Ugasnula svjetlost 1. maja

Praznično pismo papi Franji

Vaša Svetosti, dragi papa Franjo.

Oprostite mi, na početku, što kao se kao nekršćanin, a i neko ko – iako muslimanskog imena – nema vjeru u konvencionalni način shvaćanja boga obraćam ovako direktno. Možda nije red, ali u ovome svijetu bez reda i boga, računam da ima smisla govoriti i pisati samo direktno. Na to me je navela, prije svega, Vaša ogromna energija kojom, često i suprotno političkoj praksi mjesta na kojem sjedite, propagirate oprost, tu najveću ljudsku vrijednost. U jednom od svojih prvih istupa kazali ste da je skandal činiti govoriti jedno, a činiti drugo. Kazali ste, da citiram, da su “katolici u mafiji sami sebe ekskomunicirali, svoje ste vlastite kardinale upozorili da se ne ponašaju kao prinčevi, te da bi mnogi ljudi koji žive dvostrukim životom trebali reći – moj život nije kršćanski, ne plaćam zaposlenicima primjerene place, iskorištavam ljude, vodim nezakonite poslov, perem novac i vodim dvostruki život. I još, da su “katolici u mafiji sami sebe ekskomunicirali”. Slijedeći vaše riječi da bi kršćani trebali vidjeti ateiste kao dobre ljude, ako čine dobre stvari, a u vjerovanju da čovjeku pripada samo ono dobro što je iza sebe ostavio, vjerujem da ćete naći razumijevanja za ovaj oblik obraćanja, stiglo ovo pismo do vas ili ne.

Kod nas je, uvaženi papa Franjo, danas praznik. Tradicija započeta u Chicagu 1886. godine u kojoj su radnici tražili takozvane “tri osmice” (po osam sati rada, slobodnog vremena i spavanja), koja je završila pogibijom nekolicine demonstranata, i osudom osmorice njih na smrt se raširila po svijetu. Vi o tome, svakako, znate jer je historija radničkog otpora u vašoj domovini Argentini, bila vrlo živa i dinamična, još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Vi znate kako je i general Juan Peron, došavši na vlast nakon što je bio i ministar rada i socijalne sigurnosti, u sindikate postavio svoje nacionaliste i ustanovio “justicializam”. Iz čega je izrasla i njegova partija, koja mu je, zapravo, služila kao glasačka mašina. Vi ste u to vrijeme ljudski i intelektualno stasavali, i znate šta to znači. Decenije su prošle da bi Argentina postala stabilno društvo, i da prestanu krvavi unurašnji obračuni.

Nama u Bosni i Hercegovini se dogodilo nešto slično, samo, uvjetno rečeno, “podijeljeno sa tri.” Po uvođenju višepartijske demokratije, dogodio se krvavi rat, na principu nacionalnog opredjeljenja. Najjači među tri naroda, Srbi, uz pomoć iz matice Srbije počinili su najveći broj zločina, i dobili dio teritorija kao zaseban entitet. Hrvati, kao drugi po snazi, opet zahvaljujući pomoći iz susjedne Hrvatske, iz rata su izašli kao relativni gubitnici: ispočetka odbrambena snaga, pokušali su formirati paradržavu, čije je kompletno rukovodstvo osuđeno na međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Bošnjaci, koji su isprva bili osuđeni na istrebljenje, ispočetka su vodili isključivo odbrambeni rat, ali su do kraja i oni uspjeli okrvaviti ruke. Rezultat je, komplicirana, podijeljena, siromašna, nacio – kartelska država, koja ne funkcionira skoro ni u jednom segmentu. Stranke su preuzele ulogu firmi, i većinom u administrativnom aparatu zapošljavaju svoje glasače.

Nezaposlenost mladih je preko 60 posto, a državu su napustile stotine tisuća ljudi, u posljednjih nekoliko godina. No, ni to nije (bilo) dovoljno da se prestane istrajavati na govoru mržnje i daljem produbljivanju sukoba. No, to su stvari s kojima su vas, sasvim sigurno, upoznali prije vašeg posjeta Sarajevu u junu 2015. godine.

Negdje duboko sretan što dolazite, a pomalo začuđen što živim u svijetu u kojem je jedan od najboljih ljudskih izdanaka u ovakvom svijetu premeženom religijskim ratovima prvak jedne vjerske organizacije, Katoličke crkve, otišao sam vas vidjeti izbliza. U zgradi Franjevačkog međunarodnog studentskog centra čekao sam da vas izbliza vidim nekoliko sati. I nisam se razočarao: sad, atmosfera li je, vrijeme lije, očekivanja li su, ko bi ga znao, ali kad ste izašli na binu u Kovačićima, učinilo mi se da - svijetlite. Odnosno da vaša duša i nauk oko sebe sire neku energiju koji mi, obični smrtnici – nemamo. Stoga sam se, kao i stotine hiljada ljudi ovdje, valjda, osjećao počašćenim. Mislim da značajnijeg čovjeka nikada nisam vidio iz veće blizine, i taj ću trenutak pamtiti dok trajem na ovom svijetu.

