Pavle Pavlović: Gledam Oliverovu sliku, a vidim našeg Kemala Montena…

Nevjerovatno je koliko su nalikovali. Satkani su bili od muzike, široke duše, emocija, jednostavnosti. Imao si osjećaj da su ti najbliži, iako im nikada nisi ruku stisnuo. Uz njih si se zaljubljivao, odljubljivao, dobijao potomke. Uz njih slavio rođendane i odlaske.

Piše: Pavle Pavlović za Index.ba

Zato danas s teškim emocijama i dragim sjećanjima, kao i većina mojih FB prijatelja, pratim kako se jedinstveni Split s puno ponosa, ljubavi, digniteta oprašta od Olivera Dragojevića. I pitam se kako smo mi ispratili našeg Kemu? Bila je komemoracija u Sarajevu, ali ni približna dostojanstvu ove u Splitu. Kada je Moke umro i kada je sahranjivan bio je to običan dan.Nije bilo nacionalne sućuti ili žalosti. Čak ni život u Sarajevu, kojem je naš Monteno poklonio najljepšu pjesmu, pravu himnu, nije se na dan Keminog posljednjeg ispraćaja zaustavio, bar, na tren.

Godine prolaze, na Kemala Montena se polagano zaboravlja. Njegov grob, umjesto da postane sveto mjesto gdje će se okupljati svi oni koji su uz Kemine pjesme slavili i patili, baš kao i uz Oliverove, ostaje samo jedan u nizu na vječnom počivalistu, na sarajevskim Barama.

Čak i prijedlog, koji sam se usudio obratiti gradskim vlastima i gradonačelniku Skaki, ostaju samo puhanje u oluju. Prijedlog kojim bi pjesma Sarajevo, ljubavi moja, Kemala Montena i Alije Hafizovića, postala zvanična himna grada, što ga je naš Moke najviše volio. Himna kojom bi započinjale svečanosti velikog Šestog aprila.

Ne znam, nisam siguran da li u Sarajevu ima i jedno zvanično podsjećanje na mladića s gitarom i njegov glas od kojeg smo drhtali i zajedno s njim, baš kao i Oliver nekada, zaneseno horski pjevali – Nije htjela… Duboko se nadam, kada sutra Vela Luka, zauvijek primi svog najvećeg sina, da ga neće stići posmrtna sudbina Kemala Montena..