Vesna među starokatolicima

Od stabala predratnih, koja su činila važan element arhitektonskoga rješenja Smiljana Klaića, tog prvoga našeg pejzažnog arhitekta, kojemu dugujemo ono što je na Barama još uvijek lijepo i što budućnosnici nisu uspjeli nagrditi, ostalo je jedva malo, ponegdje još neka breza, a breza je najviše bilo i najljepše su bile, i niz žalosnih vrba, već krupnih i monumentalnih, što su se nadvile nad dijelove jevrejske i katoličke parcele. Ostalo se ili osušilo, ili je posječeno radi dobivanja novih grobnih mjesta na lijepim pozicijama, ili je postradalo u ratu. Onih breza na starokatoličkoj parceli, zbog kojih je u prosincu 1978. Dragan Rejc baš tu kopao grob za svoju u Moskvi postradalu kćer, odavno više nema, tako da se njezin grob i grob njezinih roditelja, koji su umrli dvadesetak i tridesetak godina nakon nje, sad nalazi na golobrdici, nekoliko koraka od ulaza u groblje, onog koji dalje vodi prema jevrejskoj parceli.

Godinama sam vjerovao, pa bih tako ponegdje i napisao, da je Vesna sahranjena na adventističkoj, na subotarskoj parceli. Naime, tako se na Sepetarevcu govorilo, tako je Nona govorila, i nikome nije na um padalo da tu stvar provjeri. Sve do najnovijih dana, kada više nije ostalo živih i kada sam ja, obilazeći Bare i istražujući mjesto koje bi pred konačni rastanak trebalo preći u tekst i u grobljanski putopis, otkrio da to nije subotarska, nego je starokatolička parcela. Koliko god bila obrazovana i zainteresirana, Nona ništa nije znala o starokatolicima, niti joj je trebalo to znanje. Dolazila je na grob među brezama, palila svijeće svojoj jedinoj unuci, iako u Boga odavno nije vjerovala, ali je, bit će, u sebi smišljala i sklapala neku svoju metafiziku, koja nikad neće biti izgovorena, unutar koje su i te svijeće imale neki smisao.

Na Vatikanskom saboru 18. srpnja 1870. papa Pio IX Božjom je objavom proglasio nauk o vlastitoj nepogrešivosti i svevlasti nad cijelom Crkvom. Pojedini biskupi tom su prigodom bili protiv nove dogme, među njima i oni iz hrvatskih zemalja. U ime njih govorio je biskup Josip Juraj Strossmayer, izrekavši pet govora protiv papine nepogrešivosti i svevlasti. Da ne bi glasali protiv svoje savjesti, ujutro 18. srpnja hrvatski su biskupi potpisali zajedničku izjavu o tome da su otputovali iz Rima. Nije ih, dakle, bilo na svečanoj sjednici, ali su se na kraju u ime crkvenog jedinstva povinovali nauku što ga je papa uzdigao na razinu Božje objave.

Godinu kasnije, u Münchenu skupina njemačkih teologa proglasila je Starokatoličku crkvu, odvojenu od Rima i pape. Piov nauk o nepogrešivosti, riječi biskupske što napoprijek postahu riječi Gospodnje, odbili su te ljude od rimske institucije, ali se nisu okrenuli prema već tradicionalnom protestantizmu i luteranstvu, nego nečemu što su smatrali izvornim i temeljnim katolištvom. Od 1871. starokatolici se organiziraju širom Europa, i to po principu nacionalne autokefalnosti. U Münchenu se te godine, od 22. do 24. rujna, održao prvi starokatolički kongres, nakon čega se osniva niz nacionalnih crkava. Tri godine kasnije u Njemačkoj je već 70.000 vjernika, u Švicarskoj 73.000, u Austriji 20.000, u Poljskoj 15.000. Bismarckove, kao i vlasti cara Franje Josipa I blagonaklono se odnose prema novim crkvenim ustanovama, kao i prema vjerskom pluralizmu, tako da u starokatoličkom okrilju svoje mjesto nalaze razni rimokatolički disidenti i otpadnici.

