Sarajevo: Oni koji su ostali, oni koji su otišli

Rat će sve i svakoga podijeliti, razvrstati i svrstati u skladu s ratnim ciljevima onih koji su rat i započeli. Ali prva velika podjela, čije je provođenje započelo već u travnju i svibnju mjesecu 1992, a nastavit će se sljedećih mjeseci i godina, bit će podjela na one koji su ostali i one koji su otišli iz grada. Najprije se, na samom početku, podjela ticala samo onih koji su otišli na Pale, s Radovanom i SDS-om, i na one koji su nekim čudom već petoga, šestog aprila znali šta će biti i kako će biti, pa su se ispalili iz Sarajeva prema nekom Zagrebu ili Beogradu, a onda dalje prema svijetu. Kasnije, kada se više nije odlazilo isključivo na Pale i kada su se odlasci temeljitije planirali, pa se išlo Caritasovim ili Jevrejskim konvojima, Unproforovim avionima, na osnovu lažnih ili stvarnih novinskih iskaznica, s papirima potpisanim u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, po specijalnim nalozima vladajuće stranke SDA i po humanitarnim misijama, ili po nekoj drugoj, krajnje maštovito smišljenoj, ali do danas zaboravljenoj osnovi, podjela na odlazeće i ostajuće se krajnje zaoštrila i postala najtemeljnijom podjelom sarajevskog svijeta. U to će se vrijeme odlazak smatrati izdajom, i tako će ostati još godinama poslije rata, sve dok ovu podjelu ne nadvladaju druge podjele i dok naše ljudske i emocionalne razloge iz onog vremena ne počne nagrizati zaborav.

Ostajući su mnogo toga zamjerali odlazećima, ali iza svih tih zamjerki stajala je prost i običan, posve prirodni ljudski osjećaj da su se oni spasili, a da mi nismo. Odrekli su se svega, i grada, i uspomena, i nade, pa su se spasili tako goli i bosi, s porodičnim fotoalbumom i petsto maraka zašivenih u postavi kaputa, ostavljajući nas, obično bez pozdrava i objašnjenja, da se nosimo s vlastitim životom i nadom, i s njihovim i svojim uspomenama. To je, pored svega drugog, bilo emocionalno teško podnošljivo. Ostajeći su na odlazeće u prvi mah reagirali onako kako ostavljeni muškarci reagiraju na svoje bivše žene. Proći će godine prije nego što jedni s drugima ponovo ne uspostave kontakst.

Tako je to bilo iz perspektive onih koji su ostajali. A kakva je bila perspektiva onih koji su odlazili? Da bi spasili živu glavu - jer samo se o glavi i radilo - oni su trebali postati drugi ljudi. Nisu to bili obični odlasci, kao kad se čovjek seli iz jednoga u drugi grad, pa se onda dugo navikava na druge ulice, drukčiju kulturu, možda i novi jezik, ali bez ikakva pritiska da se odrekne ili da odustane od onoga svog. Uostalom, ako tako odlazi, pa ako mu se ne svidi u novome gradu, uvijek se može vratiti kući. Ovi odlasci podrazumijevali su brzu i potpunu promjenu, potpuni pristanak na novo, transformaciju života, obično i promjenu profesije i, što je glavno, nema mogućnosti za povratak. Tamo odakle si otišao je, naime, rat. A i da nije, ono više nije što je bilo, kao što ni ti nisi onaj koji si do jučer bio.

Oni koji su odlazili obično bi pred samima sobom, a onda i pred drugima, dodatno pravdali razloge za svoj odlazak. To što su išli da bi spasili glavu nije bilo dovoljno, jer je takvo objašnjenje, kao, uvredljivo za one koji su ostali. Ne bi, biva, oni otišli da nije bilo onoga drugog, glavnijeg. Jedni su tako išli zato što su imali malu djecu. Istina, djecu su imali i ostajeći. E, ali njihova djeca imala su neki dodatni problem. Bila su naročito osjetljiva, bolesna, u se zatvorena, neadaptibilna, smotana, imala su poremećaj iz rubnoga autističnog spektra, bolovala su od astme ili su po nekoj drugoj osnovi bila drukčija od druge djece. Istina, svako je dijete drukčije od druge djece. Drugi su, pak, odlazili zato što su sami bili nekako bolešljivi. Ili su ih izvan grada i zemlje odvele neke fantastične okolnosti. Ili su, bilo je i toga, djelujući izvana najbolje mogli pridonijeti borbi za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu.

