Janjeće i krmeće brigade

Berlinska je policija izvijestila, a neki od medija prenijeli da je u ponedjeljak grupa kolega primila dojavu da se u parku Fridrischein oko 150 ljudi, većinom iz Bosne i Hercegovine, zabavlja na, za njemačku prijestolnicu, pomalo nesvakidašnji način. Izvještaj, u pomalo zabavnom tonu – i tamo neko misli o duhovitosti na fb stranici, ima se može se, pr odnosi s javnošću, medijski eksperti i tako - govori o tome kako puno djece trči oko vatre, koja nije propisno zapaljena, a da su okolo ovce, njih dvanaest, sve bez kože, nataknute na kočeve, koje okreću motori na baterije.

Jednom rječju – teferič, koji je završio tako što su policajci pozvali vatrogasce da ugase vatru. 'Janjičari' su bili kooperativni: prvo su suknuli lavor da slave Uskrs, i da to rade već deset godina.

Šok za žitelje i policiju Berlina: Državljani BiH okrenuli 12 janjadi u parku

Što bi se reklo, ako i jest Uskrs, i jedan i drugi, dobro su zakasnili, ali ni to nije pomoglo da ih policija uredno ne zavede. Janjad su raskomadana, izgleda sreća pa su bila gotova, pa su neka pojedena na licu mjesta, a neka spremljena u automobile. Stvar će, vjerovatno, završiti novčanim kaznama. Taman tako i treba. Čovjek poštuje jedino ako ga zvizneš po novčaniku.  Baš kao što kaže jedan od najrazumnijih komentara ovog događaja na facebooku: „prostor gdje gori vatra je trebalo bolje obezbijediti, ne vidim problem, ako su to radili na mjestu koje je predviđeno za pečenje.“ Istina, ima i onih koji pocrvene kod ovakvih proslava Sv. Tamantija  i odmah zašehate kako je to, zapravo, krivica gospođe Merkel, koja je primila divljake i Hune koji deru i peku životinje na svetoj njemačkoj zemlji. Život  gasterbeitera je, vjerujte na riječ, tuga pregolema, rane izazvane ostavljanjem domovine, „liječe“ se ponavljanjem rituala iz kulture iz koje se došlo.

Pritom, ispoštovana su sva pravila pečenja janjeta na ražnju: prvo, i prvo, to meso se, kao što reče legendarni gospodin Lemić, direktor flore i faune u Lici, jede od 1.4.  do 1.6. Dakle, janjad tokom cijele godine su objektivno kao i paradajz u januaru. To niti treba niti može valjat'. Drugo, i drugo, janje vrijedi jesti samo između podneva i dva sata popodne, dakle, za ručak, jer je za večeru prejako, a posli toga, pajdo, svakako valja odmorit'. Treće, i treće, ali ne najmanje važno, janje hoće da se 'oznoji' i peče se na livadi. Dakle, sve šta treba, ali opet ne može: osobno, ne znam kako bih se ponio da sam naišao pored Fridrichsheina dok su policija i vatrogasci radili svoj posao? Da li bih se priključio odbrani slavljenika, ili bih hinjsko - balijski davao za pravo zadesnjelim Nijemcima i likovao što je fešta razvrgnuta, jer su sve prilike da su 'janjičari' – tobejarabi Srbi.

Kako god, naš je svijet uvijek domišljat i sklon prevari, pa je moguće da su neki Mujo iz Krajine ili Senad iz Živinica izmislili uskrs kako bi bili bliže evropskoj, odnosno kršćanskoj civilizaciji, ali nije ni važno. Kad zamiriše, pogotovo u tuđem svijetu, onda padaju granice i predrasude. Ako je, prema vjerovanju iz starozavjetne Knjige postanka bog stvorio Adema od zemaljskog praha a Havu od njegovog rebra, onda bi temelj konsenzusa i prevazilaženja sukoba mogla biti janjeća rebra. Što su tanja, razgovor bi trebao biti življi i sadržajniji.

Ali, eto, problem je u zemlji. Odnosno na Svetoj zemlji, koja se ne smije koristiti za pečenje ili držanje životinja. Pade mi na pamet priča iz Izraela. Prijatelj, koji je neko vrijeme živio tamo u pojedinim restoranima 'upratio' je na jelovnicima, i to u onim restoranima koje uglavnom drže istočnoevropski Jevreji, dakle, opet 'naši', da se nudi odrezak čudnog imena – „white steak.“ Bijelo meso. Kako je bio svugdje i vidio svašta nije mu puno trebalo da skonta da se ne radi o piletini, „ptici“, nego o gici, mesu koje je jevrejima, baš kao i nama muslimanima, strogo zabranjeno.

Na teritoriji svete zemlje Izrael je, naime, strogo zabranjeno gajiti njanju sa šuko utičnicama, ali 'naši' opet ne bi bili to što jesu da se nisu snašli. U socijalističkom kibutzu u Galileji majstori su skontali savršen recept: napravili su kolica, u obliku prikolica, i gore, uredno, uzgajali krmad. Da bi nastavili jesti ono što sup ucali Rigidni izraelski državni službenici su vjerovatno čupali kose, ali ništa se nije moglo. Nije na zemlji, smješkali su se 'naši' Jevreji, a ponuda je bila obogaćena krmećim programom. Jer, ako ćemo pravo, od svih načina spremanja janjetine, francuskih agneua au vin, engleskih lambs on herbs ili turskih kotletića, najukusnije janjeće meso je ono s ražnja. Baš kao što je od Poljaka, Rusa, ili Ukrajinaca, pa makar, tobejarabi bili Jevreji, glupo tražiti da ne jedu meso svinje, makar bili i u Izraelu, jer ih je ona othranila, i skoro da i ne znaju za drugo meso.

Baš kao što ne postoji dovoljno Sveta zemlja da se na njoj ne bi gajilo ili peklo meso. Janjeće ili bilo koje druge brigade, što je bio sinonim za socijalističke izjelice 'pionira' od aprila na ovamo, u ovakvom su svijetu još uvijek najmanje opasne.

Bez obzira na to koje je meso u pitanju.