Fikreta

Obična, narodna imena, koja su nosili obični ljudi s ulice, a ponekad i sami pjevači, nisu bila za pjesme. U zemlji kojom je vladao čovjek koji se zvao Josip, nijednog Joze, Jose ni Jože nije bilo u novokomponiranoj narodnoj ili u zabavnoj pjesmi, a o rock’n’rollu da i ne govorimo. U njezinoj unutrašnjoj pokrajini, u republici koja jedina nije imala vrata ni granicu prema inozemstvu, kojom su u to vrijeme vladali Hamdija, Branko, Raif, Milanko, Nikola, u pjesmama nije bilo njihovih imena. Pogotovo su orijentalna, muslimanska imena ostajala izvan pjesme. Tako je bilo još od sevdalijskih vremena i tako bi i ostalo sve do najnovijih doba, do nacionalnih buđenja i preporađanja i do konačnih razgraničenja svih od sviju, da nije bilo Novog primitivizma, Zabranjenog pušenja, Elvisa J. Kurtovicha i, u početku, Plavog orkestra. Od Suade pa nadalje junakinje i junaci pjesama nosili su imena ljudi sa sarajevskih ulica, iz predgrađa, iz kvartovskih i mahalskih samoposluga…

Fikreta je bila među posljednjim predratnim junakinjama iz naših mahala. Njezin Don Juan, prvak Fikretinog srca i čaršijskih kaldrma, umoran od života i od neprestane borbe da se bude prvi i najveći od Baščaršije sve do Marijin-Dvora, skoljen novembarskim maglama ili aprilskim proljetnim depresijama, savjetuje ju da ode od njega, da negdje drugdje i s nekim drugim započne novi život. I bit će, uzda se da ga ona neće poslušati, nego će ostati, kao što prave penelope zavazda ostaju. Na Balkanu mirnodopske ženske legende počinju i završavaju s penelopama. Sve druge su usputne i prolazne, a one, koje vječno čekaju, jedine su starije od ovoga grada i od vremena.

Pjesma o Fikreti stoji na jednoj riječi. Ta riječ je – prošetaj! U njoj se, u jednoj jedinoj riječi, a ne u stihu, ogleda majstorstvo pjesnika i vječni sjaj ove pjesme Zabranjenog pušenja. Naime, fraza prošetaj! u ona je vremena značila otprilike ono što će sve do danas značiti fraza odjebi!, te su je izgovarali, uglavnom, samo oni koji bi u nekoj situaciji osjećali apsolutnu superiornost nad sugovornikom. Prošetaj! nipošto nećeš reći nekome tko bi te mogao, recimo, opaliti šakom ili čelom u nos.

Ali, istovremeno, ta fraza nije tako tvrda, nije vulgarna kao odjebi!, nego u njoj ima one jalijaške pseudofinoće, što ju je Kusturica proslavio u svome genijalnom filmskom prvijencu, tako da je sasvim moguće, i vjerojatno, da očajni i depresivni pjesnički subjekt, koji kao ni toliki njemu slični pjesnički subjekti, ulični autsajderi, ne vlada jezikom ljubavi i socijalnog ceremonijala, svojoj penelopi Fikreti kaže – prošetaj!

Ta je fraza u ono vrijeme, prije već trideset godina, kada je Nele pjevao o Fikreti, a Kusta negdje odozada nabadao na četiri žice bass gitare, bila smiješna u svojoj pogođenosti. Danas je tužna, melankolična baš poput davnoga pjesničkog subjekta. Naravno, za one koji još uvijek u svome jeziku mogu osjetiti to prošetaj!

Ne šalje on nju u šetnju, niti da usput bere cvijeće i gleda izloge. Ali kako objasniti riječi čija su se značenja rasula poput zrelih rajčica što su negdje pri vrh Hajduk Veljkove ispale kroz Upijevu najlon vrećicu, i eno ih, kotrljaju se prema gradu…