Najdraži gost kuca na vrata: Koji su ramazanski običaji u BiH

Muslimani u Bosni i Hercegovini su ramazan oduvijek doživljavali kao poseban mjesec vršeći temeljite pripreme za njegov dolazak.

Dva mjeseca prije početka mjeseca ramazana, obično starije osobe, obavljale su dobrovoljni post za koji se kaže da poste učajluke, tj. tri mjeseca uzastopno. Obavljaju se dva mjeseca dobrovoljnog posta prije ramazana (redžep i šaban) i ramazan kao obavezni post.

U tradiciji Bošnjaka, prije ramazana obilježavaju se tri mubarek noći – Lejletu-l-regaib, Lejletu-l-miradž, i Lejletu-l-berat. U tim se noćima najčešće organiziraju mevludi u džamijama i drugi prigodni programi.

Bošnjaci pridaju veliki značaj čistoći, pa se prije dolaska ramazana čiste džamije i mesdžidi, peru ćilimi, uređuje džamijsko dvorište, popravljaju prilazni putevi džamijama. Čišćenje najčešće obavljaju djevojke iz mahale. Posebne pripreme se obavljaju u kućama i dvorištima. Kuća se temeljito očisti, a ako je potrebno i okreči. Domaćin kuću opremi potrebnim namirnicima, kako bi za ramazan hrana bila kvalitetnija.

Dugo se zadržala i tradicija pucanja topova s gradskih zidina koji su oglašavali vrijeme sehura i iftara. Prije pojave topova, u svakom dijelu grada bio je zadužen po jedan čovjek koji se zvao munadija ili onaj koji poziva na sehur i iftar. Jedan mesdžid u Sarajevu čuva uspomenu na ovaj običaj, a zove se Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid.

Prvi ramazanski top oglašavao se poslije ikindije posljednjeg dana mjeseca šabana, što je bila i najava početka ramazana. Top se u toku ramazanskih dana upotrebljavao u nekoliko navrata, najmanje dva, a u nekim mjestima i tri puta: ujutro za ustajanje na sehur, kada nastupi vrijeme početka posta (zora) i u vrijeme završetka posta (iftar). Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je krajem Drugog svjetskog rata. Devedesetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više gradova BiH. U glavnom gradu BiH top se u vrijeme iftara oglašava sa uzvišenja zvanog Žuta tabija.

Ramazanska sijela su nezaobilazan događaj u toku mjeseca ramazana. Nakon obavljenog teravih-namaza održavaju se sijela - muško u obližnjoj kafani, a žensko u komšiluku. Ženska sijela traju kraće jer su domaćice u obavezi pripremati sehur - obrok kojim započinje post. U modernom dobu, ramazanska sijela se uglavnom ne dijele na muška i ženska.

U nekim sredinama u BiH, posebni orkestri, tzv. bubnjari, pozivaju na sehur tako što obilaze svaku mahalu i udaranjem u bubanj i na druge načine bude domaćice kako bi na vrijeme pripremile jelo za početak posta.

U tradiciji Bošnjaka, u toku ramazana održavaju se mukabele, odnosno islamska druženja u džamiji koja se organiziraju na način da jedan ili više dobrih učača, obično hafiza, uče Kur'an, a prisutni pažljivo i dostojanstveno slušaju odlomke Kur'ana.

Mukabela je u nekim mjestima počinjala tri dana prije ramazana kako bi bila završena do 27. noći ramazana. Mukabela najčešće počinje dan uoči ramazana kako bi bila završena, i sevabi od učenja poklonjeni pred dušu vakifima džamije i džemata, uoči bajrama. U nekim mjestima mukabela se uči ujutro, poslije sehura do sabaha, a u nekim prije ili poslije podne-namaza, prije ili poslije ikindije-namaza ili pak pred iftar.

Razvio se i običaj kućne mukabele, kada svi članovi porodice poslije ikindije-namaza sjednu i sami uče mukabelu ili angažiraju hafiza koji im dolazi kući. Danas je takav običaj prisutan samo u nekim bogatijim porodicama u BiH.

U tradiciji Bošnjaka, iftar je više od večere poslije posta. To je prilika za poziv rodbini, prijateljima ili komšijama u kuću na zajednički objed, opušten razgovor i sjelo.

