Sjećanje na Abdulaha Sidrana: "Bosna je bosanska"

Danas se navršavaju dvije godine od smrti akademika Abdulah Sidran, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika. U brojnim uredničkim prilikama autor ovih redaka imao je čast sarađivati s ovim velikim bh. umjetnikom. Iz naše takve saradnje nastala je, između ostalog, i knjiga Oranje mora (Buybook), koja je prije desetak godina bila bestseller.

Priredio: Faruk Vele, za Radiosarajevo.ba

Za života, kako to često biva s našim najznačajnijim ljudima, bio je dijelom naše "historije odbačenih" (Jasmin Agić). Danas se njegovo djelo ukazuje u svoj svojoj veličanstvenosti i iznimnosti — onakvo kakvo je, uostalom, oduvijek i bilo.

Trending

Hladni val stiže u Europu: Temperature naglo padaju, bit će i obilnog snijega - ovo su detalji

U sjećanje na Abdulaha Sidrana donosimo isječke iz naših razgovora, objavljivanih različitim povodima u brojnim bosanskohercegovačkim i regionalnim medijima. Jer, Sidran nije govorio samo o Bosni — on je govorio iz nje, i ono što je rekao ostaje da traje i onda kada nas više ne bude da ga tumačimo. Jer Sidran nije bio samo pjesnik Bosne — on je, zapravo, bio Bosna.

Život je posao

"Život je posao. Tako i bolesti koje nasrću na ljude u poznim godinama valja tretirati kao dio posla. Ušao sam u 68. godinu i ne bi bilo normalno da "pucam od zdravlja”. Primijetio sam – znate onu pojavu, kad te zub prestane boljeti čim uđeš u zubarsku čekaonicu? – da živnem, i korak mi postane mladalački, čim prođem kroz bolničke hodnike, čekaonice i ordinacije. Oči se nagledaju tuđe ljudske muke, pa vlastita postane manja i lakša. Dakle, dobar sam, hvala Bogu".

O pripadanju

"Uvijek sam znaš šta nisam"

"To nije bilo moguće ni prije 30-40 godina, kad sam, kao bosanski musliman, znao šta nisam, i zbog toga odbijao da uđem u srpske i hrvatske pjesničke antologije. Pa, kako bi bilo moguće danas, kad znam i šta nisam i šta jesam, i kad više niko ozbiljan ne osporava postojanje bošnjačkog naroda i njegove književnosti? Taj historijski proces je završen.

Tu, međutim, ima jedna druga veoma važna stvar. Južnoslavenske književnosti, pisane na štokavskom narječju zajedničkog jezika, veoma su bliske, isprepletene, s otvorenim mogućnostima dvojne (pa i trojne!) pripadnosti, i bila bi pogubna svaka zatvorenost i samoizolacija"

23.03.25. 08:57

Sjećanje na bh. velikana: Na današnji dan preminuo Abdulah Sidran

O Bosni

Bosna je bosanska

"Pokazalo se da ona formulacija ZAVNOBIH-a koju smo pedeset godina s ponosom navodili kao vrhunaravnu mudrost – da "Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska – nije nikakva mudrost nego jezičko-logička vratolomija nemoćna da izdrži nadolazeće povijesne kušnje. Srbija i Hrvatska su iz njene prividne logike, a pod plaštom brige za svoje sunarodnike u BiH, potezale svoja imovinska prava, to jest teritorijalne pretenzije na BiH, dovodeći je praktično do samog uništenja i nestanka. Bosanske patriotske snagu moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka – Bosna je bosanska!"

"Bosanski državni program"

"Davno sam napisao: najbolji bošnjački nacionalni program je bosanski državni program. Bez bosanske države Bošnjaci kao narod ne mogu preživjeti. A najbrži put ka nestanku bila bi jednonacionalna muslimanska državica".

"Jebeš Bosnu koja zemlje nema!”

"Znalo se ponekad dogoditi da kažem nešto tako uvrnuto, pa ljudi upamte, a ja zaboravim. Tu sam zapravo izvrnuo rečenicu koju je kazao Moša Pijade, u onome ratu, hvaleći pogodnosti Bosne za gerilsko ratovanje: "Jebeš zemlju koja Bosne nema!” Dobro, Mošo, ali kakve su naše današnje prilike, tačnije je da se kaže: "Jebeš Bosnu koja zemlje nema!” A skoro smo stigli do te tačke. U kojoj više Bosne ima u ljudskim dušama nego što je ima na terenu, na zemlji, tamo gdje je hiljadu godina bila i postojala".

