Danas dženaza ubijenima u Ahmićima, porodici Salkić i sedmero djece

1
Piše: Faruk Vele
Danas dženaza ubijenima u Ahmićima, porodici Salkić i sedmero djece
FOTO: Radiosarajevo.ba / Smiraj će naći dvoje odraslih i sedmero djece

Na Šehidskom mezarju u Vitezu danas poslije ikindije-namaza bit
će obavljeni dženaza i ukop devet mještana mučki ubijenih u
stravičnom zločinu kojeg su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane
(HVO) počinili tokom operacije "48 sati pepela" i masakra u
Ahmićima 16. aprila 1993.

Piše: Faruk Vele

Svoj smiraj će 29 godina poslije užasnog zločina naći će dvoje odraslih, te čak sedmero djece iz Viteza! Među njima je cijela porodica Salkić: supružnici Emsad (1955.) i Nihada (1959.) iz mjesta Nadioci (MZ Ahmići), te njihovo troje djece: Senad (1979.), Nermin (1982.) i Melisa Salkić. Mala Melisa je u trenutku ubistva imala tek osam godina.

Osman Lindov: Kamen temeljac za Koridor Vc položen 1997., godišnje otvaramo po 5 km, ovo nije uspjeh

Osman Lindov: Kamen temeljac za Koridor Vc položen 1997., godišnje otvaramo po 5 km, ovo nije uspjeh

Porodica i stanovnici Viteza će se oprostiti i od brata i sestre
Adisa (1978.) i Adise (1981.) Salkić, djece, također, ubijenog
Esada Salkića, kao i braće Edin (1976.) i Elvedin (1979.)
Čerimića.

"Pozivamo sve pojedince, udruženja, sportske kolektive i sve
druge organizacije koje egzistiraju na području općine Vitez, tako i širom BiH, da dođu u što većem broju, da odamo počast i
posljednji put ispratimo naše najmilije na bolji svijet, a koji će tek
nakon 29 godina naći svoj smiraj. Molimo Allaha dž.š. da naše
šehide učini našim šefadžijama na Sudnjem danu. Amin, navodi
se u obavještanju Udruženja 16. april 1993. godine iz Viteza.

Iza agencijske vijesti s početka aprila ove godine krila se, dakle,
strašna istina o cijelim porodicama zbrisanim tokom masakra na
područu MZ Ahmići aprila 1993. godine. Identitet ovih žrtava je
najprije utvrđen putem DNK metode da bi jučer taj identitet
potvrdili i članovi njihovih porodica.

Imena ovih žrtava, koje su se vodile kao nestale osobe, nalaze se
na spomen-ploči 116 žrtava masakra u Ahmićima.

Bili su samo djeca…

“Riječ je o porodici iz mjesta Nadioci. Tokom akcije HVO-a 16.
aprila 1993. godine. Vjerovatno kada su vidjeli da su sela počela
da gore, pokupili su djecu, sjeli na traktor i krenuli su prema
mjestu Gruber i Zenici, kako bi se spasili. Dočekani su od strane
HVO i svi su pobijeni, uključujući djecu: Melisa (8), Nermin (12) i Sead (14). Kompletna porodica je uništena. Emsada Salkića sam
poznavao. Bio je ugledni čovjek, trgovac. Znam njegovo porijeklo.
To je fina i čestita porodica“, kazao je ranije za Radiosarajevo.ba iz predsjednik Udruženja žrtava „16. april“ iz Ahmića, Atif Ahmić.
Na udaru bojovnika HVO-a porodica Salkić je bila i nešto prije
masakra u Ahmićima.

Naime, u februaru 1993. Tomislav Cicko Bralo na svirep način
je ubio i spomenutog Esada Salkića u njegovoj kući u Nadiocima,
što bilježi historičar, dr. Amir Kliko u knjizi "Rat u srednjoj Bosni
1992.-1994."

General Tihomir Blaškić se tada izvinio za ubistvo Esada
Salkića. Rekao da Bralo „već dva mjeseca nije pripadnik HVO-a,
da će bit uhapšen i suđen“. Međutim, Bralo je pušten upravo 15.
aprila 1993., da bi dan kasnije činio zvjerstva u Ahmićima! Dva
mjeseca nakon zločina za koji se Blaškić, dakle, izvinio,
ubijena su i Esadova djeca, maloljetni Adis i Adisa, koji će,
danas, također, biti ukopani.