Onima koji su ostajali za ostanak su trebala opravdanja i objašnjenja samo prema najbližim srodnicima, ženama, djeci, roditeljima. U odnosu na zajednicu, njihov postupak nije tražio nikakva objašnjenja. To se naprosto smatralo ispravnim, patriotskim i solidarnim postupkom. Razlika između odluke da se ode i ostanka, o kojem se, opet, moglo odlučivati, ali se često ostajalo i bez prethodne odluke, po nekoj inerciji, u svakom je pogledu golema. Nije te 1992, kao ni sljedeće tri-četiri godine, za čovjeka bilo različitijih egzistencijalnih pozicija, nije na majčici zemlji bilo sudbinski, kulturološki ni emocionalno različitijih polazišta ova dva: biti Sarajlija u opsađenom Sarajevu i biti Sarajlija izvan opsade. Ljudi koji su prethodno dijelili ista životna iskustva, svjetonazore, kulturu i jezik, zaputili su se u dva suprotna pravca, tako da se više nikad pravo ne sretnu. Ali istina je, koju će malo tko priznati, da su na tom svom putu uveliko vođeni slučajem, te da se moglo dogoditi da ostajeći odu, a da odlazeći ostanu.

Nekoliko godina kasnije, već prvoga mirnodopskog ljeta 1996. u grad su počeli pristizati oni koji su otišli. Naravno, samo najhrabriji među njima, oni koji će se moći nositi s prijekorom onih koji su ostali.

Danima, mjesecima prije prvog putovanja u Sarajevo dumali su o tome, smišljali što će u kojem trenutku reći, sve planirajući najgore varijante svog dočeka. Sve su bili spremni da podnesu, a na kraju im se ne bi dogodilo ništa. Ostajući su jedva dočekali da ih opet vide, a možda im je prijala i ta moralno superiorna situacija. Ono što su oni preživjeli u godinama opsade bilo je u svakom pogledu superiorno onome što su preživjeli ovi koji su stizali na svoj prvi poslijeratni, postapokaliptični i postegzistencijalni susret sa Sarajevom. Muke onih koji su otišli bile su iz reda običnih mirnodopskih nevolja ljudi koji žive i zlopate se svejedno gdje na svijetu, dok su muke onih koji su ostajali bile epskih razmijera, vidljive na svim televizijama svijeta one su ušle u kolektivnu kulturnu i civilizacijsku memoriju Europe i svijeta, u kojoj će ostati neko vrijeme, a to će vrijeme, možda, potrajati i duže od naših života. Naprosto se radilo o različitim nivoima ljudskih egzistencija.

Život u Sarajevu mjerio se količinom ispaljenih granata na grad i brojem mrtvih, a život izvan Sarajeva visinom stanarine i popodnevnom gradskom gužvom. U ljeto 1996, istina, nije više bilo granata, a ljudi su opet umirali od svojih vlastitih smrti, ali su grad i njegovi stanovnici uveliko živjeli obilježeni karizmom vlastite patnje. I onda je bilo i prirodno da budu velikodušni prema bivšim sugrađanima koji su navraćali na odmor.

Tog ljeta, kao i desetak narednih, postavljala bi se ovakva pitanja:
- Jesi li se to zastalno vratio ili samo onako?
- Kad se misliš vratiti?
- Vraćaš li se?
- Kad si nazad, zastalno?
Kasnije će se sva ta pitanja svesti na ono jedno, suprotno po smjeru kretanja:
- Koliko ostaješ.