Tako to biva sve do Velikog rata. Nakon 1919, i osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, vjersko pitanje se, na žalost, u najvećoj mogućoj mjeri izjednačava s nacionalnim pitanjem. Između većinskog i u ratu pobjedničkog srpsko-pravoslavnog naroda i malobrojnijeg, pa još u ratu poraženog hrvatsko-katoličkog naroda antagonizam se u koječemu s razine konfesionalnih i kulturno-povijesnih razlika diže na razinu državnih načela i institucija. Otpočetka je problem i u tom što je kralj, koji je zemaljski suveren, srpsko-pravoslavne vjere, tako da je, barem u simboličkom smislu, katolička vjera postala drugorazredna. Proći će godine i desetljeća prije nego što vlada Milana Stojadinovića zaključi, a Skupština Kraljevine Jugoslavije nevelikom većinom glasova usvoji konkordat s Vatikanom, što će, opet, umjesto da rastereti odnose među zajednicama, izazvati dodatne napetosti i sukobe, jer će, po mišljenju pravoslavnih glavara, to biti akt izdaje, pa će Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve donijeti odluku o ekskomunikaciji, tojest crkvenom izopćenju, svih pravoslavnih ministara, uključujući i predsjednika Vlade, te skupštinskih poslanika pravoslavne vjere koji su glasali za konkordat. Time je, nekoliko godina prije početka rata, okončana zlosretna povijest odnosa između dviju najvećih kršćanskih crkava u Kraljevini.

Osnivanje Hrvatske starokatoličke crkve mala je, ali znakovita epizoda u toj povijesti. U Koprivnici je 1920. održan sastanak skupine pobunjenih katoličkih svećenika, koji su bili spremni da se odmetnu. Tražili su osnivanje samostalne Crkve i izbor hrvatskog biskupa, uvođenje narodnog jezika u bogosluženje, te materijalno zbrinjavanje svećenstva. Na čelu te po svemu živopisne skupine, koja je svoje zahtjeve uputila izravno u Rim, našao se ni manje ni više nego župnik splitske prvostolnice, kanonik Marko Kalogjera. Riječ je o izvanredno zanimljivom dalmatinskom popu, rodom iz Blata na Korčuli, koji je 1918. bio i kandidat za splitskog biskupa, ali nije izabran. Rječit, vispren i društveno-politički izrazito aktivan - od 1911. pa do rata bio je gradski vijećnik i pritom član brojnih odbora u Gradskome vijeću - a pritom i vrlo konfliktan. U otvoren sukob s crkvenom hijerarhijom ušao je već 1919, kada je pri susretu s ministrima u Beogradu zastupao stavove koji su bili izravno protivni onom iza čega je stala rimokatolička hijerarhija.

Podržao je u to vrijeme znamenitog solinskog natpopa Niku Petrića i njegov skandalozni pamflet iz
1917, naslovljen kao “Rane u katoličkoj Crkvi”, u kojemu su farizejstvo, celibat i klerikalizam proglašeni za tri ljute crkvene rane, kojima bi reformama trebalo naći lijeka. Don Niku su crkvene vlasti te 1919. već bile suspendirale, što će na kraju dovesti do njegova odustajanja od svećeničkog zvanja, te preseljenja u Rijeku, gdje je postao trgovac vinom, ali se do kraja života zdušno i odlučno, ali uzaludno, zalagao za crkvene reforme.

Kalogjeri, pak, nije bilo ni na kraj pameti da se predaje. Premda su ga naokolo tužakali, protiv njega vodili parnice na građanskim i crkvenim sudovima, sve s ciljem da ga do kraja osramote, pripisivali mu ljubavne i imovinske afera, čineći sve to da ga u narodu ozloglase, on je ostajao pri svome, žestok, svadljiv i borben, nepomirljiv na putu koji će, ovako ili onako, završiti porazom.