"Kao da smo svom snagom igrali u utakmici za koju nisu znali da je bila namještena"

"Da, ništa nam se gore nije moglo dogoditi od toga da čovjek danas može kazati: rat je bio bolji – i biti u pravu. Strašno. To razum ne može prihvatiti. Jednom sam na nekom političkom skupu kazao kako se mnogi od bosanskih patriota osjećaju prevarenim na vrlo neobičan način: kao da su požrtvovano, svom snagom, igrali u utakmici za koju nisu znali da je bila namještena! Uvečer mi zazvonio telefon, javio se jedan penzionisani general bosanske vojske, da mi zahvali što sam našao riječi za kojima je on tragao 15 poslijeratnih godina…"

"Ni mikroskopom se ne vide snage  sposobne da ovu državu očuvaju"

"Zar tu ima neke mudrosti? Prema mome osjećanju stvari i jezika, termin 'dramatično' nije dovoljan, možda je čak i nedopustivo ublažavajući. Naša je situacija katastrofalna, a ne dramatična. Golim se oko vide prejake sile koje ne žele postojanje naše države, a ni mikroskopom ne vide iole ozbiljnije snage sposobne da ovu državu očuvaju. Praktično, većina atributa državnosti je uništena ili u stanju kliničke smrti, a kao 'suverena' funkcioniše samo u oblasti naplate poreza – punjenja budžeta od kojeg žive njeni stranački uhljebljeni činovnici. Ima ljudi pa im nije mrsko tabiriti državne Službene listove, Statstičke godišnjake i sl. – a tu se može naići i na šokantne podatke. Evo jednog iz 2018. godine: "212 hiljada političara i zaposlenih u javnoj upravi godišnje za svoja primanja potroši 3,31 milijardu BAM."

O Sarajevu

Meša Selimović nije protjeran iz Sarajeva

"Meša nije protjeran iz Sarajeva. Nakon strašne traume, odmah po završetku Drugog svjetskog rata, kada su njegovi suborci, partizani-komunisti, strijeljali njegovog brata, Meša je u Sarajevu proveo manje-više ugodan život, radeći lijepe poslove i obavljajući značajne funkcije u pozorištu, filmu, na fakultetu i u izdavačkoj djelatnosti. Poslije romana 'Derviš i smrt' njegov značaj i ugled bili su u evropskim relacijama takvi i toliki, da njemu u Sarajevu niko ništa nije mogao, osim da mu sasvim provincijalno i primitivno, čine razne sitne pakosti i neprijatnosti", ističe Sidran.

Nesporazumi sa Sarajevom

"Moji su nesporazumi sa sarajevskim kulturnim establišmentom počeli u decembru 2000. godine kada je novinarka "Oslobođenja” Nagorka Idrizović moje ime stavila na spisak pisaca-ratnih zločinaca, a PEN centar BiH odbio da dadne javno saopštenje kojim bi me uzeo u zaštitu. Stvar se vremenom komplikovala, a nesporazumi pretvarali u konflikte i čeone sudare. Naravno, to je gruba, spoljašnja slika stvari, pogled iznutra uviđa kako je ta istorija satkana od nijansi i tananih preliva za čije je uočavanje potreban znatan protok vremena. Nije to zapravo ni saopštivo novinskim jezikom…"

O Srebrenici

"Prslo bi mi srce"

"Bijaše to prije više od deset godina, kad me naše sestre iz Srebrenice zamoliše da napišem i sa scene na marindvorskom trgu, ispred Parlamenta BiH, izgovorim nekoliko rečenica priličnih datumu i okolnostima. Istoga časa, moje je srce prestalo da kuca! Ja o tome ne mogu govoriti pred 15 hiljada ljudi a da ostanem živ, da se ne skljokam s pozornice, da im upropastim događaj! Nije moguće. A odbiti se ne može! Eto situacije iz koje se može izići samo uz pomoć umjetnosti.

S mješavinom osjećanja tuge i ogorčenosti, izruke sastavim poemu Srebrenica i u nju ukrcam sve što me opsjedalo tada, jednako kao i danas: odnos međunarodne zajednice prema BiH i tragediji njenog bosansko-muslimanskog naroda. Poemu je - strahovito moćno! - na Trgu kazivao naš veliki glumac Izo Bajrović i ja sam mu na tome trajno zahvalan. Kazao mi je, kasnije - a zagrlio me lijevom rukom preko oba moja ramena - samo jednu rečenicu: Da sam ja, dragi Avdo, ono morao još jednom pročitati, prslo bi mi srce!”

