti slanja ANP-a (Godišnjeg nacionalnog plana) u središte NATO-a. Istodobno, prijeti otkazivanjem sporazuma o Oružanim snagama BiH. Tu je i izjava ministra odbrane Republike Srbije Aleksandra Vulina kako "Republika Srpska nema vojsku, ali je ima srpski narod".

Dodik nastavlja sa još jednom radikalnom promjenom političkog stava. Prevrtljivost je jedna od njegovih  karakteristika.

Od ijekavice do ekavice - Mijenjajući maternji ijekavski u ekavski izgovor, Dodik je poslao dvije poruke. Prva - govorim ekavicom jer tako govori većina mojih sunarodnika a utvrđena je kao ustavna i službena jezička kategorija u "matici" Republici Srbiji. Druga - ovim dokazujem da  nisam nekakav bosanski Srbin već samo Srbin.

Ijekavica je i dalje izgovor Radiotelevizije Republike Srpske i drugih ključnih medija u tom entitetu, među njima i Nezavisnih novina. Ijekavicu s kojom su progovorili i dalje se služi većina Srba u "Srpskoj" i BiH. Naravno, temeljno je pravo čovjeka da koristi jezik i izgovor koji želi, osim kada ga na to obavezuju zakonske norme.

Prelazak s ijekavice na ekavicu je izraz inferiornosti, podilaženja, gubitka samopoštovanja i kulturni samozaborav u ime velikosrpske ideje. To je samoiskorijenjivanje iz svoje bh. baštine. Na geopolitičkoj ravni to je usmjereno ka promjeni historijskog identiteta te etničke skupine, odricanje od bosanskohercegovačke odrednice zarad pripadanja isključivo vaskolikom srpstvu. U krajnjem, moglo bi se reći da se time Dodik i slični svojevoljno odriču prava na Bosnu i Hercegovinu.

Slijedom neraskidivosti velikosrpske opsesije i Srpske pravoslavne crkve, Dodik preobraženije dokazuje učestalim rukoljubljenjem patrijarha Irineja. Od gorljivog ateiste, kojeg su vrlo nervirali sveštenici, postao je vjernik pripravnik.

Predsjednik paradržave RS-a Radovan Karadžić odlikovao je Dodika najvišim priznanjem. Dodik se u "demokratskoj fazi" zalagao da svi odgovaraju za ratne zločine ma ko bili. Posljednjih godina potpuni obrat. Slavi Radovana Karadžića, Ratka Mladića i druge haške optuženike, negira genocid.

Od patriotizama do izdaja - Dodik se javno ili diskretno iskazivao kao patriota u tri varijante. Najprije kao Jugosloven. Bio je i član Stranke reformista Ante Markovića. To jugoslavenstvo je izdao činjenicom da je bio poslanik ratne Narodne skupštine paradržave Republike Srpske. Naime, tako je stao uz velikosrpsku agresiju koja je bila ključni faktor krvavog rasturanja SFRJ.

Njegovo velikosrpsko domoljublje imalo je prekid kada je, uz ostalo, bio član bosanskohercegovačke vlade u sjeni kao alternative vlasti nacionalnim strankama. Privrženost bh.državi pokazivao je sve do pada tzv. Aprilskog paketa.

Od tog vremena do danas omalovažava, osporava i negira bh.državu kojoj je, eto, i na čelu. Dodik sistematski djeluje suprotno Mirovnom sporazumu i protivno Ustavu BiH što je ništa drugo do izdajstvo, bar u političkom i moralnom smislu.

Izdajicom ga je smatrao ne mali broj njegovih velikosrpski nastrojenih sunarodnika zbog pristajanja na postdejtonsko jačanje državne vlasti i podržavanja evroatlantskih integtracija.

Dodik je izdao i Amerikance koji su ga instalirali u politički vrh kao predvodnika demokratske alternative srpskom nacionalizmu. Izdao je i sam sebe nebrojeno puta, podržavajući opcije koje su dobile i zakonsku i međunarodnopravnu snagu pa odustajao od njih. Kao hronični petljanac, vazda tvrdi da je neko drugi kriv za ono što je uradio. I u svaku svoju mućku uspješno uvlači  entiteski parlament i vladu.  

Od bogataša do bezdušnika - Dodik je iznevjerio i najveći broj građana Republike Srpske. I tamo je formirana političko-poslovna sprega bazirana na korupcionaško-klijentelističko-nepotističkim principima. Na jednoj strani je uzak krug bogataša i uhljeba, a na drugoj ogromna većina koja s bori da preživi, uz sve veći odliv mladih i radno sposobnih ljudi. Entitet je sve zaduženiji, zato Dodiku treba pristup državnim i resursima Evropske unije.

Dodika u RS-u optužuju za ratno profiterstvo, bio je poznat kao Mile Ronhil. On to negira navodeći da je u ratu godinu dana bio i šef policije na banjalučkom aerodromu. Tamošnja opozicija i mediji što su im skloni ukazivali su na više profitabilnih afera s mogućom krimogenom pozadinom, a koje su dovođene i u vezu s Dodikom, pa i u Srbiji. Međutim, ni jedan postupak nije pokrenut protiv njega. Strahujući od pravosuđa na razini države, Dodik vodi stalnu borbu protiv tih institucija. Ono što je sigruno jeste da su Dodik i njegova porodica izuzetno imućni.