Političke prilike su mu, istina je, išle na ruku. Kraljevinske vlasti nisu se uplitale, ali svakako su  blagonaklono gledale na osnivanje Hrvatske starokatoličke crkve, koja se, avaj, odmah rascijepila. Tako je nastala i Hrvatska narodna starokatolička crkva. (Godine 1974. doći će do ponovnog ujedinjenja.) Prvi crkveni sabor HSC-a održava se 21. i 22. siječnja 1924, kada je Marko Kalogjera demokratski izabran za biskupa, te je položio zakletvu. Mjesec dana kasnije, u Utrechtu, nizozemski starokatolički nadbiskup Kennick zaređuje Kalogjeru, a beogradsko Ministarstvo vera daje suglasnost da se u službenim novinama objavi utemeljenje nove crkve. Do rata Hrvatska starokatolička crkva razgranala se u dvadeset i četiri župe, sa četrdeset i dva svećenika i oko sedamdeset tisuća vjernika. Objavljivali su knjige, izdavali časopis “Starokatolik”, te redovni godišnji kalendar.

Biskupi i svećenstvo one velike, Rimu podčinjene, Katoličke crkve gnjevno su reagirali na Kalogjeru i njegove starokatolike. Osim što su prema otpadnicima uputili sva svoja doktrinarna i ceremonijalna prokletstva, od kraljevinske vlasti tražili su zabranu Hrvatske starokatoličke crkve i Hrvatske narodne starokatoličke crkve, sumnjičeći, vjerojatno ne sasvim bez razloga, prijestolni Beograd da ciljano djeluje protiv katoličkoga crkvenog jedinstva u Jugoslaviji. Stvar se dodatno zaoštrila kada je voljom Rima, ali i milošću kralja Aleksandra, na zagrebački nadbiskupski tron zasjeo Alojzije Stepinac.

Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske zabranjene su obje starokatoličke crkve, a njihovi biskupi i svećenici bivaju deportirani u koncentracijski logor Jasenovac. Otamo živ izlazi samo jedan svećenik. Kalogjera se, međutim, uspio izvući bijegom u talijansku okupacijsku zonu, tako da je, za razliku od većine svoga klera, ali i velikog dijela vjernika, uspio dočekati 1945. godinu i oslobođenje.

Ustaše su, uz svesrdnu podršku i odobravanje, uspjele gotovo sasvim uništiti starokatolički pokret u Hrvatskoj, a preživjela je samo jedna mjesna crkva, ona u selu Šeptinovci, kod Našica. Ta je crkva, sagrađena 1927, sačuvana do danas i predstavlja središnje mjesto starokatoličke povijesti, tradicije i identiteta u našim krajevima. U Šeptinovcima prema popisu iz 2011. živi petstotinjak ljudi, većinom rimokatolika, te se i na osnovu toga može vidjeti u kojoj je mjeri starokatolištvo u Hrvatskoj svedeno na razinu egzotične i endemske duhovne pojave.

U socijalističkoj Jugoslaviji djelomično je obnovljen rad obiju hrvatskih starokatoličkih crkava, ali su, u skladu s uspostavljenim međurepubličkim granicama, osnovane Starokatolička crkva Srbije i Starokatolička crkva Bosne i Hercegovine, koje su onda birale svoje biskupe. Prva je djelovala uglavnom po Vojvodini, a druga je imala tri-četiri župe, te nekoliko “crkvenih organizacija” u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine. Danas je od Starokatoličke crkve Bosne i Hercegovine ostala samo jedna župa, i jedna živa mjesna crkva, ona u Donjim Dubravama, općina Živinice, koja je pod nadležnosti Hrvatske starokatoličke crkve. Kada se i kako ugasila Starokatolička crkva Bosne i Hercegovine to nije moguće znati. Je li se ugasila?

Znakovita je, međutim, godina njezina osnivanja: 1965. U to je vrijeme arhitekt Smiljan Klaić već bio završio projekt Bara, i novo je gradsko groblje bilo u izgradnji. Sljedeće godine će, bez obzira na malobrojnost, starokatolici dobiti svoju malenu grobljansku parcelu, na lijepom mjestu, odmah uz ulaz u groblje, tamo gdje su, prema zamisli arhitekta Klaića, rasle breze. Je li parcela ishođena preko neke političke veze? Po svoj prilici jest, jer su u to vrijeme u Sarajevu postojale i brojnije vjerske zajednice od starokatolika, a da nisu dobile svoju zasebnu parcelu.