Između pitanja vraćaš li se u Sarajevo i koliko ostaješ u Sarajevu, postavljanog otišlome koji svakoga ljeta, u vrijeme godišnjih odmora na Zapadu, navraća u grad, dogodila se značajna promjena. Dok god se postavljalo prvo pitanje, grad je, bez obzira na preživljeni rat i opsadu, bio onaj isti, predratni, istih ili sličnih pogleda na poredak stvari u svemiru, a u vrijeme drugog pitanja Sarajevo je već bilo neki drugi grad, drukčiji i prema identitetima, i prema socijalnim prioritetima, ali i prema emocionalnim uvjetovanostima onog što je u ratu doživljeno. Patničke je karizme nestalo, a zamijenili su je čamotinja, rezignacija i očaj. Nije se više računalo na to da bi se netko želio vratiti u Sarajevo, a umjesto velikodušnosti i moralne superiornosti u odnosu na otišle nastupala je zavist. Njima je, naime, bilo bolje, imali su više novca, živjeli su kao gospoda… Ili je vazda tako da se život drugoga čini lakšim, boljim i jednostavnijim.

Nostalgija je privid sjećanja. Čovjek je nostalgičan za onim životom kojeg nikad zapravo i nije bilo. Nostalgičan je za onim životom koji su se pričinja u njegovoj čežnji za rajskom milinom i srećom. Takva čežnja svoje ostvarenje ne nalazi u budućnosti, uvijek i samo u prošlosti. Nostalgija za Sarajevom iz predratnih vremena ono što je spaja ljude koji su ostali u gradu i one koji su otišli iz njega. Slične su njihove vizije i iluzije o tom gradu, isti je njihov optimizam sjećanja, iz kojeg onda izvire ta zadivljujuća fatamorgana onog Sarajeva. A je li onog Sarajeva ikad zapravo bilo? Naravno da nije, ali kome bi se to smjelo reći? Ono Sarajevo po mjeri njihove čežnje postoji, međutim, danas, kao fantastično zamišljena iluzija, koja, puput religijskog vjerovanja, spaja različite ljude koji žive u raznim dijelovima svijeta.

Oni koji su rat preživjeli u gradu, pa su tu ostali i nakon rata, ono prethodno, prijeratno Sarajevo zamišljaju u oprekama prema ovom današnjem. Sve je naprosto bilo drukčije. Čak i ako nije bilo bolje, bilo je drukčije. Oni koji su otišli iz grada to mitsko Sarajevo ne zamišljaju u opreci prema gradovima u kojima danas žive, jer su ti gradovi mahom neusporedivi s bilo kakvim Sarajevom, nego ga zamišljaju u opreci prema vlastitom životu koji je započeo i teče po njihovom odlasku iz Sarajeva. Takvo Sarajevo onih koji su ostali još i ima nekog, makar i uvjetnog, doticaja sa stvarnom slikom svijeta, dok ovo drugo, dijasporsko predratno Sarajevo s bilo kakvom stvarnošću nema više nikakve veze. To je grad nastao iz duše otišlog čovjeka i iz njegovih duševnih promjena. Grad kao oblik ludila, grad kao san budnoga.

Tog prvog mirnodopskih ljeta stigli su samo malobrojni, a proći će godine, ponekad i desetljeća prije nego što znatniji dio otišlih ne posjeti svoj nekadašnji grad. Ima ih sigurno koji nikad više nisu navraćali - i bilo bi zanimljivo čuti njihove razloge, ima ih i koji su dolazili u najstrožoj tajnosti, tako da se nikome, osim, možda, najbližoj rodbini nisu javili, niti bi, čuvajući se neželjenih susreta, prošetali Titovom, Ferhadijom i Baščaršijom, ali većina je dolazila i dolazi javno, tako da se susretne sa gradom, onakvim kakav je on danas, i s ljudima uz koje su živjeli i odrastali u prijeratna doba i u onom, nakradnim sjećanjem mitiziranom Sarajevu. U tih tjedan ili dva koliko obično potraje njihov boravak oni žive životom koji se posve razlikuje od njihova života na Zapadu i koji bi se, možda, mogao nazvati simulacijom života u onome, zamišljenom, nikad postojećem, nestvarnom Sarajevu. Danima tako jedu, piju i šenluče, nalaze se sa svim i svakim, provode noći po birtijama, da bi se onda trijeznili po prekooceanskim avionima i mjesecima zatim pokušavali da svedu račune sa sobom, s voljenim gradom i s ljudima koji nisu kao ovi ovdje, daleki i strani, nego su nekako naši, razumiješ se s njima u pola riječi. I zapravo nema onog koji nakon takvih ljetnih boravaka u Sarajevu nije barem nakratko pomišljao da se vrati. A zašto se nisu vraćali?

