Jednokrili anđeo

Tu je otkako premećem po policama, ormarima i stalažama s knjigama, tako da je s nelagodom spremam u torbu koju svakodnevno nosim, u kojoj mi je kompjutor, nalivpero, nekoliko važnih fascikli i gomila, uglavnom, bespotrebnih stvari. U torbi je i nekoliko važnih pisama iz njezine ladice.

Nakon što tu knjižicu jednom odnesem sa Sepetarevca, ona se više nikada neće vratiti tu.

Autor je Miodrag Žalica, naslov Tržnica sna. Na naslovnici je crno-bijela Žaličina fotografija. U sakou je širokih revera i puloveru ispod kojeg izviruje ovratnik svijetle karirane košulje. Desnu ruku drži u džepu hlača, širokih štofanih, lijeva mu slobodno pada niz tijelo. Tako u šmekerskoj pozi gleda negdje u stranu, mlad i stasit, gustih, čupavih obrva, s brčićima a la Clark Gable, svježe je obrijan, ali tako je crn da mu se brada već nazire.

Korice su odlično dizajnirane, u duhu vremena, onoga europskog, koje je te 1955. već poteklo u Sarajevu. Oblikovao ih je Boško Risimović, mladi srpski slikar, Žalicin vršnjak. Bilo im je dvadeset i devet.

Autora je fotografirao Milorad Jojić, čovjek koji je radni vijek provodio u Energoinvestu, gdje se bavio tehničkom fotografijom: slikao je turbine, naftovode i dalekovode, električne centrale, brane i velika tvornička postrojenja zbog kojih se naputovao po Europi, Africi i Aziji, gdje god su radnici slavne sarajevske tvrtke gradili novi svijet. Znalo ga se po nadimku Brko, a u slobodnom se vremenu s puno strasti, premda skromno i samozatajno, bavio umjetničkom fotografijom. Oni koji pamte njegove radove, izlagane po kolektivnim izložbama širom Jugoslavije, govore da je Jojić bio tehnički perfekcionist, majstor koji je umio uloviti svjetlo, pjesnik fotografske apstrakcije… Bog zna je li na svijetu još ostalo njegovih slika. Meni je poznata samo ova jedna: mladi Žalica s rukom u džepu, usred neke noći, dok mu se nad glavom pale električna svjetla.

U knjizi su objavljene i četiri ilustracije koje je izradio Željko Marjanović, koji će nekoliko godina kasnije postati najprominentniji sarajevski dizajner knjiga. Njegov potpis stoji na stotinama izdanja domaće i svjetske književnosti, objavljivanih, uglavnom, kod Veselina Masleše. Na većini Marjanovićevih naslovnica su i njegove originalne ilustracije.

Tržnicu sna objavila je Narodna prosvjeta, kao drugu knjigu u ediciji Savremena poezija. Urednik je Mak Dizdar.

Prije nje Miodrag Žalica nije objavio ništa.

Danas je teško to nekome objasniti, ali velika je nekad bila prva knjiga. S njom bi čovjek postajao pisac, pa još pjesnik. Bila je to ulaznica za vječnost, opasna iluzija da ti se ništa loše više ne može dogoditi.

Na predlistu primjerka koji odnosim sa Sepetarevca, nalivperom, odlučnim, prepoznatljivim rukopisom piše: Dragan Rejc. I ispod toga: S, dec. 1955. (S je, vjerujem, Sarajevo).

Uz Žalicu i Brku Jojića, Dragan Rejc treći je dvadeset i devetogodišnjak.

Inženjer metalurgije, školovan u Ljubljani, oženjen, dvoje djece: četverogodišnja kći i dvogodišnji sin.

