Žene u Južnom Sudanu silovane 'pred očima' UN-a

Prijepodne 18. jula. Vojnici su zgrabili Terezu*. Bila je samo nekoliko metara daleko do sigurnosti, nekoliko koraka od kapije UN-a - kampa za interno raseljene osobe u Jubi u Južnom Sudanu - Terezina doma. 

Iako su bili na vidnom mjestu, vojnici nisu žurili. Raspravljali su o njezinoj sudbini nudeći joj izbor između dvije jednako okrutne opcije. 

"Trebala sam izabrati koji će me od njih silovati ili će me silovati svi", ispričala je Tereza za Guardian. "Molila sam da me odmah ubiju."

Petorica muškarca, svi članovi Narodnooslobodilačke vojske Sudana (SPLA), nacionalne vojne sile, odvukli su je nekoliko metara u stranu, pokraj ceste. Zatim su je silovali.

Tereza nije jedina žena koje je pretrpjela takvu sudbinu. Neposredno nakon sukoba ranije ovog mjeseca između vlade i snaga opozicije u Jubi, desetine žena silovane su u neposrednoj blizini zona pod zaštitom UN-a. 

Rodno zasnovano nasilje postalo je jedna od definicija građanskoga rata u Južnom Sudanu u protekle dvije godine. Kultura nekažnjavanja i ograničena prisutnost mirovnjaka van baza u velikoj mjeri su krivci. 

Procjenjuje se da je oko 120 žena silovano tokom nekoliko dana, a preživjele žrtve ispričale su da su napadane duž puta pored kampa UN-a. Većina žena su pripadnice Nuer zajednice, etničke grupe opozicionog lidera Rieka Machara, koji je pobjegao iz Jube zbog najnovijih sukoba.

Mladi Nuer muškarci rijetko napuštaju kampove i žene su te koje odlaze u obližnja mjesta kako bi nabavile hranu za svoje porodice. 

Jedna od njih je i Nyanene, 15-godišnjakinja. 
"Vidjela sam kako mnoge žene idu van po hranu", prisjeća se ona. "Mislila sam da sam sigurna ako odem s ostalima."

U povratku su je dva vojnika tiho izvukla iz grupe. Odvukli su je u obližnju kolibu i silovali. 

Glasnogovornik vojske, brigadni general Lul Ruai Koang, za napade na žene okrivio je "loše elemente" u okviru snaga, negirajući rasprostranjeno nasilja nad civilima od SPLA snaga. 

Oprezni i u strahu da ne budu prognane od svojih muževa i šire zajednice, žrtve rijetko prijavljuju incidente ili potraže stručnu pomoć.

"U našoj kulturi je teško priznati da ste bile silovane. Često moram pogađati šta se stvarno dogodilo sa ženama ", rekao je Angelina John, vođa zajednice koja je pokušavala procijeniti razmjere napada.

Mnoge žene bi tvrdile da su ih tukli, ali da su uspjele pobjeći, neke su se pretvarale da su svjedoci silovanja, prepričavale su incidente u trećem licu, ali uz bolne detalje koji su otkrivali istinu. 

Od početka jula, samo 20 žena  - broj za koji humanitarni radnici vjeruju da je vrh ledenog brijega - registrirano je u International Rescue Committee da dobije psihosocijalnu podršku. 

Ipak, čak i žene koje traže pomoć - ne dobiju je uvijek. Tereza je dovedena u kliniku koju vodi International Medical Corps (IMC) istog dana kada je silovana, ali je dobila samo tablete protiv bolova, a ne antiretrovirusnih joj je bilo potrebno da se smanji rizik od zaraze HIV-om.

Izvještaji o masovnim silovanjima tako blizu UN-a izazvali su dodatni bijes među raseljenima. 

Misija UN-a u Južnom Sudanu, UNMISS, tvrdi da civile štiti koristeći sve svoje sposobnosti i mogućnosti.

S druge strane, Tereza je izgubila vjeru u sposobnost UN-a da je zaštiti. "Stražari sigurnosti i mirovnih snaga vidjeli su da su me zarobili", prisjeća se ona. "Ali, nisu učinili ništa."

*Imena su izmijenjena s ciljem zaštite žrtava.