Zašto su prebačeni u Mostar?

U petak, 4. aprila ove godine potvrđen je identitet i braće
Čerimić, također iz mjesta Nadioci kod Viteza, Edina rođenog
1976. godine i njegovog tri godine mlađeg brata Elvedina
(1979).

"Gotovo svi Bošnjaci iz sela Nadioci, koji su tu živjeli sa
komšijama katolicima, pobijeni su tih dana. Ostala jedna porodica Čemirmića“, pojašnjava nam Atif.

Posebno je indikativna i nadasve tragična priča o tome kako
su Salkići i ostali iz Viteza završili na lokalitetu Međine kod
Mostara!?

"Žalosno je što se to odigralo. Mi smo imali dojavu od mještana
Nadioka, katolika, prije par godina da se oni nalaze na jednoj
lokaciji. Obavijestili smo gospodina Amora Mašovića.

On i njegov tim su izašli na teren, ali nisu našli ništa. Lokacija
je sto posto bila tačna, ali su u međuvremenu posmrtni ostaci,
očito, iz Viteza prebačeni u Mostar, u zajedničku grobnicu Međine - da se uklone tragovi zločina...“, objašnjava nam Ahmić.

Na pitanje kada se to dogodilo, odgovara da je riječ o
početku 2000-tih.

Ubili više od 20 ljudi

Udruženje žrtava iz Ahmića potražuje ukupno 22 žrtve. S novim
ekshumacijama taj broj je smanjen. Žrtve nastavljaju tražiti...
U knjizi "Genocid u Ahmićima 1993." autor Rasim Muratović
donosi iskaze svjedoka. Jedna od njih, Abdulah Ahmić, je
potvrdio saznanja i o ubistvima civila u mjestu Nadioci.

“Saznat ću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi,
među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili“, rekao
je.

Ko stoji iza ovih zločina? U spomenutoj knjizi “Rat u srednjoj
Bosni 1992.-1994.” dr. Kliko bilježi da su jedinica Jockery iz
Busovače i jedinica 4. Bojne Vojne policije HVO "brzo ovladali
Ahmićima i Nadiocima nakon čega je počeo pokolj nad
bošnjačkim stanovništvom”.

“Nisu poštedjeli nikoga. Klali su, strijeljali i žive spaljivali
pripadnike ARBiH, žene, djecu, starce i invalide. Ubili su 116
civila i pripadnika ARBiH“, zaključuje Kliko.

Ekshumacija i identifikacija su, nažalost, potvrditi ove navode.

Nastavljači tragičnih politika

Zločini u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu (Vareš) i okolnim
mjestima srednje Bosne, potom, recimo, pakleni plan HVO-a da u
Starom Vitezu detoniraju cisternu punu eksploziva u namjeri da
ga potpuno unište (o čemu je potresno pisao Dragan Bursać),
zajedno sa kasnijom pogibijom osmero hrvatske djece u
Vitezu od granate s položaja Armije RBiH, a da ne govorimo
Prozoru, Gorenjem Vakufu, Mostaru, Stocu, Čapljini,
odnosno Trusini, Grbovici, Uzdolu… (jer zločin je zločin)
ispisuju priču o pogubnosti sukoba tokom 1993. i 1994. na
širem području Hercegovine i srednje Bosne.

On je, kao je potvrdo i Tribunal u Hagu, prije svega, bilo
posljedica tragičnih fantazmi „arhitekte UZP-a“ hrvatskog
predsjednika Franje Tuđmana (kojeg ovih dana veličaju i u
Europskom parlamentu!?) njegove politike stvaranja etnički čistih
područja putem „udruženog zločinačkog poduhvata“, s učešćem
Hrvatske vojske (HV). To je, kao i danas, bio nadasve izraz
političkog uvjerenja da Bosna ne može opstati kada se „hrvatske i
srpske škare spoje“, te da se trebaju praviti nekakve granice „za
povijest“. 

Užasno je da nastavljači takvih politika postoje i danas Hrvatskoj i
BiH, te ne mogu i ne žele da spoznaju ove istine i tragičnosti tog
puta za građane ove zemlje, ma kako se zvali. Ova priča i nastaje
da bi ukazala na zastrašujuće razmjere širenja mržnje i opasnih političkih fantazmi, jer to neminovno vodi u zlo.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (1)

/ Povezano

/ Najnovije