Za sreću zemlje da sebe daš

Sredinom šezdesetih Tito je otvorio granice i podijelio pasoše, te je tako riješio problem nezaposlenosti u državi, propadanja i besperspektivnosti ruralnih područja, i nesposobnosti režima da istovremeno zacijeli posljedice građanskoga rata iz 1941, i da jednu zaostalu agrarnu zemlju pretvori u modernu europsku industrijsku državu. Pedesetak godina kasnije granice su ponovo otvorene: Hrvatska je priključena Europskoj Uniji, i njezini su građani dobili priliku da žive i rade širom Europe, kao svoji na svome. Za njima su pošli i preostali bosanskohercegovački Hrvati, čime je spojeno ugodno s korisnim: unutarnja inicijativa njihova konačnog etničkog čišćenja i likvidacije iz povijesti jedne odumiruće zemlje, i vanjska potreba da se Bosna drži mirnom pod svaku, pa i po cijenu kršenja svih onih principa na kojima je ustrojena ujedinjena Europa. Malo zatim, ili usporedo s tim, liberalizirani su vizni režimi s većinom u Europu neintegriranih jugoslavenskih država, tako da je i njihovim građanima pružena mogućnost da se iseljavaju. Istina, ne onako kako to mogu Hrvati, bez gotovo ikakvih administrativnih prepreka, ali ipak dovoljno slobodno i jednostavno da i oni mogu odlaziti.

Time je Europa pomogla samoj sebi, jer je smanjila unutarnji socijalni i društveno-politički pritisak unutar jugoslavenskih zemalja, i otklonila mogućnost rata, a pomogla je i tamošnjim nacionalističkim i kleronacionalističkim režimima, jer je omogućila odliv stanovništva potencijalno spremnog na pobunu i promjenu. Na taj je način, vrlo jednostavnim zahvatom, pacifiziran najosjetljiviji dio Balkana, a lokalnim je političarima omogućeno da vladaju zemljom do krajnjih granica vlastitih bioloških potencijala, ili dok im ne dodije, pa i oni ne odu.

Šezdesetih, u inozemstvo na privremeni rad, u Švicarsku, Austriju i Njemačku, odlazilo uglavnom iz velike potrebe. Išli su, uglavnom, muškarci, da prehrane porodicu, ženu, djecu, stare roditelje, koji su ostali kod kuće, da se bosonogoj dječurliji kupe cipele, da im se kupe knjige za školu, da se uz staru kuću sagradi nužnik, a možda i kupaonica, da se sebe i bližnje nekako pokuša izvući iz najgore bijede, da se nekako pokuša spasiti ono što je od života ostalo.

Većina onih koji su tako odlazili nisu imali svršenu osmoljetku, malo ih je bilo s položenim zanatom, raspolagali su samo fizičkom snagom i galiotskom voljom da bezbroj puta, sve do u beskonačnost, ponavljaju iste radnje i pokrete, a da se nikad ne zapitaju o smislu svoga posla. Dolazili su iz sela kroz koja nije bilo proveden vodovod, nije bilo telefona, struje jedva ponegdje. Jedni su dolazili iz krajeva koje je komunistička vlast zapostavljala, jer se nisu dobro držali u ratu i socijalističkoj revoluciji, dakle iz zapadne Hercegovine, Posavine i srednje Bosne, tradicionalnih hrvatskih i katoličkih krajeva, na koje su vlasti u Sarajevu tovarile svu krivnju za suradnju s okupatorom i ratne zločine. Drugi su dolazili iz izrazito partizanskih krajeva, iz Dalmatinske zagore, Like i Bosanske krajine, koje su vlasti zapostavljale, jer su se njihovi najveći sinovi i kćeri preselili u Beograd,Zagreb, Sarajevo, i pokušavali su ne misliti na jade i nevolje rodnoga kraja. Prvi od države nisu očekivali ništa dobro, pa su zato odlazili. Drugi su, možda, odlazili uz stanovito grizodušje, jer su osjećali da odlaskom u inozemstvo izdaju državu.

Nakon tog prvog gastarbajterskog vala s kraja šezdesetih, pogotovo nakon što su u domovinu stigle vijesti - naravno, uvijek pretjerane - o tome koliko se u Njemačkoj može zaraditi, krenuli su i ostali. Ali opet, uglavnom, samo muškarci, slabo obrazovani, sa sela.