Zanimljivo bi bilo znati, a znati se nikad neće, jer niti je živih svjedoka, niti je živoga sjećanja, tko je tu kome učinio uslugu, tko je i kod koga intervenirao da starokatolici dođu do tih dvadesetak-trideset ukopnih mjesta, te do mogućnosti da, akobogda, bude li potrebe, dođu i do veće parcele na drugim dijelovima Bara. Tko je mogao znati da do takve potrebe nikada neće doći…

Nakon što su se pobunili protiv dogme o papinoj nepogrešivosti, starokatolici su odbacili i celibat, ispovjednu tajnu, bogoslužje na latinskom jeziku, te nerazrješivost crkvenog braka. Ovo posljednje je naročito važno, jer je u suprotnosti s donedavno tvrdim i nedvosmislenim stavom Vatikana da jednom vjenčane samo smrt može rastaviti, pa starokatolici po tom polju i ledini love izgubljene i zalutale duše, nudeći im da nalog Rima zamijene nalozima višestruke ljubavi, kako ljudske, tako i Božje. Tako na službenoj web stranici Hrvatske starokatoličke crkve, pod naslovom koji zvuči kao efektan reklamni poklič i slogan sa džambo plakata “RASTAVLJENI, ALI NE I ODBAČENI OD BOGA – PRILIKA ZA NOVI BRAČNI POČETAK U HRVATSKOJ STAROKATOLIČKOJ CRKVI” piše ovako: “Starokatoličke crkve s tradicijom Utrechtske unije imaju jasan stav po pitanju braka pa tako i Hrvatska straokatolička crkva kao članica iste Unije. Ukoliko su se dvije osobe rastale, a što podrazumijeva da više ne žive zajedno, ne dijele stol i postelju, takav brak je utrnuo, prestao je postojati.

Zato Starokatoličke crkve pružaju takvim osobama mogućnost da sklope novi brak za koji se svi nadaju da će uspjeti. Postupak sklapanja novog braka je jednostavan i ne traje dugo. Novi par koji želi sklopiti novi crkveni brak u Starokatoličkoj crkvi mora svećenika upoznati sa situacijom i problematikom utrnulog braka, zatim se provede ženidbeni postupak te započinje priprava za sklapanje novog braka.” Zatim slijede “Različite životne situacije koje dovode do rastave braka”, krajnje dobrohotno predstavljene, te zaključak kojim se poziva na Isusa Krista: “Mnogi parovi koji žive u drugom civilnom braku mogu doživjeti neugodnosti u smislu da im se kaže kako žive u grijehu. Sama ta tvrdnja izaziva nelagodu i neugodnost. U evanđelju ima jedna zanimljiva zgoda u kojoj Židovi pred Isusa dovode ženu uhvaćenu u preljubu. Dovode je k Isusu da je i on osudi pa da bude kamenovana. Isus odgovara tužiteljima: "Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen“. Na kraju kaže ženi: “ Idi u miru i ne griješi više!’ Isus je nije osudio. Oprostio joj je! Tako Isus oprašta i svima rastavljenima i sigurno im želi pružiti priliku da potraže novu ljubav ovdje na zemlji!” Naravno, slijedi ime, telefonski broj, te zemaljska i elektronska adresa svećenika kojemu se treba javiti oko ove stvari.

Naravno, ne treba niti napominjati da za prijelaz iz rimokatoličke u starokatoličku vjeru ne samo da nema prepreka, nego ne postoji ni ceremonijal prelaska, budući da je iz starokatoličke perspektive riječ o istoj vjeri. Rimokatolička je perspektiva, istina, malo drukčija, ali i ona se, makar i samo na vrhu hijerarhije, polako mijenja, te je papa Franjo nedavno primio i bratski prihvatio delegaciju starokatoličkih biskupa.

Po uzoru na pravoslavne crkve, starokatolici se okreću narodnim uzorima i tradicijama. Uz Božić, Uskrs i ostale zapovjedne i nezapovjedne blagdane što ih slave i rimokatolici, hrvatski starokatolici imaju i svoje posebne blagdane. Tako 22. siječnja slave dan formiranja Hrvatske starokatoličke crkve, a 18. listopada dan priznanja Starokatoličke crkve u Austro-Ugarskoj, 15. veljače dan je kada obilježavaju smrt Matije Gupca, 30. travnja smrt Nikole Zrinskog i Krste Frankopana, 9. rujna smrt u inkvizicijskom zatvoru splitskoga biskupa Markantuna de Dominisa. Prva nedjelja u listopadu prolazi im uz uspomenu na biskupa Grgura Ninskog, druga nedjelja u listopadu u spomenu na popove glagoljaše.

