Liberalni bašibozuk

Ubica je pobjegao iz zemlje, nedugo zatim je uhapšen i izručen, i u toku je suđenje. A i da se sjeća, kakva korist od toga: održani su protesti,  vrijeme čini svoje, a rodbina i prijatelji nastradalih djevojaka znaju kako im je. Mi ostali, uglavnom šutimo. Tada, oktobra 2016. ovaj je novinar napisao:   

"Ne radi se o tome hoće li komesar policije dati ostavku, niti da policija snosi svu odgovornost u vezi ubojstava na ulicama. Stvoreno je razbojničko društvo, kontekst u kojem nekolicina porodica i firmi ima svoje privatne vojske i agencije, dok ostale porodice desetkuju, osiromašuju i ostavljaju na milost i nemilost razbojnicima koji gaze, tuku i pucaju po ulicama. Bosanci i Hercegovci, dozovite se pameti, krajnje je vrijeme: o glavi nam rade oni koji svoju djecu sklanjaju u sefove, a vašu šalju u rovove. Oni koji jedva dočekaju da se preko entitetske linije nešto dogodi, da učvrste svoje pozicije, oni koji privatno sa svojim 'neprijateljima' dogovaraju zajedničke akcije. Oni koji bolnice, fakultete, redakcije daju članovima svojih porodica kako biste vi sutra postali njihovi pacijenti, njihovi studenti, njihove sluge... Još je vrijeme, a sutra će biti kasno. Bojkotujmo ih, pokažimo da možemo izaći iz feudalizma, u protivnom će nas se historija stidjeti.«

Vijest da se pred zgradom Kantona prije tri dana na protestima zbog nestašica skupilo između 200 i 300 ljudi, sama po sebi nije spektakularna, niti iznenađujuća. Sarajevo je, već odavno, ubijen grad, ovdje je nemoguće napraviti bilo kakav civilni pokret koji bi nesposobnoj i korumpiranoj vlasti mogao, barem, smetati. Na sličan način kao što je u prošlosti Bosna, uz Crnu Goru, u Jugoslaviji bila najkomunističkija zemlja, jer su njezini kadrovi bili najrigidniji i najnekritičniji komunisti, dogodilo se da se danas, u vrijeme karikaturalnih društava takozvanoga liberalnog kapitalizma, najslabije i najtragikomičnije društvo (iz)rodilo baš ovdje.  Stvorena je orijentalistička inačica liberalnog kapitalizma, svojevrsni bašibozuk: nedisciplina i neodgovornost vrha, piramidalno su se spustili na niže nivoe i dobili smo to što imamo – vladavinu malog broja neposobnih ljudi, čije ambicije i nisu velike, jer  u mentalno usitnjenom svijetu, ne mogu daleko ni dobaciti. Uzmi Kanton, pobijedi na Općini Centar, napuni javna preduzeća polujadnicima koji čekaju svojih 700 maraka i topli obrok, okruži se poltronima, troši kredite MMF-a na vozače, sekretarice i putovanja, to je, u osnovi, filozofija vlasti koju provodi SDA. Tako se potvrdio jedan od najstarijih političkih aksioma: dinamiku i razvoj neke sredine i naroda u većoj mjeri određuju njihov mentalitetski i kulturni nivo, nego zakonodavstvo ili politički ustroj.

Stvorena je amorfna masa koju je nemoguće pokrenuti u bilo kojem smislu – akademskom, poduzetničkom, kulturnom. Zapušten narod, koji se - iako je higijena jedan od glavnih postulata njegovog dominantnog koda – nema čime ni okupati. Niti ima s kim protestirati protiv toga. Opozicija, svojevrstan 'ukras' ovdašnje vlasti, u najvećoj je mjeri okoštala, parazitska strukura, koja očekuje da joj vlast prepusti dio kase, pa da ona malo izigrava feudalce. Kad ovi odluče da malo predahnu od pljački i javašluka.

Kako je ovih dana obilježena i godišnjica smrti Alije Izetbegovića, u sve se nekako uklopila i izjava Bakira Izetbegovića, koji je, nekako, posredno priznao da niti je dorastao poslu vođenja zemlje, niti može kontrolirati takav nivo bezobrazne neodgodornosti: "Alija je u Erdoganu prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet",  kazao je Bakir.

Uh. Bez komentara. Razlika između toga da se poziva Erdogan da brine o vodi u Sarajevu i da se ona skuplja u kanistere na Pivari, skoro i da ne postoji. Glavne poluge te i takve vlasti su atmosfera neimaštine i straha, tako dobro posijane da već daju prve "plodove" toga. Potpuno obesmišljen teritorij čije preispitivanje motiva nastanka države već postaje predmet zanimanja onih koji odlučuju o geostrateškom položaju. Bakir Izetbegović, svjestan da ne može zadržati državu ovakva kakva jeste, prenosi odgovornost na Erdogana, koji je u ovom trenutku, na globanoj sceni, ništa više od jakog posilnog Rusije. Kad se sve to sabere i oduzme, jasno je gdje plovi brod od papira. U kadi u koju, barem zbog iluzije o postojanju države, treba nasuti vode.

Ali, nema ko. I svi se pravimo da to znamo, ali to, možda, zna samo onih tristotinjak ljudi koji su izašli pred Kanton. Svi ostali su – mete. Koje već sutra, poput studentica Selme Alić i Edite Malkoč mogu biti pregažene na cesti. Ili, biti otrovani vodom koju piju. U liberalnom bašibozuku. Na kraju svijeta.