Tihi odlazak sarajevskog heroja: Boki Rajković na Barama položen na vječni počinak

Sarajevo je danas, 23. aprila, ispratilo Borisa Rajkovića - Bokija na njegov posljednji put. Na Gradskom groblju Bare, uz tišinu, suze i dostojanstvo, završena je priča jednog života koji je odavno prestao biti običan i postao svjedočanstvo trajanja, strpljenja i ljudske izdržljivosti.

Njegov rat nije završio onog trenutka kada je stala agresija, nego jučer, 22. aprila 2026. godine, tačno 32 godine nakon ranjavanja na Nišićkoj visoravni. Od tada pa sve do ove srijede, Boki je živio u tišini vlastitog tijela koje se nije moglo kretati, ali u kojem je, kako su govorili oni koji su bili uz njega, ostajala svijest, pogled i prepoznavanje svijeta oko sebe. Prepoznavanje onih koje je toliko volio...

Bio je mladić s Ciglana, zaljubljenik u muziku, slikarstvo i život, neko ko je imao planove koji nisu stigli da ožive. Agresija ga je zaustavila kada je tek počinjao graditi svoj put. Teško ranjavanje ga je učinilo kvadriplegičarom, ali nije izbrisalo ono što je bio, njegovo prisustvo, karakter i tihu snagu koju su godinama osjećali oni koji su ga voljeli.

Trending

Ništa od ukidanja akciza na gorivo: SNSD-ovci neće doći na hitnu sjednicu Doma naroda PSBiH

Najistrajnije uz njega, s ljubavlju o kakvoj su se pisale knjige, stajale su njegova majka Ivanka i sestra Mirjana. Njihova svakodnevica pretvorila se u dugogodišnju brigu, bez odmora i bez odustajanja. U njihovim rukama, i u ljubavi koja ne traži objašnjenja, održavan je život koji je bio na ivici tišine.

Porodica je godinama govorila i o drugoj strani te priče, o zaboravu koji boli jednako kao i druge rane. O tome kako je Boki, uprkos svemu što predstavlja, često ostajao izvan pažnje onih koji su ga poznavali u onom vremenu prije pucnja na Nišićkoj visoravni. Ipak, u toj tišini, stameno je stajala njihova upornost da ga sačuvaju od zaborava.

Prije oko 7h

Let prkosnog anđela: Poklonimo se Borisu Rajkoviću-Bokiju, neustrašivom heroju Armije RBiH

Danas su se od njega oprostili mnogi, podsjećajući da je bio dio generacije koja je nosila teret odbrane Bosne i Hercegovine. U neizgovorenom riječima oproštaja i pognutim glavama prepoznao se dug, ne samo prema heroju, nego i prema svemu što je njegovo postojanje značilo, znači i značit će, u kolektivnom pamćenju jednog vremena.

Na Barama je svoj kraj našla ovozemaljska priča o životu koji je dugo bio između ovoga i nekog drugog svijeta. Ostaje slika jednog Sarajeva koje je izgubilo svog tihog svjedoka, ali i priča kao opomena koliko su ljubav, briga i ljudska prisutnost ponekad jedino što drži život na okupu.