No, razlog što ovo pišem nije ceremonijalne prirode. Danas, dragi papa Franjo, puno ljudi u ovoj zemlji neće praznovati, jer - nemaju od čega. Siromaštvo i beznađe su se duboko uvukli u sve pore, a kao u inat, pala je i kiša, i drastično smanjila broj dimova iz roštilja i sa ražanja, koji se za 1. maj tradicionalno dižu iz bosanskih gradova. Oprostite mi na banalnosti, ali taj dim je najčešće, bijeli, onakav kakav se vije iznad Sikstinske kapele kad svijet treba obavijestiti da je izabran novi papa. U tom, malom tradicijskom ritualu, oko pečenja uglavnom mesa, skupe se prijatelji, pojede se i popije, i zapjeva se i poneka pjesma. Uostalom, nema nikakvog razloga Argentincu objašnjavati šta je roštilj. No, ove godine, velim, a i svake sljedeće bit će ih sve manje i manje. Ovo je zemlja u kojoj skoro da nema smisla praznovati, jer se izgubio smisao življenja.

Ako bi se govorilo striktno prema nacionalnim kriterijima, kako je zemlja “postavljena” najteže bi moglo biti vašim suvjernicima – Hrvatima, katolicima. Njih vodi mafija, a prijeti im fizički nestanak, jer otkad je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, kako ih većina ima hrvatske pasoše, više ih ništa ne priječi da se isele iz zemlje. Nakon toga, po težini bremena, čini se - dolaze Bošnjaci. Manji dio njih uključen je u mafijašku hobotnicu koja se bogati i bahati, a nad njima je počinjen genocide. Da bi živjeli, oni moraju oprostiti zločin, ali i kriminal koji se čini u njihovo ime. To je pozicija koja guši, a jedina nada u tome je da je najviše glasova Bošnjaka otišlo u nenacionalističke partije, iz čega bi se mogla izlučiti četvrta politička snaga. To je, ujedno, i jedina snaga koja može održati Bosnu i Hercegovinu živom. Pozicija u kojoj se nalaze Srbi je, naizgled, najlakša. Kontroliraju polovinu države, i na čelu imaju čovjeka koji ne preza, apsolutno, ni od čega: nega opozicionar i protivnik nacističkog režima na kojem je stvorena Republika Srpska, prometnuo se u nacionalistu i mafijaša. Njegova policija je na ulici ubila mladog čovjeka Davida Dragičevića, a kriminalci izrešetali biznismena Sinišu Krunića, njegovog možda i najjačeg ekonomskog protivnika.

I u tome svemu, baš kao u nekom nastavku Coppolinog epa u “Kumu”, dok su ubojice odrađivale svoj posao ispržnjivanja šaržera u auto civila, kod vas u posjeti je bio taj čovjek. Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH, za kojeg se – kao da je to napisao Mario Puzo - nije znalo je li tu kao državnik, ili je pozvan ukazom nekog od vaših suradnika . Neprijatno je bilo slušati kao on tamo nije u zvaničnoj posjeti, jer Vama se ne dolazi tek tako. Posjeta je, morala, biti zvanična, a mi kako nemamo vanjsku politiku, nikada, zapravo, nećemo doznati šta se doista dogodilo između zidova vase rezidencije. U duhu apsolutnog poštovanja Vas i vase životne pozicije se duboko nadam da je vam je Dodik mogao nešto reći o položaju svih onih koji nisu direktno uz njega, o diskriminaciji i, praktično, nestanku katolika s prostora u kojima je on “glavni”.

On, kao apsolutni vladar i kontrolor svega što se u njegovom posjedu događa, sasvim sigurno zna i ko je i kako ubio i Dragičevića, i Krunića, i koliko je i sam kriv za to, ali vi o tome, sasvim sigurno, niste mogli razgovarati. Zato mi oprostite što nakon protokalarne posjete Dodika prema Vatikanu u mom iskrenom divljenju prema Vama ostaje i nešto gorčine.

I sretan Vam ovaj tužni praznik, iako nije vjerski. Širina koju posjedujete i životni put koji ste prošli vjerovatno razumije melankoliju ispisivanja ovoga teksta. I ugasnulu radost 1. maja.