"RS slavi Zločin i Genocid na kojima njihova slavljenica počiva"

"Ako ćemo pravo, oni imaju šta obilježavati i "slaviti”. Istorijski gledano, stvari stoje ovako: nijedan prethodni srpski ustanak u Bosni, pa ni onaj najvažniji, iz 1875/78. godine, nije rezultirao nikakvim pravnim posljedicama! Da podsjetimo čitaoce: tadašnji srpski ustanici (rukovođeni iz Srbije, u svakom pogledu, kao i 1992.) stigli su proglasiti "pripojenje Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori”, ali se tadašnja međunarodna zajednica na to nije obazirala. Na Berlinskom kongresu 1878. dala je ovlasti Austro-Ugarskoj da uđe u Bosnu i Hercegovinu i u njoj uvede red. Rečeno-učinjeno.

Ali su ti ustanici, očigledno, strpljiv svijet. Sačekali stotinuikusur godina, ponovo pobili, poklali i prognali svoje komšije – proizveli potom pravnu posljedicu! – i imaju šta da obilježavaju i slave. A što time, htjeli to ili ne, priznavali to ili ne, slave Zločin i Genocid na kojemu njihova slavljenica počiva, to ih nije briga. Ako ih o tome štogod upitaš, u povjerenju će ti šapnuti na uho: "To se zaboravlja, Republika Srpska ostaje!”

30.12.24. 20:28

U 2024. godini oprostili smo se od brojnih bh. javnih ličnosti: Sidran, Burina, Lowe...

O odnosu susjeda prema BiH

"Danas ne smiješ nosa pomoliti, a da ne negdje ne uhapse po nalogu Beograda"

"Znam da postoje društvene konvencije kojih se civilizirani ljudi moraju pridržavati, ali sam zbilja potpuno ravnodušan kada govorimo o prazniku i praznicima. Teško mi je dokučiti smisao bilo kakvog praznovanja i slavljenja bilo čega u zemlji kakva je danas naša Bosna. Ako o tome baš moram govoriti, onda bih svakako iskazao svoje uvjerenje da je BiH, kao jedna od šest jugoslavenskih republika, bila i nezavisnija i suverenija i samostalnija i slobodnija nego što je danas, kao "samostalna”, "nezavisna”, itd.

Sjećam se da je "ozloglašeni” tandem Mikulić-Pozderac po istočnoj Bosni hapsio beogradske špijune-provokatore, ubačene da iskonstruišu nacionalne sukobe na bazi "ugroženosti Srba”. Danas, ne smiješ u svijet nosa promoliti, da te negdje ne uhapse po nalogu beogradskih policijskih službi…

"Samo budale mogu povjerovati da je Beograd odstupio od velikosrpskog programa"

"Nema se tu šta komentirati, samo budale i teški naivci mogu povjerovati da je Beograd i u čemu odstupio od velikosrpskog programa. Pisac koga spominjete jedan je od glavnih organizatora ratova u Jugoslaviji, najvažniji je kreator politike etničkog čišćenja i tvorac sintagme o "humanom preseljenju”. Umjesto da sjedi na haškoj optuženičkoj klupi, on i danas kreira nacionalnu i državnu politiku Srbije. Agresiju na Bosnu naziva "bosanskim ratom”, što treba da zamaskira ulogu Srbije u njemu, definiše ga kao "internacionalni verski rat”, što treba, naravno, da naglasi ulogu islamskog faktora.

Priznaje da je srpski narod "u celini” imao velike gubitke, ali i jedan veliki dobitak: "prvi put u istoriji dobili smo srpsku državu zapadno od Drine”. Ultimativno od srpskih političara zahtijeva da ne dopuste "srebrenizaciju bosanskog rata”, kao ni "markalenizaciju rata za Sarajevo”. A šta je to drugo nego negiranje genocida i ponavljanje tvrdnji da su "muslimani sami sebe granatirali”? Sve je to, manje ili više skriveno ili neskriveno, zvanična srpska politika…"

"Bošnjačka politika ne postoji"

"Nisam u stanju zamisliti ništa što bi odgovaralo smislu toga pojma. Bošnjačka politika ne postoji. Pod tim imenom na javnoj sceni figurira jedan ideološko-propagandni konstrukt o kojemu horski galame složna braća hrvatsko-srpskih rasturača Bosne. A ono što bi uistinu trebalo biti bošnjačka politika – u stvarnosti ne postoji. Ko da je kreira, ko da je osmisli i formuliše ?

