U maju, u maju...

Piše:Elvis J. Kurtovich

"U maju, u maju Tito nam se rodi..."

To je bila pjesma koje su pjevale zgodne mlade pjevačice iz ženskog hora "Breze" (ili su to bile "Aprilke"? – nisam više siguran).

Siguran sam samo da je bilo muških obožavatelja koji su išli na sve njihove koncerte (čak i do Neuma!), naravno više zbog pjevačica a manje zbog ove pjesme ili recimo hita "Kad su Tita Jožek zvali..."

U maju, u maju Tito nam i umre...

Neki dan je bila godišnjica. Nakon Dnevnika i užasa koji se su događali proteklog dana pustiše tada na TV ovu emisiju koju prije nisam gledao i koja me podsjeti na tužan događaj od prije 32 godine:

Svaka osoba iz emisije se tačno sjeća gdje je bila i šta je radila u momentu kada se saznala tužna vijest. Jedan poznati sarajevski lopov sjeća se da su njega i njegovu ekipu tada hapsili po Italiji...(Eto kakvi su to ljudi! Mi tužni, nikakvi, plačemo, Tito umro... a ONI NAS HAPSE! Sram ih bilo!)

Evo čega se ja sjećam, gdje sam bio i šta sam radio u maju 1980. Nisam ništa radio i, da sada ne osjećam ogovornost kao kad pišem školski pismeni sastav o drugu Titu, upotrebio bih jedan bezobrazni termin o rashlađivanju određenih organa u muškarca koji se u kolokvijalnom govoru upotrebljava kad se "hvata hladovina".

No ja sam dobri Titov pionir, koji je tada bio predao svoj maturski rad, koji je je kao dobar učenik oslobođen mature i odbrane istog rada, i koji će 32 godine kasnije u svojoj kolumni da dostojanstveno izbjegne izraz "hladio sam...“.

Jedni kod drugih „na žalost“

Najbezbrižniji period života, kada se ne bojiš ni škole ni profesora koji ti prijateljski poklanjaju ocjene da se lakše upišeš na fakultet... A sve pomiješano sa bolom zbog smrti voljene osobe...

Neki su se i pitali:
"A šta ako nas neko sad napadne?"
(Kontrapitanje: "A šta ako nas niko ne napadne?")

No kad imate 18 godina razmišljate u stilu "Ma niko nas neće napasti" odnosno "Nek nas samo probaju napasti!"... (Za mlađe posjetitelje portala: Niko nas nije smio napasti jer smo slijedili učenje druga Tita: "Klanjajmo da 100 godina bude mir - a spremajmo se kao da će sutra bit rat!")

Kad imate 18 – ravno vam je sve do mora... Koje je tada bilo "naše"... Kako smo reagovali nakon prvog šoka? Nismo željeli biti sami... Uglavnom - išli smo jedni kod drugih "na žalost".

Slušali smo strane radio stanice da čujemo koliko je to važna vijest za svijet ("i BBC na mom radiju") a sutradan smo svi kupili specijalno izdanje "Oslobođenja" u crnini ("Oslobođenje u mojim rukama") i ostavili ga za uspomenu među porodičnim slikama, diplomama, vjenčanim listovima... (Za mlađe posjetitelje portala: u to doba nije izlazio "Dnevni Avaz" pa se i nije našao u pjesmi...)

Najdražem čovjeku (nakon bliže familije) je priređena veličinstvana sahrana. Svi su bili na visini, niko je nije pokvario riječima: "Ja mu nisam halalio 5000 maraka!":

Šta je bilo poslije ovoga nije predmet današnje kolumne. Navodno su se ipak poslije pojavili neki koji su rekli "Nismo mu (vam) halalili 20 milijardi dolara" no o tome ne znam previše (bio sam mali!).

Za policiju: Od Vardara...

Držimo se onoga šta znamo. Šta je bilo sa našom maturskom zabavom? Nije je bilo zbog žalosti. Svejedno su se svi sarajevski maturanti dotjerali i otišli u Skenderiju gdje je bila tradicionalna manifestacija "Crveni karanfil".