Uglavnom iz istih onih razloga zbog kojih su otiši: zbog djece, zbog žene, zbog bolesti, zbog posla… A zapravo ni zbog jednog od toga. Nisu se vraćali zato što im je, ipak, nešto govorilo da je sve to iluzija i da se u životu ne živi onako kao u dva ljetna tjedna u Sarajevu. Nigdje se i nikad nije tako živjelo.

Između onih koji su ostali i onih koji su otišli postoje značajnije antropološke razlike, koje su nastajale tokom godina i desetljeća života u različitim životnim, kulturnim i jezičnim okolnostima. Najprije jezik: oni koji su otišli uglavnom govore onim jezikom koji se u Sarajevu govorio krajem osamdesetih. Taj se jezik od ovoga današnjeg ne razlikuje samo u elementima sintakse, u poprilično različitim govornim frazama, te u frekventnosti određenih riječi, kao i u riječima koje se danas više ne koriste, nego su bitno različiti brojni naglasci, glasovne intonacije, načini govora. Ne bismo to ni znali da nismo u prilici da tako svakoga ljeta uspoređujemo različite govore i svodimo razlike.

Oni govore upravo onako kako smo govorili mi kada smo svi zajedno posljednji put zaista bili tu. S tim da se, kako vrijeme prolazi, u njihovim govorima sve više osjete intonacije i naglasci drugih jezika. Njihove čeljusti, jezici, usne i zubi postaju čeljusti Amerikanaca, Nijemaca, Holanđana, udešene da riječi izgovaraju na nama stran i tuđ način. Osim što drukčije govore, oni se nekako drukčije i osmjehuju: sliče svojoj djeci koja se ne sjećaju Sarajeva, pa ga sad prvi put gledaju. Ta djeca su načinom govora, čeljustima, jezicima, usnama i zubima, ali najviše osmijesima - stranci, Amerikanci, Nijemci, Holanđani. Što je njima Sarajevo? Sarajevo im je nešto što bi, po mišljenju svojih roditelja, morali naučiti o sebi. Naučiti, i odmah zatim zaboraviti. Sarajevo je ono od čega se njihove majke i očevi nikada ne mogu do kraja osloboditi, ono od čega se ne mogu sasvim izliječiti. I kad se već ne mogu izliječiti, stalno se vraćaju u njega, pa provedu u Sarajevu tjedan-dva, izvan sebe i izvan stvarnoga života. Svoju djecu uvjeravaju da su oni taj grad i da bi se evo sad vratili, samo kad bi mogli.

Zašto ne mogu?

U međuvremenu su postali nekao mekši i blaži ljudi. Postali su naivniji. Iz njih je iščilio sav onaj zavičajni gnjev. Nekako su izgubili potrebu da se šale na tuđi račun, da se rugaju i da ismijavaju. Kada se šale, to biva imitacija onoga nečeg što je nekad postojalo. Ne rugaju se da povrijede. Ako je tako, a zašto se onda uopće rugaju? To zasmeta onima koji nisu odlazili, njihovim današnjim domaćinima. Ili im ne zasmeta, nego se, ponekad i sasvim neoprezno, narugaju svojim gostima, s kojima su nekad dijelili isti svijet i grad, isto ruganje. I onda se ovi unezgode, zacrvene se, spuste pogled, kao da su nešto krivi. Ili kao da im je netko oduzeo vještinu i talent da uzvrate na ruganje, da se obrane. Što se to tamo dogodilo s njima?

A onda iz garaža sarajevskih hotela izvedu svoje skupe automobile, s nekim nepoznatim i tuđim registarskim tablicama, sjednu na taksi, odvezu se na aerodrom, odakle lete do Beča i Frankfurta, pa dalje, preko velikih mora, u svijet iz kojeg će navratiti sljedećeg ljeta, na još tjedan ili dva sarajevskog života, godinu dana stariji, još malo tuđiji i naivniji. Između njih i njihovih najboljih prijatelja koji nikamo nisu odlazili razlika je kao između čovjeka koji se ogleda i ogledala. Samo što su to sad dva ogledala koja se ogledaju jedno u drugom. Dvije praznine, ispunjene sjećanjem.