Vojo Šindolić i njegovi slavni prijatelji

Jedno od velikih imena koje sam upamtio za cijeli život kao klinac bio je Vojo Šindolić. Čitao sam njegove tekstove u muzičkom časopisu Džuboks.

Vojo je prevodio Jimove stihove, a ovo njegovo izdanje iz 1980. posebno mi je ostalo u sjećanju:

Kad neprikosnoveni autoritet za rock muziku i poeziju poput dubrovačkog pjesnika Voje Šindolića nešto napiše - onda mi klinci to gutamo, prepričavamo, analiziramo...

Nažalost, slabo je šta od Vojinih tekstova doprlo do ovakvog balvana kao što sam ja, pa se kod mene Jim Morrison uglavnom pojavljuje kao "lik iz sapunice" ili neke  "obiteljske revije" kao što je bio slučaj u kolumni Tata od Jim Morrisona:

Elvis J. Kurtović: Tata od Jim Morrisona

Sve ove godine otkad je Džuboks prestao izlaziti pitao sam se šta je sa Vojom Šindolićem, pa sam se obradovao, kada sam čitajući The rolling thunder logbook (knjigu Sama Sheparda - Kotrljajuća grmljavina: Putni dnevnik s turneje Boba Dylana , izdanje iz 2004.) vidio da je to Vojin prevod.

Prije nekoliko dana sam se oduševio kad sam ga vidio na TV, toliko da vam moram to "prepričati".

Vojo ne samo što je živ, nego je kao i svi beatnici, mlad duhom i izgledom!

Odlučio je da s publikom podijeli nešto svoje intimno i napravio je fascinantnu izložbu! Kako meni i mom "prepričavanju" nije za vjerovati predlažem da pogledate prilog sa jedne ranije Vojine izložbe:

Za širu zajednicu je značajno što je Vojo – sada kada većina njegovih slavnih prijatelja više nije među živima – odlučio da svima pokaže pisma, likovne radove, knjige sa posvetama koje je dobivao svih ovih godina.

Prilažem vam crtež koji mu je poklonio Bob Dylan!

Iz nekih njegovih intervjua izvukao sam dijelove koje bih vam preporučio da pročitate u nastavku kolumne.

Moj uvod je završio.

Sad govori Vojo Šindolić:

"Nekoliko brojeva Džuboksa koje sam čitao učinili su mi se previše sterilnima i napisao sam im neku vrstu otvorenog protestnog pisma, kako ja zamišljam da neke stvari treba poboljšati. Petar Popović bio je tada glavni urednik, tri dana nakon što sam poslao pismo, nazvao me i rekao: 'Ovo je sjajno, ja bih to objavio kao uvodni tekst u idućem broju.' Poslije toga sam postao suradnik, par mjeseci pisao puno tekstova, najviše o američkom rock’n’rollu, west coast soundu. Tada je Peca Popović otišao u PGP, bivši glavni urednik bio je u vojsci, tako da je meni pripala ta čast da godinu i nešto dana budem glavni urednik Džuboksa.

Sa 100 tisuća primjeraka, koliko smo tada prodavali, Džuboks je zarađivao sjajnu lovu, tako da im odvojiti za avion, dnevnice i neki pristojan hotel nije bio problem. Bilo je puno putovanja, odlazilo se u Amsterdam, London, Frankfurt, München, a kasnije za Ameriku. Radio sam intervjue sa mnogim rock zvijezdama, a mnogi su ostali i neobjavljeni. Recimo, s članovima grupa Led Zeppelin, Pink Floyd, The Who..."

"Prvi kontakt sa Allenom Ginsbergom je bilo pismo koje sam mu poslao. Rekao sam da mi se jako sviđaju njegove pjesme i da ih želim prevesti. Kada sam odlazio na jedno od tih američkih putovanja raditi neki intervju, napokon smo se sreli, negdje 1976. Istog trena smo se zbližili, nakon čega me je on doslovno upoznao s kompletnom američkom književnom scenom, od Susan Sontag do Williama S. Burroughsa i svih ostalih pjesnika beat generacije.

Kao i u svim drugim slučajevima Allen Ginsberg je bio dobrohotni beatnički ambasador koji mi je omogućio da uspostavim kontakt s Dylanom. Kasnije, uglavnom tijekom '80-ih, Dylan i ja često smo se viđali, čak smo nekoliko puta zajedno nastupili na prigodnim pjesničkim večerima i od prilike do prilike ja bih napravio intervju s njim. Takva vrsta našeg prijateljstva traje sve do danas."

"Još od prvog boravka u San Franciscu, između mene i toga grada nastala je čvrsta veza, bila je to ljubav na prvi pogled. Ne samo zato što se tada tamo svirala najbolja rock muzika na svijetu, ne samo zato što su tada ondje živjeli neki od najvećih američkih pjesnika 20. stoljeća, nego zbog ugodnog osjećaja latentnog anarhizma i potpune slobode nakon sloma američkog ratovanja u Vijetnamu. Sjajni barovi, koncerti na otvorenom, sjajne izložbe, sjajni profesori na sjajnim fakultetima – tada je još uvijek postojala radost Življenja u San Franciscu. Sve pjesme koje sam tih godina napisao nastale su u Dubrovniku ili Beogradu, nikad nijedna u San Franciscu. Zbog načina života, druženja s brojnim pjesnicima, intervjua koje sam tada pravio s poznatim glumcima, zbog kasnih noći i ranih jutara provedenih po barovima i noćnim lokalima, zbog brojnih intervjua s rock muzičarima – ja jednostavno nisam imao vremena baviti se svojom poezijom, ali ni prevođenjem."

