Kad se Tajo vrati kući pijan

Epizoda o tome kako su se lično obezbjeđenje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i pripadnika Granične policije BiH naguravali na Aerodromu Sarajevo već poprima razmjere klasične sarajevske urbane legende, u kojoj je brzina pronošenja neke vijesti, otprilike hiljadu puta tračevima pomnožena želja da se ta svinjarija zataška. Elem, u Sarajevo je na besmisleni samit procesa suradnje u Jugoistočnoj Evropi, stigao (ne)prijatan gost: turski predsjednik, sa sve svojim silahtarima, koji su ni manje ni više, Graničnoj policiji BiH odbili pokazati pasoše, izvadili lično naoružanje, stavili ga za pas, i naguravali se okolo sa ljudima koji na Aerodromu rade svoj posao.

Čudni neki janjičari, reklo bi se: kad već misle da dolaze u svoje, što čine zulum? A neki izvori kažu da im nije prvi put da to rade. Kažu da se stvar zagladila kad je iz aviona istupio glavni akindžija, ali takve se stvari ne rade. Direktor policije tvrdi da ih je sve trebalo pohapsiti, a ambasada Turske se pehrizi nekakvim ni tamo ni 'vamo saopštenjem. Kao „naši su odnosi dobri“ ne znam šta će nam sve ovo. Ma, nemoj mi reći.

Elem, ružno je da se u međunarodnim posjetama događaju takve, u osnovi duboko sarajevske prepirke koje se završavaju tako da jedan naspram drugog stoje nekakvi čauši (samo što su ovdje napadači zaštitari), a napadnuti – policija jedne zemlje i peče se u lice: kao iz onih priča u kojem se šiljokuran zalijeće i viče „pustite me da mu j… m…r“, dok ga slučajni prolaznici šatro zauzdavaju. Elem, sve je to skupa, jedna farsa, igrokaz za wannabee sultana i medijsku svjetinu, jer samo treba pokušati zamisliti, šta bi se, recimo, dogodilo da su članovi obezbjeđenja bilo kojeg svjetskog predsjednika ovo pokušali prije jedno tridesetak godina. Specijalna jedinica SUP-a Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bi ih spakovala u poštanske pakete odgovarajuće veličine i ovisno o tome kakva bi naređenja stigla, ostavila bi ih u obližnjem pritvoru, ili ih poslala nazad kući. Nakon ozbiljnog izvinjenja njihovih diplomatskih predstavnika. No, kako Erdoganovci ne shvaćaju BiH kao ozbiljnu državu – a , vala, nemaju ni kakva razloga – onda misle da po Butmiru mogu mahati pištoljima. Tak'a nafaka. S druge strane, ne smije se ni pomisliti šta bi, recimo, bilo da je bilo obrnuto, da su se članovi obezbjeđenja nekog od, recimo, članova Predsjedništva BiH, zaigrali pa se krenuli klinčiti s pištoljima po istanbulskim aerodromima. Zapamtili bi i dan i datum posjete, i brojeve cipela svakog turskog askera koji bi ih obrađivao. I tako bi i trebalo, i tako jedino može. Sve dok stvari ne krenu loše.

A za Recepa Tayyipa, našeg pašu solidnog Taju, koji je sve nervozniji, a koji se u slobodno vrijeme bavi propisivanjem određivanja dužine suknje stjuardesa u Turkish Airlinesu – stvari polako, ali sigurno, kreću sve lošije. A on se, iako ne pije, počinje ponašati kao u legendarnoj pjesmi našeg Elvisa J. Kurtovicha „Kad se babo vrati kući pijan“. I pravi zijan. Nakon najvećeg poraza u istoriji izlazaka na izbore, onog prije dvije sedmice u Istanbulu, AKP su počeli napuštati dojučer najbliži suradnici, i već najavili formiranje nove stranke, „jer je ušao duboko u autokratiju i iznevjerio osnovne principe zbog kojih se ušlo u demokratsku trku.“ Posljednji među njima Ali Babacan, bivši zamjenik premijera je jednostavno napustio stranku, i kazao da budućnost Turske zahtijeva novi napor. Novu stranku priprema i bivši premijer Davutoglu.

Alahimanet, (nervozni) Tajo. Neuspjeh neoosmanizma, zatvaranje novinara, profesora, i atmosfera opće nesigurnosti, došle su na naplatu, valjda i prije nego što se očekivalo: na svu sreću, skoro stoljeće turskog republikanizma, neće se dati srušiti vladavinom jednog, u osnovi, sumnjivog tipa. Koji je za samo godinu dana u Sarajevu od „čovjeka kojeg je poslao bog“, kako ga je najavio onaj nesretni zombie u Zetri, postao dahija okružen kabadahijama koji mašu pištoljima. U gradu u kojem su mu dojučer mahali zastavama i nisu dali piscu Orhanu Pamuku status počasnog građanina, sreća se, izgleda, okrenula. Nervoznom Taji ostalo je da vjeruje svojim tjelohraniteljima, i domaćinu, koji iz petnih žila pokušava srušiti kantonalnu vlast u Sarajevu, tražeći ruke u skupštini i dijelove opljačkanog blaga da ga u njih tutne. No, sve to će skupa, ići malo teže. I što bude teže išlo, nama će biti bolje.

Suština Erdoganovog političkog uspjeha, bazirana na populizmu, obećanjima i širenju straha od neprijatelja (a to su svi koji nisu „mi“) jeste politička „filozofija“ koju je „preuzela“ SDA pod vodstvom Bakira Izetbegovića. To je, u suštini, stvaranje društva u kojem trebate biti sretni ako imate penziju od par stotina maraka, ili plaću od nekoliko stotina njih, u kojem glavne društvene tokove određuje sprega religije i politike, a u kojem je najbogatiji sloj naroda odvojen blindiranim staklima i četom tjelohranitelja od naroda kojeg tako „uspješno“ vodi. To je svijet korupcije, paravojnih zaštitarskih agencija i nesigurnosti građana: svijet u kojem „uspijeva“ samo polusvijet.

Polusvijet koji maše pištoljima u zemlji koju je nekada okupirala. U zemlji kojoj Evropa, na kraju, neće iskreno pomoći, kao što, uostalom, nije pomogla ni Turskoj.

Zemlji koja nije sposobna da riješi svoje glavne probleme. Ali, kojoj bi itekako valjalo da se Tajo, izbornim porazom – otrijezni.

I nama, ostalima, bi, vjerujte, bilo puno lakše.

Da nam majmuni ispred nosa ne mašu pištoljima.