Njihovo vrijeme

Ahmed Burić
Njihovo vrijeme
Jesen li je, života i godišnje doba, što li je, a čovjek se u ovo doba godine počne pitati o metafizičkim pitanjima.

Na koja odgovora ionako nema, ali što reče nobelovac iz Travnika, sve su Drine ovoga sveta krive, i nikada ne smemo prestati da ih ispravljamo. Hja, može biti, ali mi se nekako čini da postoje vremena u kojima su Drine krivlje nego obično, ili je na toj jednoj Drini više krivina, pa je čovjeku teško upraviti. Tu negdje, oko banalnosti, zna pomoći poezija, i padnu na pamet stihovi T.S. Eliota iz  Četiri kvarteta: Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/možda su oba u vremenu budućem/ A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom. (…) u spletu prošlog i budućeg. Samo se vremenom pobjeđuje vrijeme.

Ispada najgore što je i ovo vrijeme – nečije. Niko do koga iskreno držim ovdje ne živi previše dobro, osim možda jednog ili dva izuzetka, ali to su ljudi dokazani u svakom kutku svijeta. Ostali, ili prosječno tavore ili se bore na svoj način, koliko mogu i znaju. Ispada da je ovo vrijeme onih za koje nismo htjeli vjerovati da će njihovo vrijeme ikada stići.

Onih isprva nevidljivih, koji su se polako, mic po mic, malo familijarno-mafijaško-korupcionaškim vezama, malo poltronstvom i glađenjem niz dlaku došli do pozicija u vladama, ministarstvima, javnim institucijama, kantonima, općinama… Prekriveni valom šutnje većine i prezira prema manjini, gdje god je to moguće, otaljavamo svoje vrijeme, u kojem uživaju oni.

Jer, skoro je sigurno da, recimo, Dragan Čović ne vjeruje u ono što priča pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija: “U mojoj zemlji žene zauzimaju visoko mjesto. Uloga žena u poskonfliktnim vremenima je velika. One prve pružaju ruku. Svakako ćemo nastaviti ulagati napore u osnaživanje žena i djevojčica u BiH. Još jedna grupa zaslužuje pozornost, a to su mladi ljudi. Okruženje u kojem je mladima limitiran pristup zaposlenju i obrazovanju stvara socijalne nemire, a na drugoj strani zaposleni, obrazovani, zdravi i mladi ljudi su pogonski kotač u društvu. (…) BiH danas čini sve da ubrza svoj put tamo gdje istinski pripada, a to je u okrilje europske obitelji”. Bez komentara: ljudi s tolikim manjkom skrupula, nekada presuđivani zbog kriminala, izgleda, znaju cijenu uspjeha u današnjem vremenu. Današnji svijet je neprijatno mjesto za život i zbog mita o uspješnom čovjeku. Biti uspješan danas i ovdje, znači biti poput Njih. Nimalo inspirativno, složit ćete se.

Zato je vrijeme koje se udaljava, kako ga u svom posljednjem romanu zove jedan od najznačajnijih južnoslavenskih pisaca Mirko Kovač, ono vrijeme koje će doći. Sljedećih desetak godina će proći, kao što je prošlo i posljednjih deset, između ostalog, i zato što stepen demokratije i kvalitet odnosa u društvu u više određuju mentalitet, navike i običajna praksa, nego politički okvir u koji je neka zemlja stavljena. Vrijeme je i Dejtonski sporazum učinilo prvo relativnim, a onda irelevantnim, isto kao što su, s historijskog aspekta, danas relativni Sarajevski atentat, odnosno Zimska olimpijada 1984.

Jer, osim fizičke potvrde da su se zaista dogodili, nemamo značajnijih dokaza da su polučili bitnije procese u svijetu, kao što često u samohvalisanju volimo misliti. Carstva bi se raspala i bez Gavrilovog metka, kao što su i olimpijade održavane u Calgaryju, Albertvilleu ili Saporou. Važnije bi bilo da država koja je naslijedila Austro-Ugarsku nije sistematski potapala tokove progresa, kao što bi bolje bilo da olimpijska borilišta nisu ratom uništena i poraćem zapuštena.

Najveća mana ovdašnjih politika je manjak kontunuiteta, i moglo bi se reći da je to izbjegnuto samo u posljednju deceniju i po komunističke vladavine. U ostalim vremenima, ili vremenu, kako vam drago, živjelo se u jednom slavljenju kulta smrti, željom za sporim protjecanjem vremena ali brzim životom; u tom smislu sve što se događa svijetu, događa se i nama, ali mi umorni od tih stalnih promjena nagore, kao da u tome ne želimo učestvovati. Umorni od svijeta i od sebe samih, čekamo da prođe Njihovo vrijeme. Bilježenje tog vremena, kao da ostaje jedini dokaz da smo uopće živjeli.

I, na kraju, šta ostaje? Ostati u uvjerenju da sve velike nade čovječanstva nisu pokopane, i da će doći oni koji će sumnjati. I smijeniti vrijeme.

Koje više neće biti Njihovo.    

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak