Pitaj smrt vozi li danas da djeci kažemo da ostanu kući

Piše: Kerim Iković za Radiosarajevo.ba

Da baš danas nije tvoj red kada će te odvesti u mrtvačnicu i pokriti bijelom plahtom do trenutka kada nekoj tvoj koji te je volio čitav svoj život bude primoran da podigne tu istu plahtu kako bi se uvjerio da to nisi ti. Bio si ti, moj dobri, bijeli pokrivač nikada ne laže. Stigao te je, našao te, vidio je strah u tvojim očima prije nego te odveo sa ovog svijeta.

Dobri moj druže, pričam ti ovo da ti kažem da i danas bježimo od snajpera, a mir je, onaj lažni mir. Onaj mir kad misliš da je sve prošlo, da si danas pošteđen od umiranja. Granate ne padaju po gradu, ali snajperi i dalje vrebaju. Nemaju puške, imaju auta, njihova optika je sablasni um kojim traže sljedeću žrtvu, onako bez reda. Okidač im je pedala kojom siju smrt po ovom gradu, a cesta puščana cijev.

Godine nisu bitne, nije bitno da li je mladost željna znanja ili majka koja uvečer pokriva plodove svoje ljubavi a da već sutra više nije tu da ih probudi i poljubi, onako kako to samo mati zna.

Dobri moj, kao i tada, tako i sada, snajperisti ostaju skriveni, ne sudi im se, slobodno hodaju po ovom istom gradu i love miris nove žrtve, a rekoh ti već, mir je, ali onaj lažni.

Znaš, oni nikad neće biti tu kad otac podigne taj bijeli pokrivač i s tim momentom umre prije nego ga u jamu spuste. Neće stajati tu kada mu se lice zategne, kad mu usne ispucaju od beskonačnog broja razvlačenja u bolne grimase, a sve u nastojanju da se priguši krik, koji neizbježno prelazi u plač. 

Mati ne može, ona je to rodila, život podarila. Ona neće podići plahtu, ona će ostati kući i nastojat će da ignoriše pucketanje već dotrajalog parketa koje dopire iz susjedne prostorije, vjerujući da je to neće podsjećati na vrijeme koje je sa svojom djecom provela zajedno hodajući bosa po tom drvenom podu. Gledat će u pod, u lavor u kojem ih je kupala...

Moj dobri druže, ja i smrt smo se često sretali, mada u prolazu i nikad zvanično upoznali. Znam da hoćemo, tako je propisano dobri moj. Znaš me, i u bezdanu bih našao kraj, a u ovom ludilu ga ne vidim. Slijep sam od boli, jer ne znam ko je sljedeći na nišanu. Ne znam ko će uspjeti, ko će pretrčati na drugu stranu ulice.

Troše nam živote i do devetog smo dobacili. Nema više, još jedan i gotovo, zato kad stigneš pitaj smrt vozi li danas - da djeci kažemo da ostanu kući.