Pravo na uspomenu

Franjo Rejc dana je 6. listopada podnio dvije potvrde, na što mu je istoga dana komisija za srez Sarajevo II uzvratila s dva zaključka.

Tog dana bila je subota.

Rat gotov, vremena obnove i izgradnje, subota je dan kada se u mislima sahranjuju mrtvi i kada nova država uspostavlja bliske odnose sa svojim podanicima.

U obje podnesene potvrde piše da je “Mesni Narodni odbor u Sarajevu II” prema spisku br. 1732. prijavu ratne štete kako ju je naveo Rejc Franjo, po zanimanju željeznički činovnik iz Sarajeva, bez primjedbe prihvatio i potvrdio.

U prvoj kao oštećenik.

U drugoj kao nasljednik oštećenog.

Franjo Rejc nasljednik je svoga sina Rejc Mladena, po zanimanju studenta iz Sarajeva.

U prvom slučaju ratna šteta izražena je u nastradaloj imovini.

U drugom ratna šteta izražena je u životu.

Prvi obrazac popunjen je latinicom, drugi ćirilicom. Rukopisi se razlikuju, kao i pisaljke, tako da je očigledno da su obrasce popunjavali različiti službenici. Jesu li još uvijek bili u partizanskim uniformama?

Obje potvrde latinicom je potpisao “sekretar” Miladinović.

Prema zaključku Komisije za ratnu štetu, srez Sarajevo II, uložak broj 1732, na osnovu štete na imovini Rejc Franji pripada 108.132 dinara na ime pretrpljene ratne štete.

U obrazloženju piše da je odluka donesena “prema uvjerenju komisije”.

Potpisao “sekretar” Miladinović.

Potpis “predsjednika” izblijedio je do neprepoznatljivosti. Predsjednik se potpisao grafitnom olovkom.

Prema zaključku Komisije za ratnu štetu, srez Sarajevo II, uložak 847 utvrđuje se visina troškova lečenja i sahrane pok. Rejc Mladena iz Sarajeva. Utvrđuje se iznos koji bi žrtva privredila, utvrđuje se iznos na ime izdržavanja.

Da ga kasnoga ljeta i rane jeseni 1943. iz zasjede nije stigao partizanski metak, Rejc Mladen bi po procjeni Komisije privredio 1.500.000 dinara.

Na ime izdržavanja njegovim roditeljima pripada 300.000 dinara, Rejc Franji 100.000, Rejc Olgi 200.000.

U obrazloženju sitnim ćiriličnim rukopisom napisano je: “Komisija smatra smrt dokazanom i svotu primjerenom.”

I opet, “sekretar” Miladinović.

Predsjednik izblijedio.

Što se u listopadu 1945. moglo kupiti za 408.132 dinara, koliko su ukupno na ime ratne štete dobili Olga i Franjo Rejc, možda bi se i moglo utvrditi. Ali to u ovoj priči nije toliko važno. Mnogo je važnije da su od države dobili makar i simbolično obeštećenje za smrt svoga sina. Njime im je, tim obrazloženjem, priznato pravo na javno žalovanje. Priznato im je da su imali sina i da ga sad više nemaju. Novonastala država nije, naravno, mogla priznati odgovornost za njegovu smrt, niti je pokrenula postupak protiv nepoznatog počinitelja koji ga je iz zasjede smaknuo, ali je priznala odgovornost za posljedice te smrti. I nije ga isključila iz zajednice, prebrisala s fotografija, niti je njegove roditelje označila kao neprijatelje.

Smrt Rejc Mladena nije, međutim, nesretni slučaj. Njegov ubojica sa stanovišta nove države nije zločinac, nije ni nepoznati počinitelj. Bio bi to da je preživjela ona prošla, Nezavisna Država Hrvatska ili, još preciznije, da je preživio Treći Reich.

Rejc Mladen pao je kao neprijateljski vojnik.

Ali ga Komisija za ratnu štetu, srez Sarajevo II ne tretira tako. Ustvari, Komisija tako ne tretira njegove roditelje. Oni tog 6. listopada 1945. nisu više majka i otac neprijateljskog vojnika iz zloglasne 7. SS dragovoljačke brdske divizije “Princ Eugen”, u koju su od nekih doba mobilizirani sinovi i unuci etničkih Nijemaca, nego su majka i otac mrtvoga mladića, koji je živio tu, završio Prvu gimnaziju, spremao se za fakultet i poginuo kao vojnik u ratu.

Tih tristo tisuća dinara isplaćenih na ime Mladenove smrti simbolički su umir krvi.

Pokušaj da se život započne ispočetka. A to je moguće samo ako se nikome ne uskrati pravo na žalovanje, na grob i na uspomenu.

Ne znam kako je sve ovo bilo moguće, ali je očito bilo moguće i uobičajeno te jeseni u Sarajevu. Postojali su obrasci za mrtve sinove, one koji nisu poginuli u partizanima. Te su obrasce ispunjavali neki činovnici, a očevi i matere nosili su ih pred sreske komisije za ratnu štetu. Očito je tako bilo za poginule njemačke vojnike, a vjerojatno drukčije nije bilo ni za domobrane. S ustašama i četnicima se, bit će, drukčije postupalo.

Ali što bi bilo da nije? I što bi bilo da je država imala dosljedno takav odnos prema svačijem pravu na žalovanje, na grob i na uspomenu?

Što bi bilo da neprijateljska groblja nisu preorana? Što bi bilo da je govor o desetinama i stotinama tisuća nestalih nakon rata bio javan ili da se ratna krivnja nije prenosila s koljena na koljeno?

Ni pet mjeseci nakon kraja rata mom djedu i baki država je priznala pravo na mrtvoga sina. Četrdeset i jednu godinu kasnije, prosinca 1986. u Službi državne bezbjednosti u tom istom gradu dvojica isljednika, novodobnih udbaša, na mene su pokušavali prevaliti “krivnju” moga pokojnog ujaka. Što se to u međuvremenu zbilo?