Zaposlen je u zeničkoj željezari, i pred njim je velika rukovodeća - modernim jezikom: menadžerska - karijera. Ali, naravno, da on to ne zna. Prije nego što 1998. legne uz kćerin grob obići će više od pola svijeta, vidjeti Ameriku za kratke Kennedyjeve ere, godinama živjeti u Moskvi kao predstavnik Metalurškog kombinata Zenica, proputovati Sovjetski Savez, vidjeti Gruziju i Armeniju, Kazahstan, Kirgistan i Sibir… Vedar i šarmantan čovjek, onoliko lakomislen koliko je potrebno lakomislen biti da bi se lako išlo kroz život, ni uz jednu stvar, osim uz svoj posao i obitelj, neće on duže zastati.

Književnost ga tada više neće zanimati. Naročito poezija.

A možda ga nije zanimala ni te 1955.

Pa zašto je onda na ovu knjigu stavio svoje ime i datum?

Razlozi se tek posredno tiču književnosti. Ili bi, sami po sebi, jednom mogli postati književnost.

Žalica mu je bio gimnazijski drug iz razreda, a kasnije će ih vezivati i čitav splet porodičnih prijateljstava, u koja će biti upleteni Nono, Nona, Nevenka, Naci… čitav taj toliko puta spominjani, danas izumrli svijet.

Godinama nakon prve knjige Žalici će se rađati sinovi.

Pisat će drame, postati prevratno ime bosanke dramske književnosti, onaj koji ju je izvodio iz tradicije i uvodio u modernost, avangardist i eksperimentator, čovjek teatra, dok će mu poezija ostati po strani. Objavljuje još jednu originalnu knjigu pjesama, i u njoj svoju najpoznatiju pjesmu, naslova “Huni”. Nakon toga slijede još samo pjesnički izbori po velikim edicijama bosanskohercegovačke književnosti.

U bilješci o autoru piše i ovo: “Nekoliko godina je studirao filozofiju u Zagrebu, a sada ponovo živi u Sarajevu i radi u Literarnoj redakciji Radio Sarajeva.” Na Radio televiziji Sarajevo će, godinu ili dvije prije rata, dočekati mirovinu.

Volio je živjeti i piti, u čemu mu fizička konstitucija i bolesti nisu išli na ruku. Iako je izvana djelovao snažno, onako crn i mrk, nalik na neko šumsko biće, Žalica je bio svilen i fragilan. Bolovao je od tuberkuloze, i ona mu je odnijela plućno krilo.

Jednokrili anđeo naše književnosti sa svojom se knjižicom potucao po knjiškim policama Sepetarevca. Nije to jedina njegova knjiga koju smo imali, ali je najmanja, lako gubiva. A osim toga, nije bila naša, nego je posuđena, i trebala je biti u Moskvi ili u Zenici, kod Dragana.

Na rubu korica, odmah uz hrbat, vrhom kemijske napisano: Vesna.

Od dosade i duga vremena mladi tako šaruckaju po knjigama. Ali ovaj bi detalj mogao biti važan. Ako se moja rodica Vesna, Draganova kći, supotpisala na koricama Tržnice sna, onda to, vjerojatno, znači da je knjiga bila u njihovoj kući sve do njezinih odraslih godina. A to onda znači da je ona, a ne Dragan, posudila Javorki knjigu, koja joj je, formalno, bila tetka, premda tek devet godina od nje starija. Moglo je to biti 1968, prije nego što će se Vesna odseliti s roditeljima u Moskvu. Bilo joj je sedamnaest-osamnaest godina, spremala se da maturira na temi Matoš i srpski pisci…

Tržnicu sna, s njom i Žalicin život u književnosti, otvorila je pjesma Balerina:

