Tužba je tužba, a služba je služba

Legendarni engleski političar Winston Churchill, dotad sklon četnicima Draže Mihajlovića, poslao je delegaciju na teren da provjeri ko se, zaista, bori protiv Nijemaca, i pomogne “da ih se ubije još više”. Delegaciju je predvodio Sir Fitzroy Maclean, škotski vojnik i član parlamenta, svjetski lik koji je, između ostalog, bio prijatelj i Iana Fleminga, pisca. kojeg je inspirirao za lik velikog tajnog agenta Jamesa Bonda. Elem, Macleanovi nalazi iz Drvara 1944. (s njim je tada bio i mladi poručnik Christopher Lee, kasnije poznati glumac, Grof Dracula i Saruman) pomogli su da Engleska okrene leđa Mihajloviću i četnicima, i za saveznika, konačno, odabere Titove partizane. Nakon rata Tito i Maclean su ostali veliki prijatelji, Škot je kupio kuću na Korčuli, a njegova služba u Sovjetskom savezu, na Magrebu i Jugoslaviji se smatra jednom od uzornih diplomatskih karijera Britanske Imperije.

I Tito i Sir Fitzroy pokazivali su sklonost ka “oštrijim” alkoholnim pićima, pa je obavezan dio rituala bio da Maclean ponese tri boce viskija, “dar njezinog veličanstva Kraljice majke” koje bi se popile u Vrhovnom štabu. I tako, pričalo se da je princ Charles došao u posjetu Titu, i da mu je poslužen viski. Princ je probao viski, i htijući, valjda impresionirati Tita, rekao je - Ovo dobro piće mora da vam donosi Sir Fitzroy? – na šta je najveći laufer svih naroda i narodnosti odgovorio:

- Ne, to je za specijalne goste.

E, sad šta je od svega toga istina danas znaju samo oni što ih crna zemlja pokriva, ali baš sve je nemoguće izmisliti. I to je prva stvar koja pada na pamet kad se digla kuka i motika, zbog revizije tužbe pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Inače, pravne činjenice, iz pera bivšeg glasnogovornika Suda Refika Hodžića, inače suprotne žanru pričanja anegdota, o tome kažu: “Zbog jasnog kršenja stavki 1 i 4 člana 61 Statuta;  dovoljno je pažljivije čitanje same finalne presude MSP-a iz 2007. godine, presude o nadležnosti iz 1996. godine, te površno istraživanje jurisprudencije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Tribunal) u proteklih deset godina, sklapa se vrlo jasna slika: zahtjev za reviziju nema nikakve šanse, i krajnje je vrijeme da se ovim sudskim postupkom prestane baviti kao nastavkom rata drugim sredstvima.”

Tako, dakle, kratko i jasno. Jeftino politikanstvo i lažna briga za narod – žrtvu, i ovaj put su pokazali pravo lice grupice kojoj je pripalo da vodi Bosnu i Hercegovinu, i razvuče još ono malo pameti što je njezinom najbrojnijem narodu ostalo. Ako vam je to dovoljno, onda uredu, a ako vam je do još anegdota, ima ih na pretek. Te 2007. godine, uoči izricanja presude, kabinet tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića počela je tresti panika: svima je postalo jasno da zastupnik tužbe BiH, mučenik iz Živinica Sakib Softić neće moći pobijediti srbijanski tim na čelu s vrhunskim ekspertom za međunarodno pravo Tiborom Varadijem. Spominjale su se i neke goleme cifre kojima bi se možda mogao okrenuti tok suđenja, angažiran je i jedan holandski pravnik, ali stvar je završila kako obično završavaju akcije bošnjačke političke "elite". Ili nema para, ili nema dokumenata, ili nema ko podnijeti papire. Elem – ništa.  

U međuvremenu, pojavili su se stenogrami sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), u kojima stoje dokazi za direktno učešće Srbije u ratu u BiH, ali su dijelovi tih stenograma zatamnjeni. To se dogodilo zahvaljujući tadašnjem ministru za vanjske poslove Srbije Goranu Svilanoviću, koji je ustupio te dokumente drugom sudu u Haagu, onom za ratne zločine. Uz ustupak da se ti dokumenti neće koristiti u tužbi BiH protiv Srbije.

Rečeno – učinjeno, s tim da takvim praksama nikad nije vjerovati: da je međunarodna "pravda" htjela kazniti Srbiju, odtamnila bi te stenograme i Srbija bi dobila što je zaslužila, ali te stvari očigledno ne idu tako. Kako život u takvim situacijama obično piše groteske, Svilanović je uredno nagrađen Regionalnim sav(j)etom za saradnju, kancelarijom u Sarajevu, što otprilike znači velikim europskim novcima od kojih sreću vidi malo ko osim njega.  I manje-više, gotova priča.

Na kraju, što se kaže učinjeni posao mane nema, BiH presudom jeste zakinuta, žrtve pogotovo, a ostaju još samo dvije stvari. Jedna je pravna struka koja šuti kao zalivena na očigledan pokušaj podnosioca revizije tužbe da Srbe (koji su tu, ionako, nevoljko) konačno potjera iz zajedničkih institucija. To bi, u perspektivi, značio i kraj bilo kakvih nadanja o Bosni i Hercegovini kao državi. Ali, zašto bi struka brinula o tome? A valja ih i razumjeti: što će im prijetnje, pritisci, zastrašivanja od kojekakvih budala koje se izdaju za patriote?  Valja čuvati službu.

Jer, služba je služba a tužba je tužba.

Drugu stvar, svakako, znate. Ona piše na početku. Samo treba neko ko bi kao Tito princu Charlesu, na pitanje, je li ova vaša revizija još aktuelna, hladno odgovorio:

- Nije, ovo je propagandni trik za masu. Revizija, i država, to su poslovi za ozbiljne ljude.