Tek mnogo kasnije, kada su Jugoslaviju zadesile prve veće ekonomske nevolje, a očevi se iznenađujuće dobro adaptirali u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj - ta adaptacija značila je samo to da su živjeli bolje nego ikad prije - počeli su masovno “povlačiti” žene i djecu sa sobom. Djeca su dobivala državljanstvo i zaboravljala, ili nikad nisu ni naučila, jezik staroga kraja, dok su oni vazda ostajali opterećeni i označeni svojim prethodnim identitetima. Dok je bilo Jugoslavije, osjećali su lojalnost prema njoj, koja je nadmašivala patriotizam onih koji su u Jugoslaviji ostali. No, čim se približila propast zemlje, jednu su lojalnost zamijenili drugom, i postali veći nacionalisti od onih kod kuće. Folklorne emocije uvijek djeluju snažnije od čovjekovih emocija. Kolektivni osjećaji naglašeniji su od individualnih. Premda su zauvijek napustili rodnu grudu, oni, kao i njihova djeca, koja uopće ne govore naš jezik, intenzivnije pripadaju ovoj zemlji, i na nju polažu prava, od bilo koga tko ovdje živi. To je pravilo, i nema smisla raspitivati se zašto je tako. Dok su odlazili, nisu osjećali da im je njihova domovina išta dužna. Nisu mislili da ih je ona iznevjerila. Čak i ako su prethodno bili gladni, a djeca im gola i bosa, od države nisu očekivali ništa.

Ali ih je mučila savjest što su je, možda, iznevjerili.

Pedesetak godina kasnije odlaze mnogo bolje obrazovani ljudi. I ne idu više samo muškarci. Iseljavaju se cijele obitelji, bez namjere da se ikada vrate. Kad god je to moguće, prodaju kuće i stanove. To više nisu ljudi sa sela. Odlazi se iz gradova, najviše onih u Slavoniji, ali i iz drugih dijelova Hrvatske, a onda i iz gradova u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Što je viši stupanj obrazovanja, i što je specifičnija profesija, to se odlazi aktivnije, neminovnije,  beskompromisnije, odlučnije, bez osvrtanja, ali pomalo gnjevno, te s uvjerenjem da su ti država i domovina ostale nešto dužne. Ali to se ne čini bezglavo i na vlastitu štetu: recimo, ode se, ali bez odjave mjesta boravka, uz urednu prijavu zavodu za zapošljavanje. Na taj se način čuvaju blagodati zdravstvene zaštite u rodnome kraju, koje su, to je ono što se prvo nauči, daleko iznad standarda u zemljama Zapada. Odlazi se, dakle, zauvijek, ali tako da možeš sjesti na prvi avion, da bi otišao kod doktora.

Ovo je, recimo, jedan od razloga što gotovo nitko od stotina tisuća iseljenih građana Hrvatske, za koje se niti ne zna da su se iselili, ne izlazi na izbore u domovini, premda bi to, kao famozna dijaspora, svakako mogli učiniti. Ali u tom bi se slučaju izložili pogibelji da onima iz zavoda za zapošljavanje objašnjavaju što to rade u Irskoj, zašto nisu kod kuće i ne traže posao. Ili ih, možda, nije ni briga tko će pobijediti na izborima? Ne, za takve je stvari ljude briga, taman i da su sasvim raskrstili sa starim krajem. Izborne su preferencije isto što i navijačke strasti. Za svoj klub navijaš i nakon što te nogomet prestane zanimati.

Novi se od starih iseljenika razlikuju po tome što danas nitko ne bježi od gladi, nikome ne trebaju nove cipele, svi u kućama i stanovima imaju zahodsku školjku i kadu, vodu, struju i najnoviji model mobilnog telefona. Modaliteti oskudice i siromaštva danas su neusporedivi s vremenima prvih jugoslavenskim gastarbajtera. Jugoslavija je tada bila gladna i siromašna zemlja, mjestimično već nalik zemljama iz kojih danas bježe bliskoistočni, azijski i afrički migranti. Bez obzira na posljedice rata od prije četvrt stoljeća, na zaostajanje na ostatkom Europe i na sav današnji jad, bijedu i sivilo bivših jugoslavenskih gradova, ništa od svega toga nije usporedivo s prilikama u kojima se živjelo, recimo, 1968. u zapadnoj Hercegovini, u Lici ili u Posavini.

