Adio, Moj Galebe

Novine su, barem meni, zadnji put izgledale tako kad je umro Josip Broz – Tito. Samo ime i prezime, godina smrti i fotografija. Oliver Dragojević (1947. – 2018.). Rule šalje poruku da je istoga dana, prije 10 godina umro Mate Parlov. Sasvim dovoljno za cijeli jedan svijet. Čovjek koji je izjavio da ne može biti nacionalist, jer je bio Svjetski prvak. Pokušavam si zadati zadatak: napisati In Memoriam Oliveru bez korištenja interneta. Biće đavolski teško: nemam ni knjige kod sebe, a kamoli ploče i CD-ove, na putu sam, koji vodi u Split. Do Lučke kapetanije, iz koje isplovljava katamaran koji će njega, Olivera, odvesti na posljednji put, u njegovu Vela Luku na Korčuli. U 19.50, simbolički, “na godinu” osnivanja Torcide. Ljudi s Brača, Hvara i ostalih otoka isploviće sa svojim barkama njemu u čast, i pozdraviće možda i najznačajnijieg pop muzičara s ovih prostora, genija blago puknutog glasa, koji je, valjda, jedini čovjek sa estrade koji se pojavio i ostao za klavirom. Sve do kraja, prkoseći trendovima, a svaki put ih elegantno preskočivši, i pokazavši put onima koji ga budu znali prepoznati.

Jer, more je takvo da na njegovoj površini ne ostaju tragovi. Samo oni koji znaju čitati tajne znakove, mogu preživjeti sve ono što ono postavi pred njih. Slika u kojoj desetine barki i nekoliko desetina hiljada ljudi prate velikana iz splitske luke na njegov posljednji put govori sve. U Vela Luku, gdje je provodio sva ljeta, kojoj se uvijek vraćao i koja će osim po pjesmi, ostati zapamćena i po njemu.

Ća će mi Copacabana/Acapulco il’ Madrid/ kad ja imam svoju kalu/kad ja imam svoju malu/tamo je moj cili svit. U potkrovlju dedine kuće u mostarskoj Cernici je gramofon Trubadur i tamo su i ploče, singlice i pokoja longplejka. Jedva si čuo za Acapulco, znaš da je Madrid glavni grad Španije, a iz konteksta saznaješ da je “cili” – cijeli, “svit” – svijet, a kala – ulica. I pomalo plešeš, oponašajući pjevače koje si vidio na crno–bijelom televizoru, u emisiji Obraz uz obraz. Tek dvadesetak godina kasnije shvatićeš ko je, doista, bio čovjek koji je to pjevao. Oliver na tom prvom singlu koji ga je “izbacio” ima pjesmu Na kraju puta. Baladu koju su, baš kao i Galeb i ja napisali muziku Zdenko Runjić i tekst Tomislav Zuppa.

Mediteranski hippie

Sedamdesete godine 20. stoljeća bile su epoha naizgled prikrivenog, ali otvorenog pokazivanja spolnih atributa. Mini suknje za cure, uske pantalone za momke, trapezi, šljokice, kragne, brkovi, velike sunčane naočake i maljave grudi i haljinice koje se lako oblače i skidaju – sve je plesalo u disko ritmu pod svjetlucavom kuglom punom izlomljenih kvadrata. Svi su htjeli biti Elvis, Tom Jones ili Burt Reynolds, a samo rijetkima, poput Miše Kovača – to je i uspjelo. Mišo i Oliver, bolje rečeno Oliver i Mišo, bili su i simboli i sinonimi Dalmacije. I dok je Mišo bio i ostao ljuti mainstream – “samo počne a ljudi završe” – Oliver je krenuo, ili su nebo i more tako htjeli, drugom stranom. Nakon pečenja zanata s bendovima po Splitu, otišao je svirati na brodove, a po povratku se našao sa Zdenkom Runjićem, kompozitorom koji je imao uspjeha na jugoslovenskim festivalima. Pisao je za razne pjevače, ali toj muzici uvijek kao da je malo nečega falilo.