Uz socijalnu neosjetljivost (samo pazi da boračku i penzionersku populaciju ne okrene protiv sebe), Dodik je u slučaju Davida Dragičevića pokazao besprimjernu bezdušnost. Ubijen je mladić, istraga lažirala nalaze i dokaze, a sve odgovorne Dodik zaštitio. Zato je prosteste zbog zataškanog ubistva, uz sramotnu pomoć poslušnih medija, pretočio u tezu o uroti protiv RS-a i njega lično "plaćenićkih" nevladinih organizacija, opozicionara izdajnika i zapadnih ambasada.

Zagušio je proteste, još jednom nadvladao opoziciju, režim učinio još rigidnijim.   

Od američkog favorita do ruskog poslušnika - Nakon Daytona došlo je do podjele među političarima u RS-a. Biljana Plavšić je oformila Srpski narodni savez i pokrenula saradnju sa Socijalističkom partijom i Savezom nezavisnih socijalemokrata (SNSD) Milorada Dodika. Podržale su ih SAD. Nakon prijevremenih parlamentarnih izbora 1997., SDS je izgubio većinu u Narodnoj skupštini, a Dodikov SNSD dobio je dva zastupnika. Ipak, Plavšić je imenovala Dodika mandatarom, a on je uspio oformiti vladu u siječnju 1998., uz podršku zapadnih država, visokog predstavnika i bošnjačkih zastupnika.

Plavšić je otišla s političke scene, osuđena je u Hagu i odslužila kaznu. U zaleđu nastavka Dodikove karijere je bio tadašnji visoki predstavnik Carlos Westendorp, koji je branio njegov položaj predsjednika vlade. Dodik je u tom vremenu lojalan bh. državi i evroatlantskoj integracijskoj opciji.

Potom pravi zaokret koji je, uz ostalo, pratila prijetnja referendumom o otcjepljenju, a za što ne postoji ustavna usnova. Oktobra  2017. Narodna skupština RS-a donosi rezoluciju o vojnoj neutralnosti Republike Srpske. Ustavni sud tog entiteta je ukazao da je to politički akt bez pravne snage. Rezolucija ne može biti iznad Zakona o odbrani BiH, koji je nedvosmisleno za članstvo u NATO i odluka Predsjedništva BiH u tom smjeru.

Sada je čvorna tačka (ne)uspostave Vijeća ministara BiH (ne)slanje ANP-a u NATO. Paradoksalno, predsjednica radne grupe za izradu ANP-a bila je Ana Trišić-Babić, tada zamjenica ministra vanjskih poslova, a sada Dodikova savjetnica?!     

Stanje u BiH i formalističko djelovanje SAD i EU ovdje, iskoristila je Rusija. Njena penetracija u BiH po svim osnovama je sve agresivnija. Dodikov despotski profil izvrsno se slaže sa (geo)politčkom filozofijom Kremlja.

Evo šta sam prije 24 godine napisao, uz ostalo, u komentaru Rusija ovdje (Oslobođenje, 15. 8. 1995., preneseno u knjizi Bosna i Hercegovina u žiži nezavršenih ratova, Media centar, Sarajevo 2017.):

"Prije godinu i po, kada je uspostavljena zona isključenja teškog naoružanja oko Sarajeva, tv-stanice učinile su slike koje se ne zaboravljaju. Ruski vojnici s oznakama UN i sa tri ispružena prsta. Slijedilo je ljubakanje s četnicima, žderanje pečenih volova, opijanje i svakojako orgijanje pravoslavne bratije (...) Sreli su se tada i Rusi sa Rusima u zločinačkim redovima. Pale su se posebno dičile ruskim dobrovoljcima i plaćenicima. 

 Agresora su pohodili, savjetovali i pomagali i vojni i drugi emisari iz Rusije. Sve vrijeme stiže podrška iz ruskog političkog miljea «velikoj Srbiji» (...) Rusko oružje je od početka u službi agresije i genocida u BiH. Uništeno i zaplijenjeno naoružanje neprijatelj je brzo nadoknadio najprije po ruskoj vezi (...) Sjedinjene Države i Evropska unija prihvatile su od početka ulogu Rusije na tlu negdašnje Jugoslavije kao podrazumijevajuću (...) Rusiji je, dakle, omogućeno puno uplitanje u «rat» i njeno «naseljavanje» na ovim prostorima. Nakon što su istjerani iz  Njemačke i zemalja «lagera», Rusi su se smjestili tamo gdje nisu mogli biti ni kad su bili najjači (...) Strateško rasprostiranje Rusije na Balkan znači novi element destabilizacije. S Rusima ovdje svijet je bliži globalnom ratu..."   

Gluho bilo!

Ruski ambasadori su redovno protiv zaključaka Vijeća za implementaciju mira (PIC) ako ima bilo kakve kritike RS-a i ismijavaju tu instituciju. Dodik najavljuje nove radikalne poteze ako njegov čovjek ne bude izabran na čelo VMBiH. Narodni poslanik SDS-a Nebojša Vukadinović tvrdi da je Dodik "uvijek pucao u prazno" i poentira:" To je 100 puta do sada pokazao. Da je kukavica koja se uvijek povlači čim ga neko pritisne". Sačekajmo 5. septembar i zbivanja nakon toga.

Bilo kako bilo, Milorad Dodik se doima kao politički robot upravljan komandama sa više mjesta, a koje ga nerijetko i zbune, čineći ga i nekontrolisanim. Dodik je čovjek koji je izgubio sebe.