Dostojanstveno i bez veselja, eto mada je žalost da i mi imamo neku matursku priredbu... Dadoše nagrade najboljim maturantima, Zdravko Čolić otpjeva "Druže Tito mi se kunemo", Neda Ukraden "Drugarice posadimo cvijeće kuda vojska druga Tita kreće" i to je to! Noga!

Stojimo mi oko 8, pola 9 na platou Skenderija u svojim maturskim odijelcima i haljinicama i držimo crvene karanfile u rukama. Maturanti (od latinskog maturare - dozrijevati), izašli u spoljni svijet a baš im se i ne ide kući... A da ipak malo prošetamo, nađemo neki kafić da skromno i bez veselja (Tito umro prije koju sedmicu!) proslavimo maturu?

I tako šetamo po gradu, nigdje nikoga, ništa ne radi, poneka grupica zbunjenih maturanata poput nas traži zabavu - kad u prolazu kod Kamernog kao da čujemo neku muziku iz podruma!

Sačekasmo da se otvore teška vrata "Kaberea" (današnji "Underground") i kad su se pojavili neki nepovjerljivi odrasli ljudi mi rekosmo da smo maturanti i da bi htjeli ući malo... "Maturanti? Koliko vas ima? Hm... Hajd ulazite!"

Zatvoriše se i zaključaše teška vrata. Uđosmo mi u raj nakon toliko vremena! Dernek "iz baglama"! Raja vesela, orkestar svira hitove narodne i zabavne muzike, a kad god se policija pojavi da proglasi fajront mi se zagrlimo i uz pratnju orkestra zapjevamo "Od Vardara pa do Triglava"! I policija (pardon – milicija!) sa nama pjeva i pri izlasku iz objekta zaprijeti nam svaki put da se stišamo "jer će nas idući put stvarno istjerati"! I tako do ujutru...:)

Uflekaćeš bijelo odijelo

Napih se ja tada prvi put u životu (18 godina a prvi put se napio - danas zvuči nevjerovatno!). Povratih dok sam se vraćao kući, uflekah svoje bijelo matursko odijelo... Lijepo mi je majka govorila: "Nemoj kupovat bijelo odijelo, uflekaćeš ga, nije to za tebe"... ali.. meni je drug Tito najljepši bio u bijelom odijelu pa sam i ja htio nešto slično...

Bijelo odijelo koje sam mrtav ozbiljan kupio iz ljubavi prema Titu je (nakon hemijskog čišćenja) samo dvije godine kasnije postalo je moje "smiješno estradno odijelo" i ironijom sudbine u današnjoj tužnoj kolumni može se vidjeti između 44. i 49. sekunde prvog priloženog youtube spota o Titovoj sahrani...

I tako mi besposleni maturanti, tek u oktobru idemo u vojsku, a one tamo godine poslije vojske na fakultet... Da nam je kakve zabave, kakvih derneka, a tuga i žalost u gradu...

Okupljamo se da tugujemo uz alkohol po stanovima, ali odemo i do grada da vidimo kako se tuguje po ugostiteljskim objektima bez glasne ili vesele muzike.

I prođe pored nas jedna uplakana mala, slatka ko med, negdje prvi-drugi razred srednje... I Zenit stade pred nju i kao stariji, iskusniji čovjek, (maturant!), poče da je tješi: "Znam, bio je veliki čovjek ali nemoj plakati! Moraš biti jaka! Život teče dalje... itd... itd..."

Mi ga gledamo, ne možemo vjerovati šta radi, a on sa uplakanom malom već poluzagrljen bježi od nas i viče: "Ajte vi, ajte vi, stiću ja vas!" Bruka i sramota od nekad uzornog omladinca!

Tito umro, tuga, ne smiješ se smijati, pa se sve grizeš za usnu da ostaneš dostojanstven u tim teškim momentima...