(N)i država, (n)i protektorat, (n)i kondominij

Postizborna kriza u Bosni i Hercegovini dokazuje da dejtonski Ustav nije samo učinio državu nedjelotvornom i time inferiornom, već i da je nedemokratski i, u biti, antibosanskohercegovački.

Nastavljeno je distanciranje Republike Srpske od bh. države. HDZBiH je rječju za cjelovitu BiH inkorporiranu u Evropsku uniju i Sjevernoatlantski savez, a u praksi slijedi destruktivne namjere SNSD-a, na liniji reafirmacije "Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Međunarodni autoriteti, ma šta govorili i radili, BiH drže otvorenim pitanjem.

Kako se to odražava na ekonomsko-socijalno i psihološko stanje u društvu kazuju brojke. Od 2013. do 2019. godine zemlju je napustilo oko 300.000 ljudi, od toga pola u posljednje dvije godine. Statistika upozorava da u BiH dnevno umire 113 a rađa se 68 žitelja. Nastavi li se tako, u dogledno vrijeme biće više Bosanaca i Hercegovaca diljem planete nego li u domovini. Neznano je koliko ljudi umire šutke u siromaštvu i bez zdravstvene i socijalne zaštite. Ni koliko ljudi se ubije srameći se zbog stanja u kojem su a za koje nisu krivi. Zašto je BiH danas takva?

Država - Mirovnim sporazumom s kraja 1995. godine Bosni i Hercegovini je priznat državni međunorodnopravni kontinuitet. Ali joj je oduzeta odrednica Republika i data entitetu koji za taj naziv samo po jednom narodu nema nikakvog historijskog, etničkog i demografskog uporišta. To ime je dato tvorevini koja je nastala i traje kao negacija bh. državnosti.

Vojna, politička i međunarodna konstelacija nije bila povoljna za profiliranje izgleda bh. države kao perspektivne zajednice. Mirovni sporazum i time dejtonski Ustav BiH su uvažili posljedice agresije i najtežih zločina, sve do genocida, nad onima koji Srbi nisu, a, posebice muslimanima (Bošnjacima).

SAD su imale odlučujuću ulogu u prestanku ratovanja na prostoru negdašnje SFRJ. Ta intervencija je zaustavila i agresiju na BiH, najprije, od istočnih susjeda i, kasnije, u mnogo manjoj mjeri zapadnih.

Uvažavajući, uz zahvalu, dobre namjere SAD, treba imati u vidu sljedeće. Američka politička inicijativa i vojno djestvovanje bili su u službi obezbjeđivanja drugog mandata Williamu (Billu) Clintonu. Trebao mu je upečatljiv međunarodni uspjeh. Nedavno je knjigom dokumentovano da je taj mirovni posao trebalo da posluži i glavnom pregovaraču Richardu Hoolbruku u nastojanju da dođe do nikad dosegnut mjesta državnog sekretara SAD.

(Pred)ratni predsjedavajući Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović u startu je načinio stratešku grešku sa stanovišta državnih interesa. Naime, umjesto da u mirovnim pregovorima od prije rata do Dejtona bude čelnik države svih Bosanaca i Hercegovaca koji je hoće, svoju poziciju je sveo na razinu vođe SDA i predstavnika jednog naroda (mada ne cijelog). Tako, umjesto da za sagovornike ima samo šefove država pa i onih koji su vojno prisutni u BiH - Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, Izetbegović pregovara sa eksponentima aspiranata na prostor BiH, čelnicima SDS-a i HDZBiH-a. Generalno, delegacija BiH je u Daytonu bila nespremna i nesposobna da odgovori na taj historijski izazov.

Na razvoj stanja u državi i odnosima u društvu bitno su uticali ratno profiterstvo i pljačkaška privatizacija. U poraću, političari i stranke okrenuti su svojim interesima, djelujući na principima korupcije, klijentelizma i nepotizma. To je praćeno ovladavanjem polugama vlasti i društvenim resursima.

Protektorat - U postdejtonskom vremenu ključni je momenat odbijanje Aprilskog paketa - amandmana na Ustav BiH. Taj iskorak trebalo je da utre put bh. državi kao funkcionalnoj i samoodrživoj zajednici.

Amandmani su predviđali snaženje središnje vlasti i jednostavnije odlučivanje u najvišim organima, Vijeće ministara BiH bi imalo veće ingernecije i postajalo Vlada, država bi imala odlučujuću ulogu u ispunjavanju obaveza unutar integracije u EU, bio bi uveden Vrhovni sud BiH, sve odluke visokih predstavnika bile bi dio ustavnog sistema. Bila je predviđena i druga faza ustavnih promjena koja bi išla ka tome da država bude sve više građanske naravi.
Apriliski paket nije prošao - nedostajala su dva glasa. Odlučujući je bio stav Stranke za BiH Harisa Silajdžića kojem nije odgovarala uspostava jednog predsjednika i dva potpredsjednika BiH, jer bi bili birani u državnom Parlamentu. Silajdžić tu nije imao šanse spram kandidata SDA, a u neposrednim izborima da. Bio je popularan među Bošnjacima i izabran je u Predsjedništvo BiH po tadašnjim i sadašnjim normama. Ali, slijedi marginalizacija i njega i stranke koju je osnovao. Jednostavno, Silajdžić je davao prazna obećanja. Dakako, nije jedini.