Danas se iseljava da bi se živjelo kao sav normalan svijet. To ima svoj materijalni ekvivalent, ali on je na neusporedivo višoj razini od onog u onodobnih gastarbajtera. Uostalom, oni su živjeli u kolektivnim smještajima na rubovima gradova, u spavaonicama s po dvadeset drugova, baš kao roblje i kao današnji migranti po okrajcima Europe, a naši današnji iseljenici žive u iznajmljenim stanovima koji nisu ništa lošiji od onih koje su napustili, i žive kao obitelji, odmah integrirane u novu zajednicu. Praktično odmah, bez čekanja, dobivaju ono po što su došli. Dovoljno je da rade kao konji, i već su drugi ljudi. Ili, možda, i ne rade više nego što su radili u starome kraju?

Današnji iseljenici razočarani su u državu i režim. I ne samo da su razočarani, nego uglavnom i odlaze zbog države i režima. Ili im se, možda, čini da zbog toga odlaze. Oni vjeruju da ovdje ne može biti bolje, da je svaka godina gora od prethodne i da je smisao postjugoslavenskih država u uništavaju vlastitih građana. Njihova očekivanja od zajednice bila su ogromna, i redom su iznevjerena. Država ih je prevarila, potrošila dragocjene godine njihovih života. Da su znali da će biti ovako, otišli bi mnogo ranije. Da su znali, ne bi se ovdje ni rodili.

I tako dolazimo do jedne ružne i neugodne pjesme koja se više ne pjeva. Još jedne na temu dobrovoljnog rada, žrtvovanja za zajednički interes, omladinskih radnih akcija. Refren je glasio ovako: “Požuri, druže, brže još brže, za sreću zemlje da sebe daš, čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi, nek’ slavan bude taj podvig naš!”

Koliko god i u ono vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih, kada je živio onaj koji sad o svemu ovom pripovijeda, pokušavajući da u jedan spoji dva svoja rašivena života, ovi stihovi bili odiozni, koliko god izazivali oporbeni bijes i gnjev svakoga tko je u stanju misliti, a ne samo kopati i pjevati, ipak je u tom refrenu nešto što nas, gotovo antropološki i civilizacijski, dijeli i polovi, čineći te odživljene živote međusobno neusporedivim, nespojivim i nesravnjivim. Zamislite to iz perspektive 2020. godine: za sreću zemlje da sebe daš!

Kakva je to uopće država, kakav je to monstrum od države, što je uopće ta Jugoslavija koja od bilo koga očekuje da sebe da za sreću zemlje? I kakva je to, uopće, sreća zemlje, što ona znači, kako se očituje i čemu služi? Zašto bi itko išta dao za takvu sreću?

U komunizmu bilo je nepodnošljivo i neprihvatljivo to što se od pojedinca očekivalo da radi za društveno dobro, a da sam ne dobije baš ništa zauzvrat, osim tog krajnje sumnjivog unutrašnjeg zadovoljstva, osim te bizarne emocije, koja se ponekad naziva patriotizmom, ponekad domoljubljem, i svodi se na kolektivni usrećiteljski projekt, na Jugoslaviju kao vrhunac i krajnji smisao ukupne ljudske povijesti.

U jugoslavenskom postkomunizmu su se stvari samo obrnule: od društva i države očekuje se da usreće pojedinca. A kad to oni nisu u stanju učiniti, pojedinac se duboko razočara i odlazi u bolji svijet. Ako, pak, ne ode, krivi su mu neprijateljski narodi i narodnosti, pripadnici druge vjere i nacije, manjinci, koji su svojim tvornim djelovanjem spriječili društvo i državu da ga usreće. Evo i cijele te strašne pjesme iz usrećiteljske prošlosti:

Naša se mladost silna i snažna
svrstala opet pod radni stijeg.
Polet nam nosi mlađanu snagu
kršniju nego kameni brijeg.
Požuri, druže, brže, još brže,
za sreću zemlje da sebe daš.
čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi,
Nek’ slavan bude taj podvig naš!
Mišice mlade radnih brigada:
kroz njih nek’ zbori visoka svijest!
preko planina, preko dolina,
probiće prugu snažna nam pest.
Požuri, druže, brže, još brže,
za sreću zemlje da sebe daš.
čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi,
Nek’ slavan bude taj podvig naš!
Ispod masiva lokomotiv
širit će reski metalni huk.
Strojeva lupa, tutanj i zuka:
himna izgradnje bit će taj zvuk!
Požuri, druže, brže, još brže,
za sreću zemlje da sebe daš.
čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi,
Nek’ slavan bude taj podvig naš!