Borodyanka: Ispovijest Ukrajinca kojeg su Rusi i Čečeni mučili danima

Pojavile su se nove tvrdnje o zvjerstvima okupatorskih ruskih trupa nakon što je jedan Ukrajinac opisao tri dana i noći mučenja i nestanak drugih zarobljenika tokom svog zatočeništva od strane ruskih snaga u gradu Borodjanka.

Petro Titenko, 45, ispričao je za Guardian svoje tri noći pakla u rukama ruskih i čečenskih vojnika nakon što je uhapšen zbog kršenja policijskog sata, tokom kojih su ga tukli, prisiljavali da kleči u, kako su mu rekli, sopstvenom grobu...

Titenko, njegova supruga Julija i njegovi 21-godišnji sin i 15-godišnja kći bili su prisiljeni preseliti se iz središta Borodjanke u Druzhnyu, na periferiji grada, 26. februara nakon što je granata uništila krov njihovog doma. Ali njihov pakao tek treba istinski početi, rekli su.

Trending

Nepovoljni vremenski uvjeti otkazali utrku u St. Moritzu: Evo kada Elvedina nastavlja takmičenje

U Druzhnyi, par se danonoćno skrivao u podrumu, svjesni, kako su rekli, da su svi civili vani ubijeni. Ali navečer 18. marta, Titenko je odlučio pokušati proći nakon policijskog sata kako bi provjerio kako je njegov brat.

Na pola puta, oko 18.30 sati, tri ruska vojnika naoružana puškama izašla su iz šume i optužila ga da je ukrajinskoj vojsci dao lokacije ruskih trupa. Pretražen je, ruke su mu bile vezane na leđima, a preko glave grubo stavljena vreća.

Titenko je ispričao da su ga odveli u šumu i vezali užetom za stražnji dio tenka koji su vojnici uključili tako da je udisao pare iz ispušne cijevi. Nakon 30 minuta motor je ugašen i on je ostavljen tamo. Nesposoban da se pomakne, Titenko je cijelu noć ostao tako, misleći samo na najgore.

Ujutro je, kako je rekao, čuo kako Rusi dovode drugog zarobljenika, koji je brbljao informacije vojnicima očito pokušavajući spasiti vlastiti život. "Govorio je da je odande doletjela raketa, da je tamo postavljena topnička instalacija", kazao je Titenko. "Rekli su mu da je to vrijedna informacija i da će ga pustiti."

Bilo je to lažno i podrugljivo obećanje. Dvojica zarobljenika ukrcana su na tenk i odvezeni, govori Titenko, boreći se da obuzda svoje emocije dok se prisjeća razgovora koji je čuo između dvojice svojih otmičara.

"Jeste li opet doveli zarobljenike?", rekao je jedan. "Pa?", odgovorio je drugi, na što je prvi odgovorio: "Umoran sam da ih zakopavam u zemlju."

Titenko je rekao da je bio prisiljen ležati u blatu, kako procjenjuje, četiri sata. Zatim su ga uspravili i nogom srušili u ono za što je shvatio da je jama.

"Ne želite ništa dodati svojim riječima?" upitao je vojnik čiji je naglasak prepoznao kao čečenski.

Titenko je zamolio da mu se dopusti moliti se jer je čuo kako se na vojnikovu mitraljezu povlači stalak, spreman za paljbu. "U tom trenutku bio sam siguran da ću biti ubijen i pokopan. A moja žena i moja djeca nikada neće znati gdje sam umro. U tom trenutku sam zamolio Boga: dopusti mi da prođem kroz ovo."

Titenko je ostavljen da leži u, za što je vjerovao da je njegov grob, još tri sata s drugim zatvorenikom prije nego što su ga odveli da ga nahrane zdjelicom kaše. Zatim je gurnut u stražnji dio kamiona, a vreća mu je ponovno stavljena na glavu.

Vojnici su ih potom odvezli i rekli da mogu skinuti vreće s glava nakon 10 minuta. Učinili su to i otkrili da se nalaze kraj vikendica i da je bilo skoro 18 sati drugog dana zatočeništva. Čovjek koji je bio zarobljen s Titenkom odlučio je pobjeći kroz šumu. Titenko je ostao u kući, ali su nakon sat i pol upali drugi ruski vojnici. Opet su ga vezali i vreću vratili preko glave. "Ispitivan sam cijelu noć", rekao je. "Htjeli su znati jesam li špijun ukrajinske vojske. Uzeli su mi sve dokumente, pasoš, dokumente automobila, vozačku dozvolu."

Titenko je, još uvijek s vrećom preko glave, odvezen na mjesto gdje je, kako je rekao, očito bilo drugih zarobljenika. "Neki su vikali, neki plakali", prisjetio se.

Vezane, njega i ostale zarobljenike tukli su i mučili. "Tukli su me 15-20 minuta", rekao je. "Tada mi je preko glave ispaljen mitraljez, prema nogama. Cijelo to vrijeme molio sam se Bogu da mi spasi život."

Ponižavanje i zastrašivanje se nastavilo, rekao je. Bio je skinut do donjeg rublja. "Tražimo ukrajinske tetovaže na vašem tijelu", rekao je vojnik. "Ako ih onađemo, izrezat ćemo ih zajedno s kožom. Vi ste Bandera, vi ste nacisti"", vikali su.

Zatvorenici su tada bili prisiljeni spustiti se na koljena i tako su morali ostati nekoliko sati.

Pretraženi su. U džepovima jednog čovjeka pronađeno je nešto sumnjivo.

"Izveden je i nikad ga više nisam vidio", rekao je Titenko.

Potom je primijetio da zarobljenik, koji puno govori, jeste čovjek koji je bio i prije s njim i koji je pokušao pobjeći. "Taj je čovjek govorio mnogo različitih gluposti", rekao je Titenko. "Rusi su ga izveli van i ja ga više nikad nisam vidio."

Došla je večer. Zatvorenici su odvedeni u kantinu gdje su dobili kašu prije nego što su ih odveli, opet pokrivenih glava, da spavaju na pločicama. "Bilo je tako malo mjesta. Bilo je nemoguće ležati tamo pa smo svi stajali tu cijelu noć", rekao je.

Sljedećeg jutra zatvorenici su, promrzli, gladni i uplašeni onoga što je još trebalo doći, ukrcani u kamion, odvezeni i ostavljeni. Bili su oslobođeni. Bili su u blizini sela Ozera, oko 20 milja od Titenkove kuće. Počeo je hodati, ali nije imao nikakve dokumente i znao je da dolaze ruski kontrolni punktovi.

Najprije su ruski vojnici pitali ko je on. Odgovorio je da je bio u zarobljeništvu i da nema dokumenata. Pustili su ga da prođe, a onda je kilometrima bila ista priča dok nije stigao do četvrte kontrolne točke gdje je prolazila kolona vojne opreme.

"Ruski vojnik mi je rekao da moram kleknuti i spustiti glavu. Da ne vidim rusku vojnu opremu. Da nisam, dobio bih metak u glavu", rekao je.

Na putu bi klečao i spustio glavu još oko 25 puta. Kad je stigao kući, obitelj je odlučila da moraju otići, te su se hrabro povukli miniranom cestom i pobjegli na zapad...