Prema njenim stopama gore koprive. Zvezde se rasule po žitu: opustila je kose. Raznela svoje molbe. Svoja čekanja. Pene koje su je obujmile zamrle su. Opustila je kose. Pred igrom njenih kolena poklekli su žalova tihi susreti. I tada sve je stalo. Samo nokti njenih zaljubljenih prstiju klize vazduhom i traže oblike i usne negde u prostoru ispuštene. I kao da sa mesta na kome sunce umire dopire krhko iverje ranjenog vazduha, kao da prska staklo i pada u vodu ona bedrima lomi trske ugašenih močvara. I probija se kroz suton između šeboja i barskih trava. Htela bi nešto da uzme od života. Nešto od ovih setnih borova sunčevog smiraja. Zato je ukrala mladog zmaja i nosi ga na rukama: sebi za noć pomamnog plođenja. Oči joj se prelamaju na oblacima. Preplašena od tuge voda i grgora vrba osamljenih, s nožem među grudima pada na cvrčkovu postelju užarenog lana. Opustila je kose: - i ispustila zmaja. I osim svojih golih nogu, pod kojim koprive gore i zemlja čeka, ona više ništa nema. Ona prestrasna: premirna odjednom, kao decembar na polja dolutao između plača snega i sloma mesečine.   

Kika i Žalica živjeli su na Ilidži. Jednostavno su bili otamo. Kao što je i Kasindolska, dom Stublerovih, a kasnije Ceznera, bila na Ilidži.

Kada se zaratilo, i kada je JNA oko Sarajeva stegnula obruč i omču, te ih onda predala na dalje stezanje “vođama bosanskih Srba” - kako će se Karadžić i njegovi nazivati u kasnijim rekapitulacijama i utvrđivanju sadržaja i smisla povijesnim događajima - i jedni i drugi, Žalice i Cezneri, našli su se izvan obruča i omče, na prostoru koji će za njih biti okupirani teritorij.

Vijest o njegovoj smrti, a umro je 17. decembra 1992, mjesecima je putovala do Sarajeva. U gradu se nekako znalo da je Žalica umro, ali ne i kada se to zbilo. Sinovi su mu bili unutar opsade. O očevoj smrti će saznavati godinama kasnije, kada majka stigne s Ilidže.

Za vrijeme svakog od balkanskih ratova u dvadesetom vijeku, od onih koji su prethodili Velikom ratu, sve do ratova s kojima će skončavati naš vijek i u njemu, u vijeku, svijet i zemlja u kojoj smo se rodili, rod i pleme koji su nam upisani u zvuku, ritmu i melodiji imena i prezimena postajali su naša sudbina. A to onda znači: naša zla sudbina.

Rijetki su ljudi to umjeli izbjeći. Žalica je bio jedan od njih. Iako je bio Srbin, on je ilidžansku okupaciji poživio kao nesrbin. Pa je tako i umro, kao izdajnik nečega što je svakako trebalo izdati. Jer ako čovjek nesrbin strada zato što jest ono što nije, onda je dužnost čovjeka Srbina da bude nesrbin. Ali da bi se takva dužnost ispunila, nužno je biti i ludo hrabar i pomiren s vlastitom propašću i smrću. Takav se izbor, naime, ne oprašta. Ali ne samo da se ne oprašta, nego se ni ne nagrađuje. Oni u ime čijih prava se takvo što čini ne samo da neće pokazati mrvu zahvalnosti ili divljenja komšiji koji je odlučio biti jedan od njih, iako mu je melodija imena i prezimena sugerirala nešto drugo, nego će prema njemu iskazati specijalnu vrstu prezira i mržnje. Nikoga se toliko ne mrzi kao onog tko je u nečasna doba imao malo časti. Ništa rulju ne ponizi tako kao nečija dobrota.

Kika i Žalica živjeli su kao zlostavljana manjina, sve do njegove smrti.

Kada je umro, nije bilo nikoga da joj se nađe pri ruci.

Sama, čekala je jutro s njime mrtvim, da nekoga potraži tko će joj dopustiti da ga sahrani.

Mrtvom mu je cijele noći pričala.

Miodraga Žalicu ispratilo je troje-četvero susjeda.

I moja tetka Nevenka, koja je došla iz Kasindolske, prešavši put koji u miru nije duži od kratke šetnje, ali je na okupiranoj Ilidži za nesrbe bio veoma, veoma dug.