Sve džaba

Ispalo je da je sve činio za Srbe, Srbiju i dobrobit srpstva, i – šta? Ništa. Nijedne izjave od relevantnog čovjeka. Nijednog stava osim Boška Obradovića, još jednog u eskadronu zlih klovnova, koji bi, da se sutra rat ponovi – što znamo da nikada nije isključeno – vjerovatno radio isto što i on.

Presuda Radovanu Karadžiću na doživotnu robiju jeste stigla prekasno, jeste da nije obuhvatila onih sedam opština u kojima se u manjem obimu i manjim intenzitetom događalo ono što se u finalu dogodilo u Srebrenici, ali je zapečatila jedan dosije. Barem, formalno, osuđeni su skoro svi osnivači Republike Srpske. Suštinski, ona nastavlja živjeti, i to je, zapravo, najveći paradoks i političkog trenutka u kojem živimo, i ove presude. Oni su, dakle, zločinci, činili su jezive stvari, ali Srbija u tome nije učestvovala, i Republika Srpska treba da živi doživotno. Proporcionalno kazni koju je zaradio Rašo, kako ga zove njegov najvispreniji neprijatelj, nekadašnji kum i pobratim, veliki pjesnik Marko Vešović.

Budući da su sada svi – “pravni eksperti”, razumnu čovjeku ne pada na pamet da se u to zavlači. Dakle, da je kasno za pravdu – jeste, ali pokušajte zamisliti da su ovdašnji sudovi presuđivali  oko rata na području bivše Jugoslavije. Pa trajalo bi, makar do završetka Radovanove, dosmrtne kazne, kako lijepo domisli koleginica Ferida Duraković. Hja, pjesnike i pjesnikinje uglavnom niko ne sluša dok ne dođe do situacije u kojoj samo oni mogu dati ime i glas nekoj situaciji. Ko će ga znati, kako bi izgledali naši životi da se u njih, tako krvavo nije umiješao Radovan Karadžić? Možda je izvor njegove frustracije – a oni koji su ga dobro znali, tvrde da je baš tako - upravo to da nikada do kraja nije prihvaćen i kanoniziran kao pjesnik, da nije ispunio onu vrstu zadatka zbog koje je mislio da ga je viša sila poslala na zemlju. Možda, kao što Adolf Hitler nije postao bečki slikar, po majstorstvu i slavi ravan Klimtu ili Kokoschki, Radovan je u sebi morao patiti što nije poput nekih svojih drugova, hvaljen, slavan i citiran. Da nije tako, zar bi u punom jeku rata i “državničkih” poslova otišao u Bijelo Polje primiti Ratkovićevu nagradu za poeziju!?

Bio sam tamo i ljudi su mi pripovijedali: cijeli grad je, praktično, bio na nišanu. Roletne se nisu smjele podizati, pogotovo u bošnjačkim kućama, jer bi to odmah bio znak da Radovanova pratnja otvori vatru. Transporteri su parkirali pred Centar za kulturu, Radovan je odnio nagradu za pjesmu “siđimo u gradove, da bijemo gadove”, i vratio se nazad, iznad Sarajeva. Da dokrajči grad koji mu je dao sve, ali se je on, eto, našao uskraćenim: umjesto poetske metafizike, našao se zamjenski, zemaljski cilj. Srpstvo, kojem su dati nebeski alati.  I kad to sve skupa padne na plodno tlo – a uvijek nađubrena njiva srpskog narcizma to, svakako, jeste – eto zločinca, eto rata i eto posljedica koje se decenijama ne mogu otkloniti.

Najveći problem Balkana u posljednjih stotinjak godina je srpski nacionalizam. Svi ostali, pa i hrvatski, koji u ovom trenutku djeluje kao utemeljeno, stabilno ludilo, jer u njemu učestvuje većina segmenata društva su - reakcija. Pogledajte samo demonstracije u Beogradu, u kojima čovjeku nije jasno “kojem bi se priklonio carstvu”, jer je s jedne strane Vučić, a s druge narečeni nacist Boško Obradović. Ako je između tih dvaju polova tražiti alternativu (jer ljudi poput Borka Stefanovića nigdje, a pogotovo tamo nikada neće imati većinu), onda odmah treba gledati kako se ponovo zaštititi od nemani koju je izrodila ideologija kojoj je pripadao Radovan Karadžić. “Presuda je arogantna i cinična”, kaže Milorad Dodik i najgore je što negdje ima i pravo, samo što je on, valjda, posljednji koji to ima pravo reći. Sam Radovan, poručio je ono što je najteže povjerovati: “Zato, uvijek i svuda budimo dostojanstveni, ne mrzimo druge i ponosno čuvajmo ono što je iznad svih nas, našu Republiku Srpsku.”

Ne znam, bilo bi nekako prirodnije, iskrenije, da je rekao: “Jeste, našao sam se u poziciji da poput boga, odlučujem o životu i smrti. I to je bilo apsolutno. Uradio sam sve ovo za Srbe, za Veliku Srbiju, ovo je osveta izrasla iz krvi mojih predaka za sve što ste nam učinili – i kao Osmanlije, i kao Austro - Ugari, i kao Hrvati, i kao muslimani, odosno Bošnjaci, i kao Crnogorci.” Ali, ne. Nemojte mrziti. WTF!? Razočarenje. Samo navijačka ogorčenost zbog poraza u narodu RS-a i nijednog zvaničnog stava iz Srbije da je bilo kome iskreno žao. Eto. Sve ispade džaba, Radovane. Crni Radovane.

P.S. A nije da mi je falilo pokušaja razumijevanja. Na svojim sam putovanjima, u posljednjih dvadesetak godina, uglavnom u vrijeme u kojem je srbijanska tajna policija krila Radovana Karadžića, odlazio u mjesta koja je on posjećivao. U Londonu su mi pokazali bolnicu u kojoj je išao na studijsko putovanje, gledao sam prozor na Hampsteadu na kojem je mogao stajati i razmišljao zašto. Zagledao sam manastire u Crnj Gori, možda i s nadom da ću ga sresti i opet upitati istu stvar. Zašto? Bio sam i u kafani Luda kuća, na Novom Beogradu, gdje danas stoji veliki mural s njegovim likom, gdje je guslao kao Dragan Dabić i gdje su ga smatrali svetim čovjekom i nekom vrstom Deda Mraza. Tražio sam apartman na Čiovu pored Trogira gdje je odsjeo i ćakulao s mještanima o “lepotama” Jadrana i njihove lokalne crkve. Ali, odgovora, eto, nisam našao.

I negdje, duboko u sebi mislim, da će ova presuda imati smisla jedino ukoliko “ideja” koju je osuđeni slijedio više ne bude izazivala ratove. Ali, sve se bojim da sjeme koje je otrovalo Radovana još uvijek klija. I da ga se dugo nećemo riješiti.