"Upoznao sam Bukowskog  preko jednog američkog bookdealera koji je trgovao njegovim rijetkim knjigama. Dao mi je adresu Bukowskog negdje 1976. godine, 1977. pisao sam mu i dobio odgovor nakon tjedan dana. Budući da sam i njega dosta prevodio, zbližili smo se i krenuli družiti. I da, istina je ono: Bukowskog ne budi kad je pijan i mamuran, pusti ga do pet popodne, nakon toga mu pokucaj na vrata s gajbom piva ili desetak boca vina. Sve ovisi o tebi, jesi li zanimljiv sugovornik ili poslije pola sata nemate o čemu razgovarati."

 "Na američkim sveučilištima, čak i onim najčuvenijima i najskupljima, ako nešto značiš, ako nešto znaš i ako si to pokazao, netko te pozove i pita te bi li predavao tri mjeseca. Ne moraš imati doktorat, ne moraš imati ništa. Gregory Corso, fenomenalan pjesnik beat generacije, jedva da je imao osnovnu školu, ali uvijek su ga zvali da drži predavanja, da govori o vlastitoj viziji poetike. Tada se i meni dogodilo u San Franciscu da su me, zahvaljujući mojim starijim prijateljima književnicima, pozvali da predajem na fakultetu par mjeseci. Predavao sam o svojem pogledu na suvremenu američku poeziju i svi su bili zadovoljni jer sam iz nekog europskog, odnosno jugoslavenskog kuta govorio o američkoj poetici na način kako Amerikanci sami sebe ne vide."

"Imao sam privilegiju da me Dylan prati na gitari, a Allen na harmoniju, i da mi Tom Waits snimi dio Kerouacova romana Na cesti, pa mi taj snimak pokloni za rođendan."

"Za moje zanimanje za japanski i kineski jezik i književnost izravno su zaslužni i 'odgovorni' pojedini američki pjesnici Beat generacije (ali posredno i njihovi preteče kao što su Ezra Pound i William Carlos Williams), koji su čitavog svog života bili blisko povezani s dalekoistočnim književnostima i filozofijama, i koji su i sami sjajno poznavali te jezike, proučavali ih, u pojedinim razdobljima života živjeli u Japanu, pa čak i prevodili s japanskog i kineskog. To su, prije svih: Kenneth Rexroth, Cid Corman, moj veliki prijatelj i pjesnik Gary Snyder i Philip Whalen (beat pjesnik i budistički zenshin svećenik u Soto Zen centru u San Franciscu). Osim toga, imao sam rijetku sreću i bio blagoslovljen dugotrajnim prijateljstvom s nekima od najznačajnijih američkih prevodilaca klasične kineske poezije i drevnih japanskih tekstova u drugoj polovici 20. stoljeća. To su Burton Watson, David Hinton, Sam Hamill, Red Pine, itd. Tako da kad god mi je zatrebala jezička pomoć ili kakav drugi savjet, mogao sam računati na njihovo znanje i pomoć. Upravo spomenuti stariji prijatelji i pjesnici uspjeli su me nagovoriti da i sam počnem učiti osnove kineskog i japanskog jezika, najprije na Sveučilištu u Berkeleyju, u Kaliforniji, potom na Naropa Institutu u Boulderu, u Coloradu, a još kasnije i u samom Japanu. Naravno, ja sebe i dalje smatram učenikom koji tek spoznaje zamršenost, punoću i ljepotu kineskog i japanskog jezika. Iz vlastitih razloga kao i ličnog zanimanja za ta dva jezika najviše sam se posvetio prevođenju klasične kineske poezije i savremene japanske proze. Zapravo, to su dvije oblasti književnosti koje me iz ta dva jezika daleko najviše zanimanju."

"Postoje ti prijevodi koji ostanu desetljećima u kolektivnoj svijesti, a nisu ispravni. Kerouacov On the Road ja uvijek spominjem kao Na putu, a ne Na cesti, jer se to odnosi na duhovno putovanje. Ili Burroughsov Naked Lunch koji je trebalo prevesti kao Goli obrok, a ne Goli ručak. Ručak zaziva nekakvo obilje, ribu, meso, salatu, a Burroughs je tu mislio na obrok koji mu je trebao, injekciju heroina tri puta dnevno. U knjigama koje su neki drugi ljudi prevodili postoji jezivo puno jezičnih i drugih pogrešaka."

"Što se kolekcije knjiga tiče, krenulo je kasnije, negdje sredinom '80-ih. Svi koje sam već bio preveo i s kojima sam bio u velikom prijateljstvu slali su mi ne samo službena izdanja u velikim tiražama nego su mi počeli slati i neka rijetka izdanja, s posvetom. Počeo sam skupljati, recimo, sva izdanja svih romana Jacka Kerouaca. Događalo se i da su neki od pisaca čija sam izdanja skupljao postali stari i zaboravni, pa su mi, u roku od tri godine, znali tri puta poslati istu knjigu, s drugačijom posvetom, tako da sam neke od tih knjiga razmjenjivao s drugim kolekcionarima. Kasnije su se apetiti povećali, pa sam počeo skupljati sva izdanja bitnika prevedena na sve svjetske jezike, od kineskoga do ruskoga. Toga sad ima jako puno, a neka su izdanja ekstremno rijetka i vrijedna. Svi su oni znali za moju ludost, za predanost njihovoj poeziji, a ja sam bio dovoljno hrabar da ih pitam da mi poklone i neki svoj crtež. Bukowski, recimo, kad bi me se sjetio poslao bi mi po nekoliko crteža. Na isti sam način pristupio i Dylanu, Patti Smith i Garciji za koje sam znao da se bave crtanjem. Davali su mi rado i sa srcem, a vrijednost cijele kolekcije za mene je neprocjenjiva."