Ako bi se sudilo po starokatoličkim blagdanima, oni bi da budu Crkva slobodara, buntovnika, otpadnika i odistinskih narodnjaka. Česta je to težnja malih ili oporbenih institucija, koje nastoje rasti i razvijati se u sjeni velikih i moćnih.

Od 1994. Njemačka starokatolička crkva dopušta ređenje žena. Prema Hrvatskoj enciklopediji 2001. na svijetu je bilo oko pola milijuna starokatolika. U Hrvatskoj ih je nekoliko stotina. Ne zna se koliko ih je u Bosni i Hercegovini i u Donjim Dubravama kod Živinica. Ali se zna da se prije četiri godine, u proljeće i ljeto 2014, odvijao sukob između bivšeg i tadašnjeg župnika. Bivši, prethodno smijenjen odlukom viših crkvenih vlasti u Zagrebu, otuđio je, navodno, službeni pečat i crkvenu dokumentaciju, svoju smjenu je smatrao nelegalnom, te je najavljivao ponovno osnivanje zasebne starokatoličke crkvene institucije u Bosni i Hercegovini, a sebe je nudio za biskupa. Pritom je, bezbeli, za svoje stradanje optuživao Zagreb i Hrvatsku, te je vlastiti slučaj tumačio preko cjelokupnog odnosa susjedne zle zemlje prema nedužnoj zemljici Bosni. Da se ne radi o nekom diletantu, svjedoči i to da mu je uspjelo da u Sarajevu, u Ministarstvu pravde, preregistrira crkvu u Donjim Dubravama i proglasi je posjedom u tom trenutku nepostojeće Starokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini.

Novi župnik, postavljen iz Zagreba, starog je kvalificirao kao prevaranta i “profesionalnog kriminalca”, te je zainteresiranima navodio o koje se sve zakone ogriješio njegov prethodnik, sve u pokušaju da uzurpira duhovno središte u Donjim Dubravama. Između ostalog, bilo je riječi o o fiktivnim i lažnim krštenicama, uz pomoć kojih se zatim dolazilo do hrvatskih domovnica. Možda je stvarno bilo tako, a možda i nije, ali za samu bi priču bilo dobro, na njenu bi dramaturgiju djelovalo ljekovito, da je krštenica, makar i lažna, Hrvatske starokatoličke crkve, progonjene u vrijeme NDH, kako po ustaškome, tako i po rimokatoličkom pravu i zakonu, nekome omogućila ni manje ni više nego hrvatsko državljanstvo.

O starokatoličkom su slučaju 2014. pisali Dnevni Avaz i neki tuzlanski portali, ali je afera ubrzo utihnula, pa ne znamo što se dalje zbivalo i je li slučaj nekako razriješen ili su novinari odustali zato što za sve ovo ne postoji neki naročit javni interes.

Dok po tko zna koji put obilazim starokatoličku parcelu, ophodeći je u nekoliko desetaka koraka, čitam imena s nadgrobnika i opet razmišljam o tim ljudima, sarajevskim starokatolicima. Kako su se ovdje našli, tko su i što su bili, i kako su postali starokatolici na ovome mjestu s kraja katoličkog svijeta? Ili su i oni, kao i moja rodica Vesna, a za njom i njeni tužni roditelji, završili tu zbog breza što ih je posadio Smiljan Klaić. Zbog breza kojih više nema, kao što ni Klaića nema, i starokatolika u Sarajevu kao što nema.

Posljednji je tu stigao Boris Tihi, bivši profesor i dekan Ekonomskog fakulteta. Legao je u malenu porodičnu grobnicu, a ja sad stojim tu i razmišljam je li profesor Tihi zbilja bio starokatolik, jer ako jest, lijepa je i nedvosmislena njegova samoća.