Kombinovana kolumna

Sada mogu i da varaju, brzo vrate akciju prije gola, k'o fol se slučajno uključe na stadion gdje će pasti gol, a mi koji stalno šaltamo kanale već znamo da će biti gol!

U stara vremena radija, buku koja bi išla u etar voditelj u studiju bi dodatno dramatizovao: "Imamo nekoga na liniji. Gdje je to pao gol?" (kao da on ne zna koga ima na liniji!?)

Bilo je i slučajeva da nije pao gol, nego se komentator Ivo Tomić uključivao jer ima prigodne stihove tipa:

"Mila majko... šta promaši Rajko!"

I onda opiše šansu koju nije iskoristio Rajko Janjanin, tada igrač Dinama, kasnije Crvene zvezde.

Ohrabren revitalizacijom i pojavom ovih novih high-tech-HD-dolby-souround-4K-šta-ti-ja-znam kombinovanih prenosa poželjeh i ja da napišem jednu kombinovanu kolumnu.

Ja ću biti pisac a vi ćete biti... zamorčići?

Pjesma za čitanje kolumne zove se "Kada sam ostavio Kubu":

Interesantno da je ovu pjesmu - koju je 1967. snimio argentinski pjevač Luis Aguilé - prigrlila kubanska zajednica što je emigrirala u SAD i postala neka vrsta njihove neformalne himne.

Oni su zaista "ostavili Kubu" i pjesma ih je "dirnula u srce".

Dok vi slušate "Kada sam ostavio (ostavila) Kubu", idemo u našoj "kombinovanoj kolumni" do fotografije koju je na izložbi "SAD u bh. štampi (do početka Velikog rata)" u Historijskom muzeju vidio jedan drug. Na Facebooku je upitao koja je ova zgrada u Sarajevo... krajem 19. vijeka zvala se "Udružni dom".

Njegovi prijatelji su se složili da je u pitanju današnje Narodno Pozorište.

Projektant je bio čuveni arhitekta Karlo Paržik, autor čija djela čine dio našeg svakodnevnog života:

Sarajevo danas ne bi bilo isto da nije bilo Karla Paržika

Ljubiteljima arhitekture koje interesuju i originalni Paržikovi nacrti ove građevine, kao i ostalo o njemu, preporučujem ovaj link i ovaj web-sajt:

Arhitekt Karlo Paržik

Uglavnom, razmišljao sam o tome kako ljudi danas završavaju svoje obaveze u Općini Centar, studenti na Pravnom fakultetu, đaci u Prvoj gimnaziji, ljubitelji umjetnosti ulaze u Umjetničku galeriju, ljubitelji vlasti u zgradu Kantona, ili ljudi samo hodaju gradom, a stalno su uz njegove radove.

Nevjerovatan je spisak objekata koje je projektovao Karlo Paržik. Praktično svaki dan, cijeli svoj život, mi smo vezani uz njegovo umjetničko djelo.

I tako, jednostavno sam poželio da odem na grob Karla Paržika.

U Sarajevu, gradu u kome je živio 60 godina, Paržik više nema nikoga, pa bi bilo lijepo da mu neki student arhitekture, koji svaki dan dolazeći na fakultet prolazi pored njegovog groba, ostavi cvijeće ili zapali svijeću. Kao što sam ja ove godine uradio:

Ne razumijem se mnogo u divlju gradnju, ne razumijem se ni u pitomu gradnju, ali imam oči i pretpostavljam da se Karlo Paržik sada "prevrće u grobu". Pa da mu bude lakše!

Upute "kako doći" za studenta arhitekture ili običnog građana-poštovatelja:

Uđete u groblje Sveti Mihovil kod trolejbuske stanice preko puta "plavih nebodera". Idete ravno i negdje na pola puta prema Ciglanama morate s desne strane zapaziti jedan bijeli spomenik na kome piše "Gospodnetić". Odmah pored je Karel.

Dok čitate kraj naše eksperimentalne "kombinovane" kolumne ("imamo nekoga na liniji. Gdje je to pao gol?") predlažem da slušate prepjev pjesme "Cuando salí de Cuba" s početka kolumne u interpretaciji Tereze Kesovije:

Postoji priča da je junakinja pjesme "Cuando salí de Cuba" bila ljubavnica Fidel Castra prije nego je osvojila srce pjevača i koautora pjesme Luisa Aguiléa.

On to nikada nije ni potvrdio, a ni demantovao, poštujući svoje obožavatelje Kubance iz SAD-a koji su se vezali za ovu pjesmu, a Fidel im je bio mrzak.

Jednostavno nije želio politiku da miješa sa svojom muzikom, rekao je da će pred smrt ispričati javno pravu priču, ali ništa od toga, pa je svoju istinu odnio u grob.

Ostade pjesma koju su izbjegli Kubanci prihvatili kao svoju, a napisao ju je Argentinac, koji je te 1967. živio i radio "u dijaspori", u Madridu.

Eto dragi moji čitatelji-zamorčići eksperimentalne "kombinovane" kolumne, tako je slično i najpoznatiji mađarski čardaš (Montijev) napisao Italijan Vittorio Monti, a vi razmišljajte i o Karlu Paržiku, "Čehu rodom, Sarajliji izborom"!