Fudbal, selfie i još ponešto...

Umro je Miljenko Prohaska. Umjesto da nabrajam šta je sve pokojnik uradio za života ja ću samo reći prvu asocijaciju na njega, kako će on većini ostati u sjećanju.

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Našim starijim čitateljima ostat će u sjećanju kao "dirigent Miljenko Prohaska" pa prilažem ovaj naš tekst i video.

Fudbal, nogomet i još ponešto

Kao potvrdu asocijacije koju budi lik maestra Prohaske prisjetit ću se fudbalera Herberta Prohaske, igrača Austrije iz Beča, Intera, Rome i austrijske reprezentacije. Igrao je u veznom redu, bio tzv. "graditelj igre" i nema sportskog reportera koji bi propustio da bar jednom u toku utakmice ne kaže "Prohaska - pravi dirigent igre!"

Kad smo već kod maštovitih sportskih komentatora - pod starost i ja postadoh to što sam kao mali želio da budem (da bih džaba išao na utakmice!)

Pristao sam da povremeno nešto prokomentiram za naš portal i moj prvi sportski komentar u životu pogledajte na ovom linku.

Da bismo razumjeli sve kontroverze koje su pratile to Svjetsko prvenstvo 1974. u Njemačkoj, moramo znati da se do tada fudbal u našoj zemlji potpuno izdvojio kao profesionalni sport od ostalih amaterskih sportskih djelatnosti i fiskulturnika. Novac se tada uveliko vrti oko fudbala, a gdje je novac - tu su i mutljavine, afere, menadžeri i emisari...

Kako se dogodio krah ove generacije u drugom dijelu takmičenja, ima li to veze s novcem, je li i to morao drug Tito dolaziti da sredi, itd... možda skontamo ako pogledamo ovaj insert koji sam isjekao iz dokumentarne serije "Fudbal, nogomet i još ponešto":

Evo nešto što je vezano za "Fudbal, nogomet i još ponešto"... npr. udaja!
Google je počeo prihvatati zahtjeve za "brisanje s popisa pretraživanja" onih koji imaju neki opravdan razlog da ih ne možete naći u pretragi.

Kako i YouTube pripada Googleu ova nogometašica bi mogla napisati da želi da "nađe čovjeka svog života" i da u tu svrhu moli da se ovaj film izbriše s njihovog servisa!

Pogledajte ovaj video i procijenite kako bi eventualni mladoženja reagirao kada bi vidio svoju dragu kakva je "u žaru borbe na terenu":

Kako se u prošlom stoljeću snimao "selfie"

Ako znate šta je to "selfie", vuče li ta riječ porijeklo od engleske riječi "selfish", kako se to radi, možda bi trebali kliknuti na ovaj link jer bi  članovima legendarnih The Books of knjige možda baš mogli biti od pomoći. :)

Kako sam ja kao mali snimao selfije?

Moj manje-više dječiji fotoaparat Smena 8 imao je mehanizam autoknips, baš kao i skuplji aparati. Evo procedure: prvo postavite aparat na čvrstu podlogu, "nanišanite" na viziru šta će aparat uhvatiti kad "okine", podesite autoknips da "otkuca" dovoljno sekundi, pa otrčite na "zacrtano mjesto", iskezite se za potrebe "prahistorijskog selfija", umirite se dok aparat ne škljocne, i boga molite da jednog dana kad "ispucate cijeli film" i skupite novac da ga razvijete fotograf koji vas pita koju sliku s negativa da vam izradi ne kaže: "Ova ti nije uspjela, nemoj džaba trošit' pare... Vidiš da ti fali glava...!?"

Inače, ja sam kao mali siromašni fotograf razvijao filmove u najjeftinijoj fotoradnji koju je na Marijin Dvoru držalo udruženje lica s oštećenjem sluha i govora (DES mislim da se zvala). Čiko koji je primao i izdavao filmove i fotografije dosta je slabo govorio pa sam bio pošteđen predavanja profesionalnih fotografa tipa: "Mali, moraš da paziš kad snimaš s filmom od 21 DIN... U tebe ispadoše sve 'crnci u tunelu'...!"


U principu u ta vremena kad su neke stvari bile jako skupe (umalo da napišem "oskudna vremena" jer sam se ufurao u svoje nekadašnje probleme) selfie se slikao kad ti ostane još par snimaka na filmu, a tebi se žuri da ga razviješ jer si na ljetovanju fotografirao neke zgodne curice, pa onda slikaš nešto bezveze kroz prozor, sam sebe u ogledalu... samo da "ispucaš film"...

Eto tražio sam malo, kopao po starim slikama, našao one gdje nas je dvoje, troje i gdje smo se definitivno slikali pomoću autoknipsa (totalno smo u ćošku ili npr. sijalica koja gori u vrhu kvari sliku...) i našao ovu slabo eksponiranu sliku koja se snimila u kući bez fleša (siromah - nikad nisam imao fleš!)... E za nju mogu sa sigurnosti da kažem da je "bila selfie iz druge polovine prošlog stoljeća". :)

Poenta

Popularnost selfija (ja uvijek lajkujem kad neko stavi selfie na Facebook!) je u tome što ste dok ga gledate u prenesenom značenju "sami sa svojim prijeteljem", a to je ključ svakog prijateljstva, taj odnos "jedan na jedan".

Ne znam za vas, ali ja sam za svoje prijatelje jedino kad su sa mnom u društvu siguran da me ne tračaju!

I čim vidim da ih je više na slici, ili je neko drugi slikao pa nije selfie - ja ne lajkam...

Pogotovu ako su na slikama u nekom lijepom ambijentu, s nekim zgodnim "ženskinjem", ja uvijek zamišljam kako razgovaraju u stilu: "E jest' nam lijepo, e nek' vala onaj šupak Elvis nije s nama"...

I onda nema lajkanja...

A kad je selfie - može like komotno!  :)