Muzičke stepenice
Uvodim novu rubriku.
Zvat će se "provala za kraj kolumne".
Obično kolumnisti ohrabre čitatelja za nastavak čitanja nekom provalom na početku u fazonu "pričao mi jedan čovjek jedan vic".
Piše: Elvis J. Kurtović, Radiosarajevo.ba
E nećemo tako, (Dino)!
Ima da pročitate CIJELU KOLUMNU da biste shvatili provalu na kraju!
Vaš kolumnista je veoma romantičan čovjek i njegove kolumne su u formi "sapunice".
Beskonačni nastavci u kojima se on npr. prisjeća Asima Ferhatovića koga uopće na pamti
vazda slavi neke "svoje nepostojeće jubileje"
30 godina 'Mitova i legendi...'
obračunava se s lažovima i lavordžijama
voli da se hvali "JA sam napisao"
tvrdi za sebe da je bio uzoran omladinac i pionir
nije mu mrsko pohvaliti se nekom pjesmom koja mu je objavljena u školskom listu
I nekako - uvijek se sve vrti oko Koševa.
Eto jednom sam pisao o ovom "poslijeratnom Zabranjenom pušenju"
i sjetih se kako smo gitarista Kiza, Zagrepčanin i ja pošli s Koševa u grad, i ja se pozdravio s jednim izmoždenim starim čovjekom.
Prođe slomljeni čovjek a ja ću Kizi:
"Znaš ti, Kizo, onu pjesmu Pišonja i Žuga od grupe Zabranjeno pušenje?
"Znam, na nos mi je izašla, sviram je svaki drugi dan! "
"E vidiš, Kizo, ovaj čovjek što sam se maloprije s njim pozdravio... TO TI JE LEPI!"
Kizo razgoračenih očiju pogleda za Lepim koji se šepajući vukao niz ulicu... Vow... TO JE LEPI!!!
Nije prošlo ni dva dana, a gitarista Kiza iz Zagreba i ja u kafani sjedili i ja se pozdravio s jednim čovjekom.
Izašli mi iz kafane, i Kizi kažem:
"Znaš ti, Kizo, onu pjesmu grupe Zabranjeno pušenje koja se nekako zove čini mi se Guzonjin sin?
"Znam, povraća mi se od nje, moram je svirat skoro svaki dan..."
E vidiš ovaj čovjek što se ja pozdravih i "upitah za zdravlje" s njim... TO TI JE GUZONJIN SIN!!!
...
Kao što vidite moje kolumne su pune gluposti i nebitnih stvari...
No jedna šetnja "stepenicama pored Sloge" me pokoleba u razmišljanjima koliko je to sve "lokalna zajebancija koju niko neće skontati".
Evo o čemu se radi.
U Pruščakovoj ulici u strogom centru Sarajeva (najstroži centar Sarajeva je naravno Vječna vatra - geometri izračunali!) nedavno su otvorene Muzičke stepenice.
Još prije godinu dana sam nešto načuo o tom projektu u vrijeme kada sam pisao kolumnu Odmorište Dražena Ričla.
I sad su bila ta svečana otvaranja obnovljenih stepenica u Velikom parku i ovih u Pruščakovoj.
Prođoh neki dan tuda i... ostah raznježen!
UGLEDAH SVOJE IME!
Taj divni osjećaj poželio sam da podijelim s vama, dragi čitatelji, pa sam odmah amaterski uslikao i fotogaleriju koju vam ovdje prilažem i koja se zove Muzičke stepenice:
Vidjeti svoje ime na jednom "javnom objektu" u rodnom gradu je priznanje da je moj život "za života" ocijenjen kao "koristan za naš grad".
(Za mlađe čitatelje: Kada dobiješ "nagradu za životno djelo" znači da se polako približavaš Barama, a kada dobiješ svoju ulicu - da si već neko vrijeme tamo i prispio...)
Pročitah tekst na ploči i dopade mi se moje mjesto "na spisku zaslužnih građana", a dopade mi se i "raspored pjesama na muzičkom playeru". :) :) :)
Provala na kraju kolumne
Poslah ja oduševljeno sliku jednom veoma uspješnom starom drugu koji je, umjesto da samo "pogleda moje ime, oduševi se i nastavi dalje svoj posao", uzeo da IŠČITAVA tekstove na Muzičkim stepenicama i "zlobno sarajevski" mi napisa odgovor:
"Da li je isti kamenorezac koji je ovo klesao - sastavljao i tekstove?"
Ja mu odgovorih da ti tekstovi i nisu napisani za besposlene đuturume - nego za turiste i mlade generacije, a meni kad tuda budem prolazio vukući cekere neće pasti na pamet da ih čitam.
JA TO SVE ZNAM! :) :) :)
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.