Iftar počinje nakon što se oglasi ezan ili nakon pucnja topa, učenjem iftarske dove i prekidanjem posta čašom šerbeta ili jedenjem hurme.

Uz ramazan se pripremaju jela specifična za ovaj mjesec, a somuni su sastavni dio običaja vezanih za mjesec posta . Od jela treba spomenuti topu, kulak-čorbu, šehrija-čorbu, sitni ćevap, čimbur na mesu, ćerviš, polagani burek, presnac, bamju, a od slatkih kadaif, slatki čimbur, ružice, rešediju i druge.

Nakon obavljenog iftara popije se kafa i džematlije odlaze na teravih-namaz u najbližu džamiju. Čak i oni koji rjeđe posjećuju džamije, tokom ramazana redovno idu na teravije.

Prije teravije u mnogim džematima održavaju se ramazanski vazovi. Za vazove su najčešće angažirani učenici medresa, studenti ili svršenici teoloških fakulteta. Također, sačuvana je tradicija da se učenici medresa za vrijeme mjeseca ramazana upućuju na praksu u džemate ili zaseoke u kojima nema stalnog imama.

Za ramazan se na poseban način obilježavaju mubarek noći Lejletu-l-bedr i Lejletu-l-kadr.

U prigodnim programima za Lejletu-l-bedr uči se posebna dova u kojoj se spominju imena svih 313 učesnika Bitke na Bedru. 27. noć ramazana, Lejletu-l-kadr, obilježava se na svečan način. Ove noći bosanski muslimani nastoje provesti s pojačanim ibadetima, dovama, naklanjavanjem propuštenih namaza ili klanjanje dobrovoljnih namaza. U džematima se organizira učenje mevluda koje izvode polaznici vjerske pouke ili džematlije, pjevaje su illahije i kasie. U noći Lejletu-l-kadr džematlijama se djeli mevludsko šerbe, bombone i drugi slatkiši.

U posljednjih deset dana ramazana, neki muslimani u BiH praktikuju itikaf - povlačenje u osamu u džamiji ili kući i posvećivanje intenzivnom ibadetu. Većina džamija posjeduje posebnu prostoriju za te namjene ili se pak iza minbera odredi mjesto za itikaf.

U toku ramazana Bošnjaci praktikuju davanje sadekatu-l-fitr, ili popularno „vitre“, tako što novac podijele siromašnim. „Vitre“ se daju u posljednjoj trećini ramazana.

Bošnjačka djeca ramazan doživljavaju na poseban način. Nastupanjem ramazana, djeci se odredi po jedan končić na kojem neko od starijih ukućana, „našiva“ njihov post. Tokom dana, kada djeca izgladne, mogu jesti. Na koncu se napravi mali uzao, kao dokaz da je taj dan „prešiven“ i da dijete može nastaviti „postiti“. Nakon toga djeca ništa ne jedu i ni piju sve do iftara kada im se na konac naniže jedno zrno tespiha kao znak da su taj dan „ispostili“. Djeca prebrojavaju zrna na končiću kako ne bi preskočili neki dan posta.

Kraj ramazana obilježava se proslavom ramazanskog bajrama. Kuće i avlije ponovo se temeljito čiste. Za ukućane, a posebno djecu, nabavlja se nova odjeća. Nastupanjem bajramske zore domaćice ustaju ranije kako bi muške ukućane otpremile u džamiju na bajram-namaz. Prije polaska u džamiju obavezno bi uzima nešto od hrane, da se zna da se taj dan ne posti.

Nakon bajram namaza, izlazeći iz džamije, ljudi jedni drugima prilaze i čestitaju bajram riječima: “Bajram šerif mubarek olsun“. U narodu je čestitka skraćena na „Bajram barećola“. Odgovara se riječima: „Allah razi olsun“ ili opet skraćeno „Allah razola“. Mladi, a posebno djeca, prilaze starijima i čestitajući im bajram, ljube ih u desnu ruku, a oni im uzvraćaju bajramlukom u novcu i hairli dovom.

Radost ramazana i bajrama u Bosni se oduvijek dijelila s komšijama pravoslavcima, katolicima i jevrejima.

Ramazan je najsvetiji i najvažniji mjesec za muslimane širom svijeta, pa i za one koji vjekovima žive u BiH i čuvaju ramazansku tradiciju, piše Anadolija.