Protiv Aprilskog paketa je bio i otcjepljeni dio HDZ-a, sada s dodatkom u nazivu - 1990. (osnivač Božo Ljubić, podržan tada od kardinala Vinka Puljića, a sada desna ruka Dragana Čovića), pa, među ostalim, i jedan član SDP-a.

Bosna i Hercegovina kreće u političku regresiju koja traje. Milorad Dodik okreće ploču sa bosanskohercegovačke na velikosrpsku stranu. Kasnije će izjaviti da u RS-u treba podići spomenik Silajdžiću.

Aprilski paket je imao izvrstan potencijal, pokazao je da se može doći do kompromisa od koristi za sve. I, još važnije, da su mogući radikalni konstitucionalni zahvati koji mijenjaju prirodu dejtonskog Ustava i državu izvode iz protektorske faze.

Pad Aprilskog paketa suštinski mijenja unutarpolitičku scenu, vraća je u (pred)ratnu psihozu. Amerikanci su rezignirali, što je dobro došlo i EU koja se ionako nikad ozbiljno nije ni bavila BiH. Slijedi pasivizacija visokog predstavnika koji je u početku odlukom Vijeća sigurnosti OUN i EU, istodobno, bio i specijalni zastupnik Evropske unije. Te funkcije su sada razdvojene, ali BiH nema ni od toga koristi.

Svjesni teškog invaliditeta dejtonskog ustavnog poretka, protektori su naknadno uspostavili bonske ovlasti i Vijeće za provedbu mira (PIC) od kojeg, takođe, nema nikakve koristi. Ključni faktori u evropskoj zajednici licemjerno poručuju da ne može BiH ići ka EU odlukama koje se donose van institucija sistema (visoki predstavnik). A tolerišu one unutar vlasti koji ne poštuju institucije vlasti i rade BiH o glavi. Svedeno, dogovorno sa EU, visoki predstavnik ne vrši posao za koji je plaćen, a to je da štiti BiH od protumirovnih i antidržavnih postupaka.
Za dalji integracijski proces Bruxelles sada od BiH traži ostvarivanje 14 principa. Relevantno je pitanje koliko članica EU sada ispunjava te uslove.

Kondominij - Takav razvoj stvorio je povoljan ambijent za sve agresivnija djejstva iz Srbije i Hrvatske u i prema Bosni i Hercegovini kao državi na koju polažu samoproglašeno pravo (su)vlasništva. Obje strane koriste floskulu kako su garanti Mirovnog sporazuma i time ovlašteni za patronat nad BiH i uplitanje u njene stvari. To je laž. Srbija i Hrvatska su potpisnici Dejtonskog sporazuma, jer su nanijeli zlo Bosni i Hercegovini, i obavezali se na miroljubivu politiku i poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta bh. države.

Beograd i Zagreb rade suprotno. Republika Srpska i prostor na kojem dominira HDZ se prožimaju sa "maticama" Srbijom i Hrvatskom - u političkoj, obavještajnoj, ekonomskoj, informativnoj, kulturnoj, obrazovnoj, sportskoj sferi.

Susjedi direktno i neometano utiču na političke i druge odnose u BiH, praveći od nje svojevrsni kondominij. Zajednički im je cilj, kao i tokom rata, podjela bh. države. O tome, uz ostalo svjedoči "ideja" hadezeovskog mračnjaka, negdašnjeg šefa diplomatije Hrvatske, Mire Kovača o trodiobi BiH.

Uprkos svemu što se zbivalo uoči, tokom i nakon rata - SDA i dalje je smatrala i smatra SDS (poslije SNSD) i HDZ glavnim političkim partnerima. Opozicioni SDP ponašao se, uglavnom, oportunistički i konformistički.

Probleme sa formiranjem vlasti u BiH treba posmatrati kroz činjenicu da se sve više militarizuje politika koju oličava Dodik, koji je postao potpuni ovisnik o srbijanskoj vlasti i poslušnik Vladimira Putina. Sa hrvatske strane, Bošnjake i BiH nastoji se kompromitovati kao opasnost od radikalnog islama, a sve agresivnije ponašanje prema bh.državi potaknuto je i jačanjem endehazijskog sentimenta i ustašoidnih ispada u susjednoj državi. EU to toleriše Zagrebu. U toj situaciji, SDA traži oslonac u Turskoj gdje dominira panislamsko-osmanski kredo. Istodobno, Turska, kao bitna članica NATO-a, ušla je u konflikt sa SAD, približavajući se politički i vojno Rusiji.

Ponovimo, od 1990. nema bh. politike i stranačkih dogovora koji bi je formulisali u novim uslovima i nametnuli se kao prevlađujući faktor u državi. Krajnje je vrijeme da se ubrzano radi na toj ideji. U ovom trenutku je bitno da probosanskohercegovačke snage ne dozvole sprječavanje približavanja NATO-u i zaustavljanje evropskog integracijskog procesa. Bh. blok (SDP i Naša stranka) je obavezan da bude aktivan činilac u ovoj situaciji a ne da u opozicijskoj hladovini likuje zbog odnosa između SDA, SNSD-a i HDZ-a i trajuće krize, kao da ih se sve to ne tiče.