S jedne strane sirotinja o kojoj govorite, sa druge profesionalni političari, stranački i državni funkcioneri, koji od svakodnevne, teške i komplikovane borbe za vlast nemaju ni vremena ni snage ni za kakvu drugu borbu – kakva se tu bošnjačka politika može očekivati? Ona bi, barem u svojim strateškim crtama, morala biti rezultat izvanstranačkog i nadstranačkog promišljanja – a ja nigdje ne vidim – ni institucionalno ni vaninstitucionalno – subjekte koji bi pokrenuli i do kraja izveli takav proces.

Bošnjački narod kao utopljenik

"Ne znam. Ne zna niko. Moramo pustiti da to vrijeme pokaže. Ali vam moram priznati da onomad nisam podržao tu ideju, iz više razloga. Najprije, nije mi bilo logično da Bošnjaci mogu u korist Bosne činiti isto ono što bosanski Srbi i Hrvati (Republika Srpska, Herceg-Bosna) čine u želji da joj naštete.

Drugo: kazao sam da je bošnjački narod utopljenik, a mi mu, umjesto čamca ili barem pojasa za spasavanje, dobacujemo dječiju igračku, neka se zabavi. Treće: smatrao sam da to nije ispravan red poteza, da najprije treba organizirati Bošnjački sabor, kao nadstranačku i nadreligijsku objediniteljsku instituciju, koja bi kreirala Program, kako bi se sve što dalje treba radilo onako kako taj program predviđa…"

O Emiru Kusturici

"Nismo se uspjeli ništa dogovoriti. Ispalo skroz blentavo: on neće da radi filmove prema scenarijima koje ja imam napisane, a ja neću i ne mogu da pišem nove scenarije, prema njegovim prijedlozima i idejama. Nismo se čuli od ljetos, kad smo se više od sat vremena telefonski prepirali oko njegovih graditeljskih poduhvata. Ne može se i ne smije zaboraviti činjenica da je Višegrad mjesto strašnih masovnih zločina izvršenih 1992. godine nad bošnjačkim narodom.

Nikakva spektakularna gradnja ne smije voditi ka zatiranju kolektivne memorije! Možda će, u nekoj razumnoj vremenskoj perspektivi, kad se smire strasti i ohlade glave, taj Emirov Andrićgrad postati centar naučno-obrazovne institucije koja će se zvati "Muzej genocida u Podrinju i istočnoj Bosni 1992-1995”. Zašto da ne? Ni nacionalističko ludilo ne može vječito trajati2

Da sam poznavao dr. Esu Sadikovića – ne bih preživio njegovu smrt

"Nije moguće preboljeti gubitak takvih ljudi kao što je bio dr Eso Sadiković. Njegovome ubojici i nalogodavcu ubojstva malo bi bilo odrezati sedamdeset smrtnih kazni i sedamdeset doživotnih robija! Ali, kad uz ogroman voljni napor uključim mozak profesionalnog filmskog scenariste, vidim da bi ta priča tražila sasvim neobičnu, originalnu filmsku naraciju. Bila bi to kombinacija dokumentarnog i igranog postupka.

Dokumentarni bi se bavio detekcijom, istraživanjem načina i okolnosti ubistva, života u logoru Omarska i poslijeratne sudbine Esine djece… a igranim postupkom bi se "oživjele” desetine komičnih situacija iz njegovog predratnog života, onih situacija koje je on kreirao svojom neiscrpnom maštom, proizvodeći fenomenalan, nenadmašan humor sasvim originalnog tipa. To ne bi bio suviše skup projekat i mogao bi se uraditi relativno brzo. Na potezu su Vehidovi Krajišnici"

O pjesniku Aliji H. Dubočaninu

"Pokraj Sarajeva, u nekom selu kod Hadžića, živi pjesnik Alija Dubočanin. Kad god neko – a događa se često – uz moje ime pridoda ono "najveći živući”, ja se postidim i pomislim na Aliju Dubočanina. Kakvu divnu poeziju taj čovjek piše ! A niti ga ko spominje, niti za njega zna."