Plastelin – ljevica

Kad je ljevica, tačno, prestala postojati?

Kad je počela trgovati s onih svojih par posto, da se uvuče pod skute nac(onal)istima.

Zakuhalo se dobro, a i neka je, oko smjene kantonalne Vlade. Mislim, gdje ima na svijetu da predsjednik države, na ukaz predsjednika neke stranke ide rušiti jedini segment lokalne vlasti koji kako - tako funkcionira. I u kojoj je do jučer učestvovao. E, da bi se ispunile puste želje o milijardama na višim nivoima, i da se „iz kuhinje“, makne onaj Mali kojeg su oni izmislili, a sad im stvara probleme. Jer, hoće da spriječi Elenu Ceausescu da apsolutno „poklopi“ jedan sektor, jer bez vladavina svoga muža ne može, potpuno i suvereno, vladati i našim tijelima. Biće tu još borbe, i neka će jer onaj papir za smjenu Vlade, fakat, najviše govori o njegovim potpisnicima. Bijeda, ali mi smo na to odavno navikli.

O krizi ljevice na globalnom planu govore i ptice na grani: šta nam, dakle, one imaju reći? To da je najveći poraz ljevice u Engleskoj od 1935. godine naovamo, plod činjenice da „narod želi izaći iz EU“, što bi rekao imbecil Boris Johnson. Koji je, ako inače niste znali, porijeklom Turčin. Pravi. Njegov pradedo Ali Kemal (1867. – 1922.) bio je političar, novinar i pjesnik, jedno kratko vrijeme čak i ministar unutrašnjih poslova u pretposljednjoj Otomanskoj vladi, pod upravom Damat Ferid Paše, čije porijeklo je iz Pljevalja. Strogi protivnik turske nezavisnosti i zagovornik britanske uprave Turskom, agitirao je protiv kemalističkog pokreta, i genocida nad Armencima, i time ostavši u Turskoj, praktično, sebe osudio na smrt.

Ubijen je linčom, tukli su ga do smrti, a iznad glave postavili natpis s lažnim armenskim imenom. Branio je „pogrešne“.

Cinična se pravda tako još jednom iskezila, i odlučila da Britaniju iz Evrope izvede čovjek čiji su korijeni iz zemlje koja je decenijama neuspješno čekala da je ta ista Evropa primi. I prvi dio odlaska treba da se realizira do 31. januara. Boris, unuk Osmanov (sin i kći Ali- Kemala uzeli su majčino prezime Johnson), je tako uz Trumpa perjanica svjetske desnice.

Sultan care, proklet li si, što veli pjesma. Narodna. O pobuni.

Kod nas, ljevica je prestajala postojati negdje iza rata kad je skupina fićfirića u pastelnim bojama sakoa na čelu s Lagumdžijom, zaposjela SDP, i počela u svemu slijediti desnicu: ponašali su se kao oni, govorili su kao oni, oblačili su se kao oni, samo što su uglavnom optuživali narod da im ne daje dovoljan broj glasova. Glavno im je bilo ubiranje kirija iz prostora koje im je ostavio nekadašnji Savez komunista i pripetavanje oko ministarstava u kojima su, uglavnom, namještali svoje taldžije. Samo u manjem obimu od onih koje su imitirali. I danas, nakon teških unutrašnjij borbi i previranja SDP još uvijek osjeća posljedice takvog ponašanja: desnici je lakše. Njima će njihovi glasači oprostiti sve. I da ih ostave na 100 konvertibilnih maraka mjesečno, nastaviće ih podržavati jer su kupili ublehu o patriotizmu i šatrologiju o nacionalnom ponosu.

Ljevica, zbog svoje pozicije koja, ipak, negdje mora biti moralna (da li zbog povijesnih grešaka, ili hipoteke ili zbog samog duha ideje!?) za sve svoje greške uvijek biva kažnjena. Kao naprimjer na sjeveru Engleske kojeg su desničari osiromašili, ali je biračko tijelo kaznilo laburiste. U današnje vrijeme, dakle, lijeve snage, rečeno kladioničarskim jezikom, utakmicu počinju s hendikepom. Tako je i sa susjednom Hrvatskom.

Zoran Milanović, koji je baštinio dio lagumdžijskog potencijala, ali ima i solidan fundus mangupluka, stečenog u borbi protiv ustašoidnih robota koji se tamo smjenjuju na traci je za Kolindu Grabar Kitarović „svemirski brod“. Ali će mu se vjerovatno dogoditi da će izgubiti predsjeničke izbore, jer je njoj dovoljno da se onako polunabakrena pojavi ispred šatoraša, i zapjeva neku od svog protivkandidata Miroslava Škore. Vesela bi bila ta Hrvatska, da nije tako tužno. Suuude mi…

No, mi u ovakvoj situaciji nemamo pravo nikome držati lekcije. Dok se prestane kukati nad tim da se ljevica nije organizirala, i dok se ne stvori pokret koji će spriječiti ovu neoosmansku samovolju u kojoj je dovoljno da nafataš troje morona da dignu ruku „za tebe“, i mlatiš kako želiš. Jer, ponavljamo, ne možeš se ponašati, oblačiti i govoriti kao desnica, a zvati se ljevicom i očekivati da te prepoznaju kao takvu. Ljevica je organska, narodna stvar, i kreće s trgova, ulica, tvornica… Jer, kad se plastelincima dopadnu plaće, kabineti i preskupi auti, oni počnu trčkarati kao psići za onima koji su im omogućili glasove. Na predsjedničkim izborima. Svaka sličnost sa stvarnim likovima je više nego namjerna. Tako vam je to, dragi moji.

U Italiji je osnovan pokret protiv mržnje „Sardine“. Vjerovatno ste vidjeli klip u kojem hiljade
ljudi ispred crkve pjevaju „O bella ciao“. Dosta im je korupcije, Salvinija, mržnje, ksenofobije… Hoće da žive, normalno. „Zovemo se tako jer ćemo biti čvrsto jedni uz druge. I biće nas puno.“

Oni su se, dakle, organizirali. Ako hoćemo da preživimo, moraćemo i mi. Da nam ne prodaju „priče“ o „reformama, ANP-u i NATO-u.“

A zapravo trguju sa onih svojih par posto. Prave državu od plastelina.

Da se naježiš: Kad 40.000 ljudi u Rimu pjeva "Bella Ciao"