Umjesto pjevača koji bi pjevao punim glasom i izmamljivao uzdahe žena, pojavio se mladić duge kose, s debelim uredskim naočarima, koji je sjedio za klavirom. I pjevao pjesme ponajboljih splitskih pjesnika koje je Runjić stavio u blues i soul harmonije, obojene šmekom italijanskih šlagera, morem i suncem. Oliver, suhi talent “koji nikad nije dištona” je s pet godina dobio usnu harmoniku i njome počeo zabavljati klince u ulici, za vrelih splitskih noći. Zvijezda je rođena.

“Valjda, stari”, javio se odmah po dolasku u Split Vlado Kreslin. “Njemu je Stevie Wonder bio bog.” A kome pravom nije? Oliver je i znao i osjećao da obično bude nekako tako da su najbolji oni kojima nebo uskrati jedan dar. Ray Charles i Stewie Wonder nisu mogli vidjeti svijet, ali su čuli sve, i prirodi vratili i više od toga. Taj blues i soul, ta promukla puknutost glasa, rašpa, kako kažu u Splitu, turpija, to je bilo ono što je odvajalo sve pjevače od njega, Olivera.

E sad, nabrajati njegove hitove i ići kronološkim redom, ne bi bila prigodna rabota u “ovi sat.” U autobusu nekakvog Hercegtransa iz Mostara za Split, cijeli dan su puštali njegove pjesme, i one su se dijelile u tri grupe: one koje znam, one koje sam zaboravio i one koje za nisam znao da uopće postoje. Oliver je bio dalmatinska verzija Sinatre, pjevača koji je mogao sve, ali je pažljivo čuvao ono što ima. Bez velike pompe, u privatnom životu u kojem je bilo mjesta za jednu ženu, za dicu, i za ić na more, nije od sebe pravio niti mit, što će neumitno postati, ni klovna za tabloidske naslove. Bio je veći od toga: svoju odluku da ne svira u Beogradu nakon rata, nije htio marketinški koristiti. Niti se povlačiti po listama zastupnika ili glumatati prekomjerni patriotizam. Bio je i ostao ono što jeste, gospodin koji je mogao uskočiti u svačiju pjesmu, ali se držao svoje.

Moj galebe

Početkom ove godine ispratio sam u Splitu čovjeka kojeg sam volio i srcem i dušom. Riječ je, pogađate, o pjesniku Predragu Luciću. Pomislio sam kako je gubitak takva dva čovjeka previše za jedan grad, makar on bio i New York, a kamoli Split, to “Sarajevo na moru”, taj dragi i ludi grad koji rađa tipove za koje se zakačiš, i koji su, nekako najviše od svih, tvoja “krvna” grupa. Stao sam ispred Lučke kapetanije, tamo odakle svi putujemo na otoke, i pomislio kako je more, zapravo, jedna od rijetkih metafora života, ukoliko nije metafora samoga sebe, kako pjesnik reče.

Oliver Dragojević je sve svoje zemaljske poslove obavio s velikim uspjehom, ali što je važnije, učinio je to sa skoro apsolutnim dostojanstvom. Sve što ćemo o njemu napisati i reći u in memoriamima je manje od onoga kakav je umjetnik bio. Bio je toliki da mu danas, u vrijeme kad političari koriste svaku priliku da kidnapuju sve što im može biti od koristi, a u slučaju slavu i tugu, ni na odru u tome nisu uspjeli.

Mirno spavaj dušo moj/ noć je ladna zvizda tvoja sjaja nima/ na sto vrata ja san kuca/ tople riči mrvu srca, nigdi nima.

Zbogom, veliki kapetane. Vjerovatno nijedan pjevač nije obilježio trenutke života tolikog broja ljudi, i vjerovatno se više neće roditi čovjek s idealnim omjerom dara i (socijalnog) ukusa. A sad adio. Do nebeske klape u kojoj te čekaju Boris, Dino, Zdenko, Toma, Smoje i Predrag. I pjevaju Moj Galebe.